Federalna uprava civilne zaštite (FUCZ) je danas ponovo uputila zahtjev za pružanje pomoći i angažovanje helikoptera Helikopterskog servisa Republike Srpske na gašenju požara na području Općine Jablanica na šta je odgovoreno pozitivno.
Zahtjev je upućen zbog nemogućnosti angažovanja resursa OS BiH, odnosno traženja međunarodne pomoći u cilju gašenja požara, visokih temperatura i vjetra zbog kojeg se požar širi velikom brzinom, te nepristupačnog terena zbog čega vatrogasne i druge službe zaštite i spašavanja koje učestvuju u gašenju požara nisu u mogućnosti efikasno djelovati, niti lokalizovati požar, pa je neophodan angažman letjelica za gašenje požara iz zraka.
U toku jučerašnjeg dana, porastom dnevne temperature, na požarištu Donja Jablanica – Komadinovo vrelo iznad naseljenog mjesta Donja Jablanica došlo je do pojave nekoliko požarnih čvorišta. Vatrogasci, dobrovoljci i volonteri izašli su na izuzetno težak (nepristupačan) teren za gašenje požara pokušavajući eliminisati navedena požarna čvorišta.
Padom noćne temperature došlo je do smanjenja pojave požarnih čvorišta, dok je porastom dnevne temperature došlo do njihovog rasplamsavanja.
Na zahtjev FUCZ-a, i ovaj put, odgovoreno je pozitivno te su se helikopteri Helikopterskog servisa Republike Srpske nešto iza 16:00 sati uputili na područje Općine Jablanica gdje se ponovo rasplamsao požar u Donjoj Jablanici – Komadinovo vrelo iznad naseljenog mjesta Donja Jablanica. Vodozahvat za gašenje požara i ovaj put će se vršiti iz Јablaničkog i Grabovičkog jezera.
Dva helikoptera helikopterskog servisa RS, na osnovu navedenog Sporazuma, bili su angažovani na izviđanju i gašenju požara na području Općine Jablanica i 16. i 17.08.2021. godine kada je veliki požar zahvatio široki pojas šumskog dobra iznad Komadinovog vrela koji se širio prema rejonu visoravni Plasa-planina Čvrsnica.
Jedan od helikoptera vršio je izviđanje, a drugi koji je gasio požar tokom ta dva dana imao je 21 nalet izbacujući vodu iz vedra koje je kapaciteta 940 litara.
Podsjetimo, zahtjev je i ranije upućivan u skladu sa Sporazumom o saradnji u ostvarivanju zadataka civilne zaštite između Republičke uprave civilne zaštite Republike Srpske i Federalne uprave civilne zaštite koji je zaključen 2001. godine u cilju međusobne saradnje i pružanja pomoći u zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od opasnosti i posljedica prirodnih i drugih nesreća.
Bosna i Hercegovina se pridružila Zajedničkoj izjavi američkog State Departmenta kojom se poziva na mir u Afganistanu, saznaje Klix.ba.
Iako na sajtu State Departmenta još nije stavljena na listu, BiH se pridružila listi od 100 zemalja. Kako nezvanično saznajemo, Ministarstvo vanjskih poslova BiH je odmah željelo poslati “zeleno svjetlo” za pridruživanje izjavi, ali je čekalo i saglasnost Predsjedništva BiH, iako to nije bilo neophodno.
Riječ je o izjavi koju su Sjedinjene Američke Države inicirale 15. augusta 2021. godine, a ponukane time što su talibani ponovo uspostavili vlast u Afganistanu.
Države potpisnice izjave su saglasne da, kako je navedeno u njoj, podržavaju, pozivaju i rade na tome da sve strane poštuju i olakšaju siguran i uredan odlazak onih Afganistanaca koji žele napustiti svoju državu, kao i stranaca.
Navedeno je da Afganistanci zaslužuju živjeti u sigurnosti i dostojanstvu. Ovom izjavom se njene potpisnice deklarišu kao one koje su spremne pomoći Afganistanu.
Podsjetimo da su danas iz Afganistana evakuisana preostala dva državljanina BiH. Nakon višednevnih diplomatskih napora i kontinuiranih aktivnosti MVP BiH u saradnji s prijateljskim državama SAD-om, Njemačkom, Velikom Britanijom, Turskom, Katarom i Pakistanom, svi bh. državljani koji su do sada zatražili pomoć i asistenciju pri napuštanju kriznog regiona napuštaju aerodrom u Kabulu.
