U protekla 24 sata u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu obavljena su 372 testiranja na prisustvo koronavirusa.
Dvoje novih pozitivnih su iz Žepča, te po jedno iz Goražda i Maglaja.
20:30 do 22:30 sati Nova Bila
23:00 do 00:00 sati Donje Putićevo
00:30 do 02:00 sati M-5 ul. Šehida.
09:00 do 10:30 sati ul. S. Ahmeda
11:00 do 12:30 sati lok.put Vesela
13:00 do 14:30 sati M-16.2 Gračanica.
09:00 do 11:00 sati Babin Potok
12:30 do 14:30 sati Oborci.
16:00 do 18:00 sati M-5 Skela
18:15 do 20:15 sati M-16 Podmilačje.
09:00 do 10:30 sati Gavrine kuće
10:30 do 12:00 sati ul. 1.Mart
12:00 do 13:30 sati Polje.
10:00 do 12:00 sati Alagići
14:00 do 15:00 sati Rakova Noga.
U Bosni i Hercegovini i danas pretežno sunčano vrijeme. Poslije podne porast naoblake u Bosni, a u Hercegovini predvečer.
Sredinom dana slaba kiša se očekuje u Posavini, a tokom poslijepodneva i u večernjim satima u većem dijelu Bosne. Jutarnja temperatura od 6 do 12, na jugu do 15, a dnevna od 18 do 25 °C.
U srijedu jutro i veći dio prijepodneva pretežno oblačno sa slabom kišom u Bosni. Na planinama može biti susnježice ili slabog snijega. U ostatku dana bez padavina i postepeno razvedravanje. Jutarnja temperatura od 7 do 12, na jugu do 15, a dnevna od 10 do 16, na jugu od 16 do 21 °C.
U četvrtak pretežno sunčano vrijeme. U jutarnjim satima, u centralnim i istočnim područjima Bosne može biti magle i niskih oblaka. Jutarnja temperatura od 1 do 6, na jugu do 9, a najviša dnevna od 12 do 18, na jugu i sjeveru do 22 stepena.
U većem dijelu BiH saobraća se po pretežno suhom i mjestimično vlažnom kolovozu, uz slabiji promet vozila.
Zbog radova na redovnom servisiranju tunela Vis, 25.novembar i Grab na dionici autoputa A-1 Tarčin-Lepenica saobraća se dvosmjerno, suprotnom kolovoznom trakom.
Zbog radova na sanaciji mosta na dionici autoputa A-1 Visoko-Kakanj (kod mjesta Dobrinje), saobraćaj je obustavljen i preusmjerava se dvosmjerno suprotnom kolovoznom trakom.
Zbog sanacionih radova u tunelu Vinac, na magistralnom putu Jajce-Donji Vakuf, od 07 do 20 sati saobraća se naizmjenično, jednom trakom. Od 20 do 07 sati saobraćaj se preusmjerava na obilaznicu oko tunela.
Na magistralnom putu Zenica-Nemila (kroz tunel Vranduk) od 05 do 21 sat saobraća se dvosmjerno. Od 21 sat do 00:30 sati vozila se propuštaju naizmjenično, dok je od 00:30 do 05 sati saobraćaj kroz tunel obustavljen. Za vrijeme obustave vozila do 7,5 tona ukupne mase mogu koristiti obilaznicu kroz naselje Tetovo, a vozila iznad 7,5 tona alternativne pravce Doboj-Šićki Brod- Sarajevo i Žepče-Zavidovići-Olovo-Sarajevo.
Na izlazu iz Doboja (smjer ka autoputu i Derventi) u naselju Bare izvode se sanacioni radovi, zbog čega se u terminu od 07 do 18 sati saobraća usporeno, naizmjeničnim propuštanjem vozila. S obzirom da je ovo frekvenan put, formiraju se duže kolone vozila u oba smjera.
Na regionalnom putu Crna Rijeka-Mrkonjić Grad (Bjelajce), zbog aktuelnih radova obustavljen je saobraćaj i preusmjeren na alternativne pravce.
Pojačan je promet teretnih vozila na izlazu iz BiH na graničnom prelazu Bosanska Gradiška. Na ostalim graničnim prelazima nema dužih zadržavanja.
