Autor: Aleksandar Palikot
Gomila kutija ispunjenih vrećama za leševe nedavno je dočekala posjetioce sjedišta ukrajinskog ženskog veteranskog pokreta, najveće organizacije koja okuplja žene vojnike u Ukrajini, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Prazne vreće bile su spremne za otpremu u Bahmut, grad u regionu Donjeck u kojem mjesecima bjesne smrtonosne borbe, rekla je Olena Harčenko, službenica zadužena za raspoređivanje žena vojnika. “To je ono što radimo skoro svaki dan”, dodala je.
“Osnovali smo naš pokret da branimo prava žena vojnika i veteranki”, rekla je Katerina Prijmak, zamjenica šefa organizacije, “ali nas je invazija Rusije primorala da se fokusiramo na maksimalno efikasnu podršku vojsci”.
Dugačak hodnik koji prolazi kroz štab vodi do nekoliko skladišta sa vojnim i humanitarnim potrepštinama, radionice za proizvodnju dronova, prostorije za pletenje zaštitnih mreža i velike šivaće mašine u kojoj volonteri dizajniraju vojne uniforme za žene.
Gotovo sve to ide vojsci, prvenstveno ženskom osoblju, rekla je Harčenko.
Sa oko 50.000 vojnikinja – uključujući oko 5.000 na prvim linijama fronta, prema riječima zamjenice ministra odbrane Hane Maliar – ukrajinska vojska je jedna s najviše žena u oružanim snagama u Evropi.
‘Posao zvan odbrana domovine’
Više od 600 kilometara istočno od Kijeva, u selu Jatskivka u region Donjeck – dijelu Donbasa – poručnica Ljubova Plaksjukov se spremala za još jednu bitku.
Plaksjukova, prva žena na čelu artiljerijske jedinice ukrajinske vojske, bori se u ratu od jutra 24. februara, kada se njena jedinica našla pod, kako je opisala, “neprekidnim totalnim granatiranjem” sa ruske strane u prvim satima pune invazije.
Tokom pauze od rada na papirologiji za pripremu povratka svojoj artijerijskoj jedinici na liniji fronta, Plaksjukova je za RSE rekla da je situacija oko Kremine, ključnog logističkog čvorišta koje su Ukrajinci pokušavali ponovno zauzeti od početka svoje uspješne kontraofanzive u susjednom region Harkiv “pod kontrolom, ali prilično teška.”
“Teško se boriti protiv protivnika koji je brojčano i po naoružanju nadmoćniji i nije ga briga na šta puca”, rekla je u telefonskom razgovoru.
Plaksjukova, koja je ove jeseni učestvovala u oslobađanju Lajmana, ključnog željezničkog čvorišta regiona Donjeck i drugih naselja, sada je odgovorna za artiljerijsko izviđanje. “Šaljemo ptičice koje lete malo dalje nego što možemo vidjeti, tražimo one kojima treba mali poklon, uništavamo neprijatelje”, kroz smijeh je opisala svoj svakodnevni rad s dronovima i artiljerijom.
Plaksjukova je bila u svojim 20-im kada je prije više od sedam godina napustila karijeru profesorice istorije, nakon što je škola u kojoj je radila zatvorena, i odlučila je da ostvari svoj “san” pridruživanja vojsci.
“Postoji posao koji se zove odbrana domovine, a to je ono što ja sada radim”, rekla je.
Plaksjukova je jedna od samo dvije žene u njenoj jedinici. Njen pol “ne igra ulogu”, rekla je, dodavši da je njeni muški podređeni “u potpunosti poštuju” zbog njenog profesionalizma.
“Tu sam gdje jesam jer sam tome težila”, rekla je.
‘Život me nije pripremio za to’
Više od 1.100 kilometara zapadno, u gradu Ustluh na ukrajinskoj granici s Poljskom, 26-godišnja graničarka Alina Panina obavlja carinske provjere uz pomoć psa tragača.
Panina je oduvijek bila zainteresovana za rad s psima i od djetinjstva je željela karijeru u uniformi, rekla je za RSE, ali za razliku od Plaksjukove, nikada nije očekivala da će se naći u epicentru rata. “Život me nije pripremio za ono što se desilo”, rekla je.
Kada je Rusija pokrenula invaziju punih razmjera u februaru, ona je bila u Mariupolju, gradu na Azovskom moru u Donbasu koji je dugo bio meta Rusije. Radila je u luci provjeravajući teret zbog krijumčarenja.
Ubrzo nakon što su prvi ruski projektili pogodili Mariupolj, dobila je naređenje da se pridruži snagama u odbrani manje gradske čeličane, poznate kao Azovmaš, a zatim je prešla na opkoljenu čeličanu Azovstal. Dok su ruske trupe uništavale posljednje uporište ukrajinskog otpora, ona je podržavala ukrajinske borce, kuhala im i zajedno s drugim ženama brinula o ranjenim.
“Rekli su da im je pogled na nas dao nadu”, prisjetila se.
Sredinom maja Panina je bila među stotinama ukrajinskih vojnika koji su se predali neizvjesnoj sudbini nakon višesedmičnog skrivanja u bunkerima i tunelima u Azovstalu. Zatim je četiri i po mjeseca držana u zatočeništvu u ozloglašenom zatvoru Olenivka u Donjecku pod ruskom kontrolom, gdje je desetine zarobljenika ubijeno u smrtonosnom napadu u julu.
Tamo je živjela u “neljudskim” uslovima s još 28 žena u ćeliji predviđenoj za četvero. Ali najteže je bilo “biti odsječen od vanjskog svijeta”, rekla je.
Panina je puštena s više od 100 Ukrajinki u velikoj razmjeni zatvorenika u oktobru. Nakon mnogo dana putovanja zavezanih očiju kroz rusku teritoriju i Krim vratila se kući. Njen muž, također vojnik, s kojim je živjela u Mariupolju, još u uvijek je u ruskom zarobljeništvu.
“Postala sam čvršća i jača nego što sam ikad mislila da je moguće”, rekla je Panina, “ali naučila sam da i muškarci plaču kad gledaju svoje drugove kako umiru svaki dan.”
Nakon kratkog odmora i rehabilitacije, kako je rekla, odlučila se vratiti u vojnu službu kako bi učinila “sve što mogu do pobjede”.
Pročitajte više na: https://www.slobodnaevropa.org/a/rat-u-ukrajini-zene-vojska/32240984.html