Bosna i Hercegovina je bila jedna od država koje su imale vojne misije u ovoj državi. Neke od susjednih zemalja, koje su potpisale ovu izjavu ranije, već su saopćile da će privremeno primati izbjeglice iz Afganistana. To su Albanija, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Hrvatska. Crna Gora je poručila da to neće učiniti, bez obzira na to što je potpisala ovu izjavu.
Federacija BiH je u julu 2021. godine ostvarila izvoz u vrijednosti 741 milion i 732.000 KM, što je za 12,6 posto manje u odnosu na juni 2021. godine ili 34,1 posto više u odnosu na juli 2020. godine.
U julu 2021. je ostvaren uvoz u vrijednosti milijardu, 287 miliona i 783.000 KM, što je za 2,3 posto više u odnosu na juni 2021. godine, odnosno 23,7 posto više u odnosu na juli 2020. godine.
U periodu od januara do jula 2021. godine izvoz je prosječno rastao svaki mjesec za 5,16 posto, a uvoz je prosječno rastao za 3,53 posto.
Procenat pokrivenosti uvoza izvozom u julu je bio 57,6 posto, što je za 9,8 posto manje u odnosu na juni 2021. godine, kada je pokrivenost iznosila 67,4 posto.
Trgovinski deficit Federacije BiH za juli 2021. iznosi 546.051.000 KM, pokazuju podaci Federalnog zavoda za statistiku.
U julu se iz FBiH najviše izvozilo u Njemačku, zatim Hrvatsku i Italiju, a najviše se uvozilo iz Italije, Njemačke i Hrvatske.
Na današnji dan prije 38 godina izrečena je presuda Aliji Izetbegoviću i drugim bošnjačkim, odnosno tada muslimanskim intelektualcima u tzv. “Sarajevskom procesu”.
Optužnica je bila zasnovana na članovima 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ, dakle za “udruživanje u cilju ugrožavanja društvenog poretka i kontrarevolucionarno djelovanje” i famoznog “verbalnog delikta”. Presuda nije u velikoj mjeri odstupala od optužnice te su njom izrečene drakonske kazne, po kojima su optuženi osuđeni na ukupno 89,5 godina zatvora.
Alija Izetbegović je osuđen na 14 godina, da bi ta presuda bila revidirana odlukama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine na 12 godina i Saveznog suda iz oktobra 1985. godine na 9 godina.
“Dvadeset petog novembra 1988. godine, negdje između tri i četiri sata poslije podne, pozvan sam u upravu zatvora. Tamo mi je komandir straže Malko Koroman, u svečanoj uniformi i svečanim glasom pročitao odluku Predsjedništva Jugoslavije da se oslobađam daljnjeg izdržavanja kazne. Bio je to dvije hiljade i sedamdeset peti dan mog zatvora. Iza mene su ostale godine ‘koje su pojeli skakavci’. Po izlasku na slobodu u mnogim intervjuima govorio sam o procesu (…). Odgovarao sam da osvete neće biti. I nije je bilo. Svi akteri procesa, isljednici, tužioci i sudije nastavili su normalno živjeti i raditi svoj posao, neki su čak ostali na funkcijama. Kao političar sam im oprostio. Kao čovjek – nisam”, napisao je Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima”.
Pred sud su na ovom procesu izvedeni optuženi: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Melika Salihbegović, Mustafa Spahić i Đula Bičakčić. Optuženi Rušid Prguda, inače teški srčani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage.
Svi optuženi proglašeni su krivim i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 5 mjeseci do 15 godina (koliko je dobio Omer Behmen). Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina zatvora. Suđenje i presuda izazvali su veliko negodovanje među nezavisnim intelektualcima u cijeloj Jugoslaviji, ali i u svijetu.
Svi optuženi kojima je kazna još bila na snazi oslobođeni su i amnestirani 1988. godine, kada su oslobođeni svi politički zatvorenici u Jugoslaviji suđeni za verbalni delikt. Većina optuženih se politički aktivirala i kasnije obavljala visoke funkcije u Bosni i Hercegovini.
