Bio je to ramazan, vrijeme da cijenite stvari koje imate i vrijeme da se prisjetite onih koji nemaju toliko toga.
Oboje su štedjeli novac tokom cijele godine. Iram, koja je imala sedam godina, sjela je na svoj krevet i otvorila svoju kasu. Novčići su padali.
„To je mnogo novca. Mama kaže da treba da pomognemo nekome. Ona želi da razmislimo o tome koliko imamo, a onda neko ko nema mnogo, pa onda uradimo nešto lijepo za njih”, rekla je Iram dok je gomilala novac.
“Otvori svoju kasicu-prasicu, Ahmede“, kazala je bratu.
Novčići su se prosuli iz njegove kase na krevet.
„Vau! Možemo učiniti mnogo za nekoga sa tolikim novcem”, rekao je Ahmet smiješeći se.
“Ovo je tako posebno doba godine. Drago mi je što možemo pomoći drugima.”
“Ali to moramo raditi u tajnosti, Ahmete, zapamti. Moramo izabrati nekoga i učiniti nešto veoma dobro za njega, a da on ne zna da je to od nas. Koga da izaberemo, pitala je Iram.
“Pomozimo našim komšijama, Rašidu i Fatimi. Primijetio sam da imaju rupe na cipelama”, rekao je Ahmed.
“To je dobra ideja. Mogli bismo im kupiti nove cipele. Oni nisu blagosloveni u tom pogledu kao mi. Imamo puno cipela, zar ne“, Iram je sa zahvalnošću kazala.
“Posjedujem tri para. Hajde da im kupimo nove cipele ovog ramazana”, rekao je Ahmed smješkajući se.
Iram i Ahmed su pošli da upoznaju s tim majku. Bila je zauzeta pranjem suđa. Vidjela je kako joj djeca ulaze u kuhinju. “Napraviću baklavu za večeras”, rekla je znajući da njena porodica voli da jede baklavu tokom ramazana.
Tata je u džamiji na namazu.
„Želimo pomoći siromašnima. Ahmet i ja smo cijelu godinu uštedjeli sav naš novac i želimo da ga iskoristimo za pomoć našim komšijama Rašidu i Fatimi”, počela je Iram.
Ahmed ju je prekinuo od uzbuđenja: „Hoćemo da ti kupimo nove cipele”.
Mama se nasmiješila svojoj divnoj djeci. Bila je tako ponosna na njih.
“Zar nisi gladna, mama”, upitao je Ahmed. Znao je da od zore ništa nije jela ni pila jer posti.
“Malo sam gladna, ali to je dobro za mene. Ne brini za mene. Kad budeš stariji, više ćeš razumjeti, a moći ćeš i da postiš“, objasnila je.
„Hoćeš li da te otpratim do prodavnice cipela,“, upitala je.
„Da li bi stvarno uradila to, mama? Dakle, da li je naš plan ispravan?“, upitala je Iram.
„Naravno. Idemo“, rekla je.
Otrčali su do prodavnice cipela i ušli. Iram je odabrala par cipela za Fatimu, a Ahmet za Rašida. Oboje su bili tako ponosni što su uštedjeli svoj novac kako bi mogli pomoći. Kasnije su otišli kući i umotali kutije za cipele u glatki smeđi papir. Nestrpljivo su očekivali noć koja dolazi. Bio bi mrak i mogli bi uručiti svoje poklone.
Sunce je počelo da tone ispod horizonta. Nedugo zatim, tata je došao kući. On i mama su imali supu od leće i sendviče od paradajza i krastavca za nas. Mama je svoju djecu zvala: “Iram. Ahmed. Dođite i uzmite baklavu i svježe hurme“. Djeca su otrčala u kuhinju. Mama im je dala veliki komad.
Sve su pojeli vrlo brzo jer su željeli da što prije urade svoje dobro djelo. “Jedite sporije, djeco”, rekao je tata smijući se.
Uskoro je pao mrak. Mama je pustila djecu da odu i uzmu kutije za poklone koje su tako pažljivo umotali. Obukli su kapute i polako otišli do kuće Rašida i Fatime. Mama je šapnula: “U redu, djeco. Moramo biti vrlo tihi i vrlo brzi. Ahmede, ti pokucaj na vrata i onda trči ovamo, u ovaj grm, gdje ćemo se Iram i ja sakriti. Gledat ćemo ih kako izlaze”.
Iram i Ahmed su se radosno kikotali. Iram i mama su se sakrili, a Ahmed je na prstima prišao vratima. Stavio je obje kutije sa poklonima na verandu i glasno pokucao. Zatim je trčao, i trčao i trčao što je brže mogao do skrovišta gdje su bili Iram i mama.
“Šššš”, šapnula je mama. “Neko je otvorio vrata.”
Gledali su kako Rašid i Fatima stupaju na verandu. „Pogledaj! Ima poklona za nas. Neko ih je ostavio ovdje”, vikao je Rašid uzbuđeno. On i Fatima su se osvrnuli okolo. Bilo je jako mračno i nikog nisu vidjeli. Odnijeli su kutije unutra.
Nakon što su čekali minut-dva kako bi bili sigurni da nisu viđeni, mama, Ahmed i Iram su se tiho udaljili prema svojoj kući. Ahmed se počeo smijati.
„Tata! Uspjeli smo! Ostavili poklone!“
Iram je dodala: “Nisu nas vidjeli, tata. Ne znaju da smo to bili mi”. Također se nasmijala.
Mama i tata su se povukli i pogledali djecu. Bili su tako ponosni na nju. Znali su da njihova djeca znaju pravo značenje davanja i žrtvovanja. Sljedećeg jutra, kada su mama, tata, Iram i Ahmed otrčali do auta da odu u grad, vidjeli su Rašida i Fatimu kako se igraju napolju. Oboje su nosili nove cipele. Niko ništa nije rekao. Iram i Ahmed su se samo nasmiješili jer im je to bio najbolji ramazan.
Izvor: shia–kids-de