Vozače molimo da putuju samo u nužnim situacijama i da se pridržavaju mjera zaštite od koronavirusa.
———————————————-
Na području RS-a potpuna zabrana kretanja na snazi je svakodnevno u vremenu od 20 do 05 sati.
Ulazak u BiH nije dozvoljen stranim državljanima, a izuzetak su određene kategorije ljudi (zdravstveni radnici, lica kojima je potrebno liječenje, prekograničnih radnika, službi i timova civilne zaštite, pripadnika snaga NATO-a i drugih zemalja partnerstva za mir, kao i NATO štaba u BiH, osoba s boravkom u BiH, osoba koje su u tranzitu kroz BiH bez zadržavanja i osoba koje imaju izdatu dozvolu od Vijeća ministara).
Privremeno su zatvoreni svi granični prelazi za pogranični saobraćaj između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ulazak u Hrvatsku i Crnu Goru dozvoljen je samo njihovim državljanima, strancima koji imaju prijavljen boravak i vozačima teretnih vozila.
Srbija je zatvorila granične prelaze prema BiH za sve prelaske, izuzev za robni promet koji se odvija preko prelaza: Karakaj, Vardište i Rača.
I dok se balkanske zemlje nekako nose s krizom izazvanom koronavirusom, starije generacije ona je podsjetila na to da su već iskusile karantene i praćenje kontakata – kad je njihova bivša komunistička domovina Jugoslavija prije 50 godina svladala posljednju europsku zarazu velikim boginjama. Jugoslavenske zdravstvene vlasti tada su u samo nekoliko sedmica uspjele cijepiti 18 miliona ljudi i broj mrtvih zadržati ispod 40.
Nekima je takva efikasnost potaknula nostalgiju za socijalističkim vremenima, naročito jer se vrijeme koronavirusa poklopilo s 40. godišnjicom smrti Josipa Broza Tita. Mnogi se sjećaju dobro organiziranog i besplatnog zdravstvenog sistema koji u mnogočemu nadmašuje današnji, koji je godine razvoja izgubio u ratovima 90-ih godina.
Danas se bolnice u regiji muče kako da zadrže kvalitetne doktore i sestre koje bolje plaće i profesionalne prigode mame u inozemstvo.
-Neki su voljeli socijalizam, neki nisu, ali svi su vjerovali u zdravstveni sistem- kaže srbijanska epidemiolog Zoran Radovanović, koji je radio na suzbijanju zaraze velikim boginjama 1972. godine.
– Niko odluke doktora nije dovodio u pitanje i svi su se htjeli cijepiti- dodaje.
“Ne” cjepivu nije bila opcija u Titovo vrijeme. On je bio na čelu Jugoslavije kad se kosovski Albanac zarazio na putu u Irak i velike boginje unio u zemlju. Kako taj virus nije bio viđen od 1930., lokalni doktori nisu odmah povezali simptome, groznicu, glavobolju, umor, osip i plikove s velikim boginjama.
Kad je shvaćeno o čemu se radi, mašinerija Titove komunističke države krenula je u akciju. Vlasti su uspostavile karantene u hotelima i kampovima i naredile masovno cijepljenje populacije.
– Vojska, policija i svi doktori bili su uključeni u potragu za zaraženima i u cijepljenje- sjeća se umirovljena virologija Ana Gligić.
Neki doktori koji su ostali bez injekcija snalazili su se tako što su pacijente cijepili gramofonskim iglama umočenim u cjepivo. Gordana Vukmirović, 75-godišnja penzionisana ekonomistica, sjeća se kako je medicinski tim iz lokalne bolnice došao u njen ured da bi cijepio sve zaposlenike.
– Unatoč tome, život je bio normalan, išli smo na posao, gradski prijevoz je funkcionirao, radnje su radili- kazala je. Praćenje kontakata također je bilo robusno. Samo je u Beogradu intervjuirano više od 3000 ljudi, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije.
Nakon tri mjeseca bitka je bila dobivena. Ukupno je bilo 175 zaraženih i 35 umrlih. Zaraza se nije prelila preko jugoslavenskih granica. Izolirani u svojim domovima, mnogi su s područja bivše Jugoslavije ponovo pogledali film “Variola Vera” redatelja Gorana Markovića i s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi koji govori o tim događajima.