Nakon odluke bivšeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka o dopuni Krivičnog zakona BiH kojom se zabranjuje i zakonom kažnjava negiranje genocida u Srebrenici , u Tužilaštvu BiH do danas zaprimljeno 29 prijava.
Kako je saopšteno iz Tužilaštva BiH, među njima su i prijave protiv Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH.
Valentin Inzko, donio je dopunu Krivičnog zakona BiH, kojom je uveo zabranu negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravomoćnim presudama nadležnih međunarodnih i domaćeg suda i kazne za počinioce.
Inzko je navedenu odluku donio 23. jula, a prema njoj zakon stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja na službenoj internetskoj stranici Kancelarije visokog predstavnika ili jedan dan od dana objavljivanja u “Službenom listu BiH” što se desilo 28. jula.
Večeras na Memorijalnoj sceni 2532 sa početkom u 21,00 sat počinje 5. Festival antifašističkog filma koji se održava u okviru Dana Mostarskog bataljona. Cjelokupna manifestacija se organizuje u znak sjećanja na događaje od prije 80 godina kada je mladost Mostara krenula u borbu za slobodu. U narednih sedam dana zainteresirani će moći vidjeti 7 filmova koji na različite načine tretiraju pojavne oblike fašizma i posljedice koje on ostavlja. Prvo festivalsko veče posvećeno je kanadsko-američkom filmu iz 2000. godine nastalom iz tv serije iz dva dijela nastale po istoimenoj knjizi koja govori o suđenju nacistima iz 1945. godine. Redatelj filma je Yves Simoneau.
U okolici Tarvisia u Italiji ove sedmice je završeno snimanje igranog filma Illyricvm redatelja Simona Bogojevića Naratha, u produkciji zagrebačke Kinorame, slovenske kuće Forum Ljubljana, talijanske La Sarraz Pictures, kosovske Buka Production i bosanskohercegovačke kuće SCCA/Pro.Ba.
Film se snimao na Bjelašnici u Bosni i Hercegovini, na Velebitu u Hrvatskoj te u pokrajini Furlanija – Julijska krajina u Italiji. Prvi naš film o Ilirima čiju režiju potpisuje Simon Bogojević Narath veliki je poduhvat u čije je snimanje bilo uključeno više od trideset glumaca i stotinu i pedeset filmskih radnika, potvrđeno je iz HAVC-a.
Radnja filma Illyricvm smještena je u 37. godinu prije naše ere, a protagonist je mladi Liburn Volsus kojeg sa sobom povede rimska jedinica. Jednostavan zadatak koji jedinica ima, pratiti skupljanje poreza, pretvori se u iznenadni sukob s naizgled pokorenim ilirskim plemenima. Film će se najvećim dijelom snimati na Bjelašnici, a dio snimanja planiran je na Velebitu i u talijanskoj pokrajini Furlanija – Julijska krajina.
Foto: S. B. Narth: Detalji s snimanja filma Illyricvm
Scenarij filma potpisuju Simon Bogojević Narath i Saša Podgorelec, direktor fotografije je Aleksandar Kavić, scenograf Giorgio Barullo, kostimografkinja Zjena Glamočanin, majstorica maske Ana Bulajić Črček, montažer Damir Čučić, dizajner zvuka je Julij Zornik a producenti Ankica Jurić Tilić, Eva Rohrman, Alessandro Borrelli, Fatmir Spahiu, Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo.
Glumački ansambl sastavljen je od glumaca iz Hrvatske, Kosova, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a u zapaženim ulogama su Filip Križan, Labeat Bytyçi, Ylber Bardhi, Robert Prebil, Franjo Dijak, Adrian Pezdirc i Ana Takač.
Film je koprodukcija pet zemalja, a podržali su ga Hrvatski audiovizualni centar, Slovenski filmski centar, Kosovski kinematografski centar, Ministarstvo kulture Italije, Friuli Venezia Giulia Film Comission, Viba Film, Eurimages i Hrvatska radiotelevizija.
Proizvođači bobičastog voća u Republici Srpskoj konačno su stali na noge poslije nekoliko propalih sezona, a maline i kupine ove godine donijele su im dobru zaradu, s obzirom na to da bi cijena “crvenog zlata” mogla dosegnuti sedam, a “crnog” rekordne četiri marke.
