Category: Vijesti

Britanski premijer Boris Johnson objavio je svoj plan u šest tačaka kojem je cilj zaustaviti rusku invaziju na Ukrajinu.

U članku koji je napisao za New York Times, a prenosi ga BBC, utvrdio je kako svjetski čelnici moraju pojačati napore kako bi osigurali da invazija propadne. Napisao je kako o “našim djelima neće suditi budući historičari, nego narod Ukrajine“, a njegov plan podrazumijeva i znatno osnaživanje obrambenih snaga u zemljama članicama NATO-a.

“Nije dovoljno iskazati našu podršku, moramo spriječiti ovaj sustavni pokušaj da se međunarodno pravo mijenja uporabom vojne sile”, rekao je Johnson.

Na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda održanoj ove sedmice, 141 država opredijelila za osudu ruske invazije, a 39 zemalja koordiniranih s britanske strane sastavilo je vjerojatno najveću tužbu za ratne zločine u historiji, koja je predana Međunarodnom kaznenom sudu.

Johnson namjerava okupiti svjetske čelnike kako bi se dogovorili o daljnim potezima, a njegov plan sastoji se od šest mjera. Prva je da bi se svjetski čelnici morali udružiti u međunarodnu humanitarnu koaliciju za Ukrajinu. Drugi bi potez bio pružiti maksimalnu podršku Ukrajini kako bi se mogla samostalno braniti od agresije.

Nužno je, smatra Johnson, i pojačati ekonomski pritisak na Rusiju. Međunarodna zajednica mora se oduprijeti “jezivoj normalizaciji” ruskih aktivnosti u Ukrajini. Također, među NATO zemljama nužna je “brza kampanja ojačavanja snage i odbrane“. Na šestom je mjestu diplomatska aktivnost koja, smatra britanski premijer, mora pomoći kako bi se rat zaustavio, ali samo pod uvjetom da u svim pregovorima sudjeluje legitimna ukrajinska vlada, piše Jutarnji list.

Premijer Britanije bi se u ponedjeljak s istom porukom trebao obratiti kanadskom kolegi Justinu Trudeau i nizozemskom Marku Rutteu, koji stižu na sastanak u londonski Downing Street.

U utorak će, pak, Johnson ugostiti čelnike grupe V4 – Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke. Iz njegova ureda objašnjavaju kako su se te zemlje već suočile s velikom humanitarnom krizom, jer je više od 1,5 miliona ljudi dosad izbjeglo iz Ukrajine u susjedne zemlje.

Istovremeno, britansko mininstarstvo obrane poručilo je kako je sve izglednije da je Rusija podcijenila moral i obrambene mogućnosti ukrajinskog otpora.

izvor: Radiosarajevo.ba

Kad je ruska invazija na Ukrajinu iz prethodećih joj obavještajnih izvješća stigla u novinarska, umrežena zajednica odmah je reagirala. Ne nužno sa zaprepaštenjem, užasom i suosjećanjem. Naravno da su se javili i oni koji u najmanju ruku “razumiju” Putina, a dobili smo i uobičajeni kontigent pošalica, koje ne izostaju ni u ovakvoj, nimalo šaljivoj situaciji.- piše slobodnadalmacija.hr

U jednom memeu (što bi bila zanimljiva slika ili video s natpisom koja se brzo širi online), ne prvi put, ukazao nam se Josip Broz Tito, ozbiljna konkurencija Chucku Norrisu kad god se traži superjunak s nadnaravnim moćima. Šeretski nasmiješen, puši cigaru i poručuje: “Samo vas gledam. Majku vam vašu, pa ja sam ta g… odj… kad nitko nije smio, i to sam samcat.”

Naravno, misli se na Titovo povijesno NE Staljinu nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Podsjetimo, enciklopedijski kratko, na taj povijesni kontekst (izvor: Hrvatska enciklopedija):

BOLJŠEVIČKA REZOLUCIJA

Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), bio je savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj rujna 1947. u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika.

Naravno, bio je pod dominacijom sovjetske Sve savezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegov osnutak. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948. sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu.

Od 1948. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J.B. Tita s J.V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. lipnja 1948., donesena je rezolucija “O stanju u KP Jugoslavije”, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko. Štoviše, na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj studenoga 1949., Informbiro je donio rezoluciju još izravnijeg naslova: “Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica”.

Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Europe. Pri otporu sovjetskomu hegemonizmu, Tito je potaknuo unutarnjopolitičku liberalizaciju i vanjskopolitički zaokret. Istodobno, velikosrpske i unitarističke snage u KPJ iskoristile su sukob s Informbiroom za obračun s prosovjetskom strujom, ali i s istaknutim komunistima nacionalno-demokratske orijentacije poput Andrije Hebranga. Nakon Staljinove smrti, političkih promjena u SSSR-u i normalizacije odnosa s Jugoslavijom, Informbiro je raspušten 1956. godine.