Gledajući unatrag, doktori su pohvalili Tita što se nije mnogo pojavljivao u javnosti tokom krize. Ali, kao i u drugim stvarima, on je odlučivao.
-Tito je bio taj koji je trebao odobriti da javno proglasimo epidemiju i trebalo mu je tri dana da to napravi. Mi smo ljude u međuvremenu stavljali u karantenu, ali im nismo smjeli reći zašto – rekao je Radovanović.
izvor: avaz.ba
“Izabrao sam njih jer su tad imali najbolje tenisice za košarku”, rekao je Jordan.
Iako nije previše vjerovao Nikeu, majka ga je nagovorila da ipak ode na sastanak.
“Natjerala me je da se popnem u taj avion, a nisam želio ići”, otkrio je legendarni košarkaš.
Adidas je bio zainteresovan, ali ne toliko da brendiraju tenisicu po njemu.
“Bili smo tada dosta disfunkcionalni. Željeli smo Jordana, ali nismo mu mogli raditi tenisicu jer smo imali Magica Johnsona i Larryja Birda na spisku”, otkrio je predstavnik kompanije u emisiji.
Adidas je zbog ove greške izgubio, prema nekim procjenama, najmanje milijardu dolara.
Vernesa Manov – “Gdje si sad, Fatima, da nas sviju podsjećaš?”
Moja sjećanja od zaborava na te dane, daleke sada skoro dvadeset pet godina, otrgavaju dvije marame i miris verande u neninoj kući.
U tom vezu i mirisu, sačuvane iz tih djetinjih dana, umotane su i moje, sadašnje, minute pred same iftare. Kilometrima daleko, tu u duši , ipak dajem prostor da se, u prediftarske trenutke, najljepše ptice- lastavice, uspomena pojilice, cvrkutavo dosele pod skutove moje duše. Veranda, koja meni i danas miriše na procijeđeno mlijeko i latice cvijeća, imala je između velikih zidova sagrađenih kuća u varoškom sokaku samo jedan procijep prema nebu. U taj pejzaž za oko se kao broš zadijenula kupola munare. Blistala je kada se upale kandilji u časovima akšamskim. To zlato je raznošeno dužinom cijelog sokaka gdje je kuća moje nene Fatime.
Mene svaki kutak te kuće podsjeća na nenin lik tih dana , mog prvog ramazana u kojem sam pošla ići u džamiju. Prijateljica Elvedina stanovala je u tom dijelu grada. Njena tetka bi nam mahnula sa prozora radujući se što nas vidi u tim trenucima kako se vraćamo iz škole skupa. Nekako mi se sve to svidjelo skupa. Nije bilo druge nego se preseliti tih mjesec dana iz svoje sobe u neninu kuću.
To su bili dani u kojima je moj dedo Osman u nama, djeci, svojim unucima, tražio igrače prišpila. Rijetko sam kada, osim u danima ramazana, pristajala igrati sa njim, Almirom, Eminom, Harisom karata, jer me dim iz lule pekao za oči. U danima posta, dedo je znao da neću odbijati igrati. I dan danas mi nije jasno kako je ozbiljan bio u igri , sve po pravilu, kako treba. Ja sam jedva čekala da me pusti da ga pobijedim i da dobijem za pobjedu smoki.Ustvari, ja sam živjela za trenutak kada ću virit pored dede što se nalazi u njegovom drvenom malenom sandučiću. Živjela sam tih trenutaka kada će dedo ustat i zaputiti se u drugu sobu. Tamo je, kao u kakvoj istočnjačkoj priči o najskrivenijim bogatstvima stajao iza vrata taj sandučić, pun nekih dedinih papira na stranom jeziku i kesica bonbona i smokija koje nam je darivao. Njegova francuzica na mašini za šivanje, nenina krema za ruke i nekoliko latica , rumenih nijansi, spalih sa Behkinog cvijeća, sada kao medaljoni ovih uspomena krase ovu priču. Tada smo sve to uzimali u igri,čekajući da se nena podigne sa sećije i otvori prozor, onaj što je okrenut prema munari.