Proljećne sorte maline su već uveliko u hladnjačama, a proizvođači polako počinju da beru i jesenju “polku”. Iako je suša uticala na smanjenje roda, kvalitet voća je, tvrde proizvođači, odličan.
Predsjednik Udruženja malinara Bratunca, Srebrenice i Milića “Vilamet” Ljubiša Alempić rekao je za “Glas Srpske” da je otkupna cijena bobičastog voća van svih očekivanja.
– Cijena je izuzetno visoka i neuporediva u odnosu na cijenu proteklih godina kada smo imali više štete nego koristi. Otkupna cijena maline kretaće se između 6,5 i sedam maraka. Imajući u vidu da je i u Srbiji cijena sedam maraka, ništa manje ne očekujemo ni mi – rekao je Alempić, dodavši da je ubrao oko 2,5 tona maline.
Kazao je da je u toku berba kupine, koje ima oko 15 tona i koja je ove godine takođe nadmašila sva očekivanja.
– Kupina je veoma kvalitetna, a cijena sigurno neće biti niža od četiri marke, što je rekordno, ne pamtimo da je bila tolika – kazao je Alempić i dodao da otkupna cijena kupine u Ljuboviji već dostiže oko pet maraka.
Iako još pomalo kalkulišu oko konačne cijene, i hladnjačari su spremni da plate kvalitetan rod.
Vlasnik hladnjače “Agro dr” Petko Rankić rekao je da je do sada otkupio oko 1.000 tona maline.
– Godina nije bila rodna, ali ima kvalitetne maline. Čekamo i ovu jesenju sortu. Još se taktizira oko cijene, ali sigurno da nećemo plaćati ispod šest maraka po kilogramu. Niko nije očekivao toliku cijenu, ali tako je kako je – kazao je Rankić.
Firma “Oranž plus” iz Kiseljaka nudila je prošlog mjeseca 6,82 KM za kilogram “crvenog zlata”.
Po svemu sudeći, ovo bi mogla biti jedna od najboljih godina za proizvođače maline jer ni u vrijeme najveće ekspanzije podizanja malinjaka cijena nije prelazila četiri marke, a najniža je bila 1,5 KM prije nekoliko godina, kada je većina roda završila na smetljištu.
Sezonci
S obzirom na to da je ovogodišnji rod maline i kupine nešto lošiji u odnosu na prethodne godine, u mnogim zasadima nije bilo potrebe za angažovanjem sezonskih radnika. Tamo gdje su porodice višečlane, sočne plodove uspijevali su sami da oberu, bez dodatne radne snage.
Dvadeset požara registrovano je i u protekla 24 sata u Hercegovačko-neretvanskom kantonu (HNK), saopšteno je iz kantonalne Civilne zaštite.
“U toku jučerašnjeg dana, porastom dnevne temperature, na požarištu Donja Jablanica – Komadinovo vrelo, iznad naseljenog mjesta Donja Jablanica, došlo do pojave nekoliko požarnih čvorišta. Vatrogasci, dobrovoljci, volonteri izašli su na teren pokušavajući elimisati požarna čvorišta”, naveli su iz Civilne zaštite.
Na području opštine Stolac i dalje je aktivan požar na lokalitetu Derani.
“Nema opasnosti po lokalno stanovništvo. Na terenu su pripadnici Dobrovoljnog vatrogasnog društva (DVD) Stolac i lokalno stanovništvo”, saopštili su iz CZ.
Na teritoriji opštine Čitluk registrovana su tri požara. Od četvrtka ujutro u 9 sati i 40 minuta, pa do 20:20 sati, u Gradnićima je gorjela trava, te nisko i visoko rastinje. Pričinjena je veća materijalna šteta na voćnjacima, vinogradima, maslinama i košnicama pčela.
Na širem području Grada Mostara zabilježeno je 11 požara, te Čapljine tri, dodali su u saopštenju.
Zdravko Čajić, golman Rukometnog kluba Sloboda iz Tuzle i student medicine, ima dva, kako ih on zove “psijatelja” Šnjufka i Joleta, ali i još mnogo dragih njuškica u azilu Nirina gdje volontira tri i po godine.
Ništa nije bilo planirano, ali prilikom prve posjete azilu Nirina znao je da neće biti posljednji.
