Nema tog junačkog epiteta koji mu nisu, s pravom, nadjenuli.
A, na ovaj je svijet stigao 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, od majke Rasime i oca Ibrahima, kao drugi od sedam sinova. Kažu da je bio čudesno inteligentan, odlikaš, pošteno i dobro dijete, roditeljima na čast. A, Rasema i Ibrahim imali su jedan cilj, napraviti od svoje djece uzorne ljude, svi su završili fakultete. Među njima je bio i on, kažu “dar Božiji ovom narodu”.
Legendarni Izet Nanić koji je u 30 godina, koliko je proveo na ovom svijetu s nama, učinio istinsko čudo.
Alija Izetbegović je, deset dana nakon pogibije, majci Rasemi ovako rekao: “Da Izeta nije bilo, ne bi bilo ni Krajine ni Bosne. Krajina je bila kičma Bosne, da se ona prelomila, ne bi bilo ni Bosne.“
Otac Ibrahim mu 1992. zabrani da uzme pušku u ruke, “nemoj sine uzimati vojsku”. Ali, onda mu je brat Nevzet poginuo u junu 1992, i to je Izeta potpuno slomilo. Ustao je tada ispred oca i majke i ozbiljno rekao: “Ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.Nemojte me skretati sa ovog puta.”
I tako i bi.
A, vojska je Izetu bila u krvi. Završio je Srednju vojnu u Zagrebu 1984. Potom je upisao Vojnu akademiju u Beogradu (smjer Ratno vazduhoplovstvo i protivvazduhoplovna odbrana) gdje je bio od 1984. do 1986, potom odlazi jednu godinu u Sarajevo, a Vojnu akademiju završio je u Zagrebu 1987. Te se godine i oženio sa Sefijom iz Varoške Rijeke, s kojom je imao i troje djece: kćerku Izetu (1988), sina Nevzeta (1991) i sina Ibrahima (1993).
Legenda kaže da je sam sebi slomio nogu početkom 1992, da napusti JNA. drugi, pak, kažu da je “Bog dao da dođe u posjetu roditeljima i da se zateče na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravi čovjek…”
Kako bilo, kad je stavio tačku na JNA, vratio se u Bužim.
U dva mjeseca istaknule su se među krajiškim junacima baš njegove osobine – iako, i treba to reći, kao bivši JNA-ovac u početku je imao i nekoliko neprijatelja koji su nasrtali na njega. Jednom su se okupili ispred komande da ga svrgnu, ali njegovi borci već su tad bili spremni živote položiti za Krajinu i Izeta. Ipak, već 1. augusta 1992. došao na čelo Štaba teritorijalne odbrane Bužim. Osnovao je Nanić 15 dana kasnije i 105. Bužimsku udarnu krajišku brigadu (kasnije će postati 105. BUMB – 505. Viteška mtbr), te formira specijalne jedinice Hamza i Gazije.
Radio je Nanić najviše sa specijalcima. Zbog njega se u jedinici nisu oslovljavali s činovima, već jednostavno s “borac”.
Kažu da nikad nije zagalamio niti opsovao. Kad bi neko od saboraca pogriješio, samo bi kazao “bježi tamo, analiziraj gdje si pogriješio, popravljaj stanje i rješavaj”.
Prvi nagovještaj kakav heroj je bio među nama desio se u oktobru 1992, kada je osvojena Čorkovaća, najvažnija kota na ovom dijelu ratišta. Bila je to prva ofanzivna akcija, i u nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Zahvaljujući ovoj pobjedi, naši vojnici ukopali su se na državnoj granici s Hrvatskom, odakle se nisu pomjerili do kraja rata.
“Mi smo tada pripremali i uvježbavali jedinice za drugačiji oblik ratovanja. Cilj je bio maksimalno iskoristiti resurs borbenog morala, faktor iznenađenja i poznavanja terena. Tako smo doveli neprijatelja na određen način u ravnopravan oblik borbe. Znamo da je neprijatelj, za razliku od nas, bio maksimalno naoružan, ali kako bi Izet rekao u jednom svom govoru: ‘Kada moji borci dođu neprijatelju s leđa na 50 metara, onda sva druga neprijateljska nadmoć prestaje. Kada smo ‘oči u oči’, ‘jedan na jedan’ s neprijateljem, tada je prednost na našoj strani. Uz faktor iznenađenja, mi pobjeđujemo!”, govorio je poslije Sead Jusić, posljednji komandant 505. viteške brigade.
