Blog

Dugogodišnji imam, pripadnik Armije RBiH, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” Osman ef. Kavazović preminuo je u 71. godini života. Dok se očekuje da iz Muftijstva tuzlanskog saopće mjesto i vrijeme dženaze, prisjećamo se životnog puta imama ispunjenog hrabrošću, odlučnošću, snagom, vjerom i požrtvovanjem.

Osman efendija, najstariji brat reisu-l-uleme IZ u BiH Huseina ef. Kavazovića, rođen je u Jelovče Selu kod Gradačca, a imamsku dužnost obavljao je u Brezovom Polju kod Brčkog, gdje je i dočekao agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

– Bilo je to prelijepo selo kojem bi pozavidjela i najljepša čaršija u Bosni. Uredno, čisto, a narod, onaj mirni, posavski svijet, vrijedan, pobožan, bez zavisti i mržnje … U selu dvije prelijepe džamije – Azizija i Begova. Bio sam imam u Aziziji, obavljao namaze, držao mekteb, fino se slagao s narodom, kako onim muslimanskim, tako i onim pravoslavnim – kazivao je prije sedam godina Osman ef. novinarki za “Avaz” .

Bio je to klasični geto

Uhapšen je 15. maja 1992. godine, nakon što je u njegov stan, gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke, upao osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić i njegovi zlikovci.

– Prevrću, bacaju po kući. Uzeše i moj i džamijski novac koji su pronašli, oduzeše mi auto i pravac Luka. Tek kad sam doveden u Luku, postao sam svjestan da je to, ustvari, logor. Već je tamo bilo dosta Bošnjaka. Neke poznajem, neke ne. Ispitivanje, iscrpljivanje pitanjima koja nemaju nikakve veze sa životom … A onda, sutradan, na moje iznenađenje, kažu mi: “Hodža, ideš nazad u Brezovo Polje.” Slobodan sam, bajagi – pričao je Kavazović.

Bilo je to vrijeme kada su i do Posavine stizale informacije o zločinima nad Bošnjacima Podrinja, u Bijeljini, o ubistvima uglednih Bošnjaka u Brčkom. U narod se uvukao nemir, ali se nije imalo kud.

– Bio je to klasični geto u kojem su, ne znajući šta ih čeka, spas već bile potražile mnoge bošnjačke porodice iz Brčkog. A onda je došao taj zloglasni 17. juni. Upali su u selo poput razjarenih zvijeri i oko 400 muškaraca, zajedno sa mnom, odveli u logor Luka. Moju suprugu i dvije kćerke i ostale žene i djecu iz sela odveli su u logor u Lončare. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i s kojim se čovjek nosi dok je živ – govorio je o uspomenama s kojima je živio do kraja.

O onome što je preživio u logorima rijetko je govorio, ali torture, ispitivanja, premlaćivanja, ubistva, bili su svakodnevica. Ključni događaj desio se desetak dana nakon zarobljavanja, kada je odveden pred pravoslavnu crkvu, gdje ga je čekao brčanski pop Slavko.

– Pozdravi se sa mnom. Poče razgovor i odmah mi, kao, eto, kolegi iz druge vjere, kaže da će on lično tražiti da me puste iz logora. Slušam ga, a istovremeno pored mene prolaze četnici krvavih ruku … Zahvalim mu i kažem da je njegov prijedlog dobar, ali pod uslovom da sa mnom budu puštene sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo više od 400. On mi, otprilike, odgovori da to ne može, da je sada srpska vlast i država. Više se i ne sjećam kako je tekao razgovor, znam da sam mu rekao da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su započele nove nesnosne torture i prebijanja – pričao je Osman ef. Kavazović o ispitu kojeg je već tada položio.

U logoru Luka proveo je 22 dana, a potom je premješten u logor Batković kod Bijeljine. Tada je počelo, kako je kazivao, suočavanje s pravim paklom. U Batkoviću je zatekao sapatnike iz raznih krajeva BiH, iscrpljene, izmučene, isprebijane, gladne … Zvuke njihovih noćnih jauka, dok su premlaćivani i mučeni, godinama je nosio u sebi. Od aktivista Međunarodnog crvenog križa, koji su se jednog dana pojavili na kapiji, uprava logora skrivala je pretučene logoraše, posebno djecu.

– Pomiren sam bio s tim da je to što mi se događa Božija volja i veliko ljudsko iskušenje. Uopće nisam mislio šta će biti sa mnom, ali me razdirala briga šta mi je sa suprugom i kćerkama. Izdržao sam zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allahovu pomoć. Prvih dvadesetak dana bilo je neizdržljivo. Svakodnevno sam bio premlaćivan i mučen, a onda su me odjednom prestali udarati. Ni danas ne znam zašto. Sjećam se Tuzlaka Nedima Mustačevića, imao je nekih 19 godina, bio je ranjen na Majevici kada su ga zarobili i doveli u logor. Njega su ubijali svaki dan. Niko ni danas ne može razumjeti da živ čovjek može izdržati takve muke kakve je izdržao Mustačević. Sjećam se i Ruvejd-efendije iz Diviča kod Zvornika i mnogih drugih logoraša, koje i danas sretnem u Tuzli, ali i drugim gradovima BiH – pričao je za “Avaz” Kavazović.

Najteži dani, ipak, bili su oni kada bi u Bijeljinu dolazili Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi tadašnji srpski zvaničnici, kasnije osuđeni ratni zločinci, jer bi se nad logorašima tada satima iživljavali i pripadnici njihovog osiguranja.

S još 60 logoraša iz logora Batković, Osman ef. Kavazović razmijenjen je 13. oktobra 1992. u selu Ulović kod Donjeg Rahića. Tada je saznao da su njegova supruga i kćerke, nakon nekoliko dana boravka u logoru Lončari, s ostalim zarobljenicama razmijenjene na Capardama kod Zvornika i da su kod njegove majke i braće u Jelovče Selu kod Gradačca. Trenutak susreta s njima ostao je također trajno urezan u pamćenje.

izvor: avaz.ba