“Želio sam da pomognem lokalnoj zajednici. I u prvoj posjeti se jednostavno zaljubio u cijelu priču oko azila, pse i sav trud koji se ulaže da se spasu njuškice. I poslije prvog dolaska, sljedeći su se vezali jedan za drugim i svaki put bih jedva čekao ponovo da dođem”, počeo je Zdravko Čajić, priču za portal Mojljubimac.net.
Uzimajući u obzir i studentske i sportske obaveze vrijeme provedeno u azilu varira, iako se trudi da jedan dan u tjednu i, najčešće nedjelju jer je to jedini slobodan dan, iskoristi za rad u azilu. Kada nije sezona ili kada nije vrijeme ispitnih rokova na fakultetu, volontira češće. Poslovi u Nirini su raznovrsni.
“Primarni zadatak volontera u azilu je da šeta pse, socijalizira ih i u šetnji odradi jedan brzi veterinarski pregled, ne profesionalni naravno, ali što mi umijemo iz našeg iskustva da prepoznamo. Ponekad je potrebno neke pse okupati, to inače radi naša Adisa, ali po potrebi i mi pomognemo. Svakako tu se nađe i drugih poslova, pa ih rasporedimo prema tome ko se najbolje u kojem segmentu snalazi. Ponekad je potrebno za nekog psa napraviti posebne fotografije, jer ima interesanta, ponekad je to podjela terapije, poslići kao što su uređivanje okoliša u azilu i vođenje azilskih stranica, objavljivanje šetnji i uređivanja opisa naših njuškica na stranici… To su samo neki od zadataka koje mi ispunjavamo”, kaže mladi golman Slobode.
Tuzlak Zdravko Čajić: Student medicine, golman i volonter u azilu Nirina 2
Sergej je pas kojeg smo spasili sa lanca, bio je jako istraumiran, ali vidite kako se nakon mjesec dana rada smije. Sada je udomljen u Švicarskoj, kaže Zdravko Čajić Volontiranje u azilu ima mnogo lijepih strana, ali i tužnih.
“Svakako najljepši trenutak je kada vidite sliku psa kojeg smo mi svi kao grupa njegovali, pogotovu teško traumirane, koji nakon mjeseci rada nađe dom i u potpunosti bude socijaliziran, te on sa svojom novom porodicom ide u šetnje, na more, gleda televiziju, nešto što je samo nekoliko mjeseci prije bilo nezamislivo”, priča Čajić i dodaje: “Najteže mi pada svakako ova tužna strana gdje neki psi nažalost čitav život provedu u azilu i tako okončaju, a da nisu osjetili ljepotu pravog toplog doma. To je kao da prijatelja izgubite sa kojim ste toliko vremena proveli, a niste uspjeli da ga spasite. To je stvar koja i nakon toliko vremena svaki put pogodi u srce.”
Zdravko, ali i svi mi, se nada da će ako ne svi psi, onda bar većina, pronaći dom i imati što srećniji život. A, Zdravko Čajić je udomio dva psa. Šnjufko je u život ovog mladog čovjeka ušao prije šest godina.
“Šnjufka sam kada je bio štene pronašao u obližnjem kvartu. Uporno je pokušavao da me prati uzbrdo, na kraju kada više nije mogao hodati, ja sam ga ponio i eto od tada je sa mnom. Jole je sasvim drugačiji slučaj, moja prijateljica Vana, koja također volontira sa mnom u azilu, ga je pronašla ranjenog u parku i mi smo krenuli u akciju da ga spasimo. Morao je dobiti posebnu njegu pa je ostao kod mene nekoliko sedmica, međutim moja porodica i sve komšije su se zaljubili u njegov karakter. Nakon duge borbe sa bolešću i neprospavanih noći, Jole je uspio da polako krene da se oporavlja. I trebalo je da se pridruži njuškama u azilu, ali nisam imao srca vraćati ga u azil i tako sam dobio i drugog psa”, kaže Zdravko Čajić.
Jole je pronađen ranjen, ali je nakon duge borbe njegov život spašen. Zdravko je bio sretan što je “dobio” još jednog psa, ali Šnjufko nije bio oduševljen novim drugarom.