Nadimak je mu bio Igman, a ovako o njemu pričaju njegovi saborci: “Kada čuješ ‘Igman’, kad on pozove, nije bilo toga ko se ne odaziva i ne izvršava zadatak. Bog mu dao takvu moć. Nije to bilo iz straha, već više zbog autoriteta, znali smo da se on lično žrtvuje i dan i noć.” Navodno je sanjao da sa svojim oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo i oslobodi ga…
Došla je onda i akcija “Munja ’93′”. Počela je iznenada, ujutro 11. januara 1993. godine, a postala je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih vitezova. Polovina ljudi nije imala nikakvo oružje. Oni koji su imali oružje, imali su po pet metaka u cijevi, a veliki broj cijevi činilo je i lovačko oružje. Nanić ih je uvjerio da je jedino rješenje bilo prići im s leđa.
I, ponovo su uspjeli.
Borili su se i protiv Autonomaša, na čelu s Fikretom Abdićem, a Nanić je s brigadom 21. augusta 1994. ušao u oslobođenu Veliku Kladušu.
“Do tada se nije desilo u BiH da jedna jedinica uspije izvršiti takav upad i vojnički oslobodi jednu kompletnu općinu…”, pričao je Šefik Veladžić Šeki.
Pa je u septembru 1994. na nišan došla i agresorska operacija Breza. Četnici, pod komandom Ratka Mladića i Momira Talića, sipali su kišu granata i metaka, a Krajina je bila sve lošija s municijom. No, Nanić i njegovi hrabri saborci zaustavljaju i ovo. Pričali su poslije, “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”. Ratko Mladić završio je ranjen nakon herojstva Bužimskih vitezova.
Zahvaljujući Naniću, Bužim je postao sinonim za pobjedu.
Nažalost, komandant Izet Nanić nije doživio da kao konačni pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane.
U augustu 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju Oluja, s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spojiti se s jedinicama hrvatske vojske.
Nažalost, samo par sati prije konačne deblokade u rejonu Vijenca, iz zasjede je ubijen Izet Nanić.
Bilo je to na pola puta do komandnog mjesta, kada su upali u zasjedu. 14 je sati i 30 minuta, 5. je august. Vrelo je ljeto na Balkanu, ali mogla se kažu i tada namirisati hladnoća bosanske šume. Oko Nanića bukve, ispred njega četnici. Stajao je Gazija uspravno, ispraznio okvir na neprijatelja, pa ‘op, skok, poput Ramba, sklonio se iza bukve.
Naknadno su izbrojili 28 metaka koji su pogodili stablo iza kojeg je stajao.
Nažalost, u trenutku dok je ubacivao novi okvir u pušku, metak je stigao u vrat Izeta Nanića.
Alija Osmanović koji se nalazio uz Nanića u tim trenucima bilježi: “Kretali smo se prema Dvoru, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb. Ispred nas, koji minut ranije prošla je grupa naših boraca. Putem smo stizali naše borce. Odjednom smo začuli glasove iz šume i pucnjavu. Komandant Nanić je iz stojećeg položaja otvorio vatru, a onda odskočio u stranu, zamijenio okvir i nastavio da puca iz klečećeg stava. Tada sam ga vidio kako pogođen pada. Ja sam se nalazio sa druge strane puta i odmah mu nisam, zbog četničke vatre, mogao prići. U njegovoj blizini našao se borac Zahid Makić, koji mu je prišao prvi i povukao ga za drvo.” Zahid Makić navodi: “Komandat je bio pogođen u glavu i vrat i mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Tada nam je pritrčao Osmanović i naslonio komandantovu glavu na svoje krilo. Komandant je umirući gledao u Osmanovića i uspio samo da ga zovne: ‘Crni…’ i izdahnuo je.”
Pored komandanta Nanića, poginuli su i Ismet Isaković, a malo dalje smrtno je ranjen i njegov brat Suljo. Stotinjak metara ispred Nanića poginuo je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove. Tada su preživjeli borci raspoređeni u formaciju lijevka i pod borbom je izvlačeno tijelo poginulog komandanta. Nakon što je tijelo komandanta izvučeno tri kilometra dalje, Osmanović je generalu 5. korpusa, Atifu Dudakoviću, poslao poruku koja je glasila: “Komandant 505 poginuo”. Zbog šoka, gotovo dvije minute nije bilo nikakvog odgovora..
Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je: „Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“(4)
A o tome, ko je bio vitez svjedoči i ovaj video, na kojem Izet sjedi i objašnjava borcima kako je bolje imati 500 hrabrih nego 5.000 onih koji to nisu. Sjedi pored Atif Dudaković, na videu u krupnom planu, puši cigaretu i sluša…
Neka ti je laka zemlja bosanska, gazijo, i hvala ti na svemu.