GEOSTRATEŠKO ČUDO

Povjesničar Tvrtko Jakovina  podsjeća da je prekid odnosa Jugoslavije i SSSR-a bio “najvažniji događaj od kapitulacije Japana”, koji je u svjetskim odnosima i tijekom Hladnog rata bio “geostrateško čudo”:

“Nitko nikada nije mogao zamisliti da će neka socijalistička zemlja moći iskočiti iz sovjetskog lagera, a tada se dogodila prva socijalistička dekolonizacija.”

Stoga je, nakon junačkog početka obrane i velikog NE Putinu od strane Volodimira Zelenskog, nekako logično usporediti ova dva snažna otporaštva sovjetskim odnosno ruskim hegemonima, iz zemalja koje su imale vrlo snažne veze s Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom.

Zamolili smo dr. Jakovinu da nam pokuša usporediti pozicije Tita onda i Zelenskog sada, unaprijed uvažavajući ne samo razlike u okolnostima, već i one u osobnostima ove dvojice, kao i načinu dolaska na vlast, koje su ogromne. Kome je bilo lakše pružiti otpor Moskvi?

“Iz današnjeg očišta, po nekim je stvarima Titu bilo jednostavnije, jer je očito imao dovoljno moći i odlučnosti koja je drugu stranu, Sovjete, mogla uvjeriti da bi rat bio preskup, predug, neizvjestan, nepotreban. Pritom, Tito nije graničio sa SSSR-om, a 1948. nije graničio niti s ijednom prijateljskom zemljom, kao sada Ukrajina s onima na zapadu. Naime, partizani ili Jugoslavenska narodna armija bili su ušli u Austriju, uzeli dio talijanskog teritorija, pomagali gerili u Grčkoj, a sve druge države bile su Staljinovi saveznici, zapravo sateliti. Druge države su, do 1945., bile okupatori Titove Jugoslavije. Bio je i to razlog zašto je Titu bilo lakše, jer bi međunarodnoj javnosti bilo teško objasniti kako sada – tri godine nakon savezništva s Hitlerom – Mađari ili Bugari okupiraju isti onaj teritorij kojeg su htjele dok su bile u Trojnom paktu”, kaže Jakovina.

ČINILO SE NEMOGUĆIM, ALI IPAK…

Nakon razlaza sa Staljinom, kakav se prije toga činio nemogućim, Titova se politika očuvala, on je ostao na vlasti, ostao je isti ideološki profil države, samo nije bilo Sovjeta. I to je tadašnji zapadni blok honorirao, podsjeća Jakovina. A Zapad je sada, još otvorenije, stao i na stranu Zelenskog. No, za razliku od njega, Tito 1948. nije bio popularan na Zapadu, ali jest na Istoku.

Rat sada već hara Ukrajinom, a u doba raskida Tita sa Staljinom šanse za ratni sukob bile su znatno manje, što dr. Jakovina ovako objašnjava:

“Nije bilo izravne veze Jugoslavije sa SSSR-om, a rat kratko nakon rata nikome nije bio osobito poželjan. Najvažnije od svega, Tito je imao veliku armiju, brojne partizane koji su, samo tri godine ranije, uspjeli poraziti Nijemce i sve koji su se borili s njima. I dalje su bili velikim dijelom spremni na otpor.”

Doduše, slično kao i sada u Ukrajini, i u Jugoslaviji je tada bilo puno onih koji su željeli biti dobri s Rusima:

“Voljeli su Ruse bilo zbog komunizma, zajedničkog ratovanja ili pak pravoslavlja, tako da se i danas vrlo jasno vidi kako je Titova odluka bila povezana s brojnim teškoćama. Mnogi nisu ni morali biti rusofili; naprosto su smatrali logičnim da s većinom susjednih zemalja i njihovim gospodarom budete u dobrim vezama.”

Zelenski nije vojnik, ni blizu, a Tito je bio maršal i čovjek s iskustvom ratovanja i netko tko je dobro poznavao Sovjete, pa i Staljina osobno, podsjeća Jakovina.

POMOĆ SA ZAPADA BI BILA SLIČNA

Što bi se dogodilo da je SSSR tada ipak napao Jugoslaviju – pitamo ga.

“Da je Sovjetski Savez, unatoč svemu, 1948. ili nešto kasnije, intervenirao i napao Jugoslaviju, pomoć koja bi stigla bila bi usporediva s ovom koja stiže Ukrajini. Dakle, bilo bi osude, ali ne bi bilo izravne vojne intervencije. Pomoć bi dolazila dok se procjenjuje da se Jugoslaveni bore. S obzirom da su pokazivali odlučnost da se obrane i odupru – a znamo kako su prošli staljinisti u Jugoslaviji – onda se moglo računati na Staljinovu hladnokrvnost, na njegovu racionalnost”, reći će naš sugovornik.

“Upravo je racionalnost bila nešto što se uvijek i stalno isticalo da postoji u Kremlju. S Putinom, racionalnosti je očito nestalo. Surovost je još uvijek tu”, zaključuje Tvrtko Jakovina piše slobodnadalmacija.hr

Centralna.ba