“Na početku se nisu dobro slagali, jer je Šnjufko navikao da bude sam i miljenik, te da jedini dobija pažnju, ali sve se radom može postići. Tako sam šetajući ih skupa, nagrađivanjem njihovog dobrog ponašanja, navikao ih jednog na drugog. Sad su kao dva brata, skupa svuda idu i cijele dane se valjaju i igraju u dvoristu kao mali lavovi”, ističe kroz osmijeh golman Slobode i nastavlja priču o svojim ljubimcima: “Njihova slabost su definitivno loptice, i to im je najdraža aktivnost. Imaju svoju specifičnu igru, gdje jedan uzme lopticu i ganja drugog i tako se mijenjaju. Osim toga Jole je ljubitelj vode i voli povremeno uskočiti u njihov bazen, dok Šnjufko i nije bas ljubitelj vode.”
Na pitanje koliko čovjeku znači život sa ljubimcima, Zdravko odgovara: “Vremenom sam zaključio da iako sam ja njih spasio sa ulice, zapravo su oni spas za mene. I veoma su značajan dio mog života. Nakon svakog mog dolaska sa fakulteta, iz azila ili sa treninga, oni me dočekuju kod ograde i kao da me pitaju šta sam radio, jesam li ih poželio i hodaju tako da obojica prate svaki moj korak kroz dvorište. A, također, jedna slatka stvar, a koja zapravo pokazuje njihovu privrženost jeste da svaki moj odlazak od kuće, oni laju i zavijaju kao da im je žao što ne mogu sa mnom na put i to je postala njihova rutina i u dočeku i ispraćanju mene, tako da sve komšije znaju kada negdje izlazim.” Šnjufko je prvi Čajićev pas. Jedini ljubimac u porodici bio je bratov kanarinac, kojeg je Zdravko ni ne sjeća. “Psa nažalost nismo imali jer se mama plašila. Nju je naime nekada pas ugrizao i ostala joj je trauma. Međutim, uz pomoć mojih ‘psijatelja’ ona je strah prevladala i sada ih i ona šeta i igra se sa njima. Njen miljenik je Jole, jer je on puno mirniji i sluša komande, dok Šnjufko više voli da skače i tvrdoglaviji je”, kaže Zdravko.
Iako slobodno vrijeme provodi u Nirini, svoje “psijatelje” ne vodi sa sobom jer pokušava dati 100 odsto pažnje psima u azilu.
“Moja dva psa su svakako razmažena i navikli su da dobiju sve, tako da se ne ljute kada povremeno odlutam sa drugim psima”, kaže Zdravko Čajić.
Zdravko Čajić studira medicinu i osvaja trofeje, kaže da je najpoosniji na osvajanje Kupa BiH. Nije samo golman RK Sloboda i volonter u azilu za pse Nirina, već i student četvrte godine opšte medicine. Nije lako sve postići, ali on je uspješan na svim poljima.
“Bude teško ponekad organizovati sve. I bude dosta noći bez sna da bi se sve obaveze posložile, jer i rukomet zahtijeva dosta vremena. Uz tempo od dva treninga dnevno, vrijeme odmora između treninga pokušavam koristiti za učenje”, kaže Čajić.
Zdravko Čajić se u rukometnu sekciju upisao u osnovnoj školi, kada je zbog problema sa koljenima želio da se bavi sportom ne bi li “ojačao” mišiće i tako riješio problem. Na kraju se sve položilo i sportom se bavi već 12 godina.
“Dosta lijepog mi je sport donio, ali svakako najponosniji trenuci su prošlogodišnja dva trofeja Kupa BiH, kada smo u Tuzlu donijeli trofej nakon više od 20 godina posta”, kaže golman Slobode i nastavlja priču o ciljevima na sportskom terenu: “Svako bi na pitanje o ciljevima odgovorio da bi volio da igra za veliki klub… Ali, moja želja je sasvim drugačija, iako naravno težim prema što većim sportskim uspjesima i pomjeranju granica. Želim korak po korak izgraditi se kao ličnost kroz sport, a uz sve to vjerujem da će se karijera graditi sve više i više godinama. Tako da postavljam sebi neke realne ciljeve, koje iz godine u godinu pokušavam nadograditi.” Nismo mogli da ga ne pitamo da li je tokom volontiranja u azilu poželio da upiše veterinu? “To je pitanje koje često čujem i svakako ne bih pogriješio i da sam nju upisao. Želja je bila da se bavim nečim altruističnim, da pravim razliku i smatram da je ovo savršen put prema tome”, rekao je Zdravko Čajić.