Dedo je izvlačio postekiju, ostavljenu na velikoj stopalici Singerice,a ja sam iz ladice, ispod nekog započetog pletiva uzimala tespih i sjedala,prvo pored dede, a onda pored nene, čuvajući im tespih, dok im ne zatreba, i pažljivo slušala njihove riječi, molitvu tiho proučenu.
Pored nene je uvijek bilo , nekako, posebnije čuvati tespih. Ne znam zašto. Njeno lice,uvijeno u maramu, uvijek je imalo neku posebnost. Možda zbog onog sunca Hercegovine koje ljudima rođenim na toj zemlji uvijek ostane u irisima da ga pronose gdje ih god život dalje odnese. Voljela sam je posmatrati i tada dok razgovara sa svojim komšinicama kada joj dolaze ili nas dvije prohodamo do njih da skratimo te ramazanske trenutke. Istina, imala sam svoje izbore kuda da idemo i gdje mi nije kao petogodišnjakinji dosadno. Lida i Iza su me na vratima Hirine kuće uvijek vodile da se sa njima družim i to su bili trenuci u kojima nisam sjedila sa ženama. Ipak, u mojim uspomenama iz tih dana, žive su slike Hirinog lika koji sjedi pored nene i posebnom melodijom svog govora nešto priča. Sjećam se i onih trenutaka kada smo odlazili drugim konama i navaljivanja da idemo kući jer se nisam imala s kim igrati. Naša rodica, moja frizerka Jasa, uvijek me je obećanjem da će me lijepo ošišat i nalakirat kosu, zadržavala koji trenutak duže dok nena i njena jetrva ne popiju do kraja kafu. Kod komšinice Ramize dopuštano bi mi budi da stojim na nekom jastučiću kako bih gledala ko prolazi putem. Najčešće bi me tako primijeti moj rođak Rasko koji bi mi mahnuo, a meni bi naumpadalo da odmah krenemo na Borovnicu, tetki Aliji. Ne sjećam se da sam tih dana ikada, baš sa nenom išla, ali sam bila presretna jer me neko vidio i prepoznao. Nena bi u tim danima oblačila svoj kat i njena jamenija je virila ispod šala. Brojala sam, ležeći pored nje, koliko ima resica svaka boja i tako igrajući se, bivala zaslijepljena suncem sve dok ne bi čule da dolazi muž komšinice Ramize, Izet, koji se uvijek sa mnom šalio. Jabuke, opale sa stabla, ispred kuće Aiše, mamine najbolje prijateljice iz mladosti,mirisale su i stvarale hlad na pozidi. Često smo, vraćajući se nena i ja zaticale Belmu, Samiru, Ajlu, Izu, i pristajala sam ostati malo da se sa njima poigram. Uvijek sam u tim trenucima posmatrala Mireline vesele oči i Lidine crvene naušnice i Ajlin osmijeh dok se igra sa Belmom i sa mnom.
Dok ovo pišem , srce mi vapi Aleksine stihove :
„…O , MILI ČASI, KAKO STE DALEKO…“
U trenucima kada bi nas stariji upozoravali da igra na čas zastane, taj ezan,pun svjetlosti, kao da je , i danas jedina melodija tih ramazanskih sjećanja. Polahko, kao da je od one plavetne prosjekline gdje je bila munara, sa predivne ograde Nazine kuće, preko strinskih prozora, za mene nazvane, „Gagincine“ kuće,preko najcvjetnijeg balkona na svijetu kojeg njeguje moja tetka Behka i danas, prema nebu vinut bivao pokretima Tiđine ruke koja nešto maše Hibi, Belminoj mami,i Nurki, čiji lik i glas, od kada poznajem njenu veselost, nikada ne stari. Tako se činilo tada. Tako je i danas, kada se upitamo, uvijek njen glas kao radosti melodija neka, svjež i drag.
Dedo se približavao kući u svojim samtnim crnim hlaćama i crnim cipelama koje su slutile sve one životne puteve koje je hodio da bi tadašnju starsot ovako provodio. Pitala sam se zašto konj kojeg je dedo ima malo podalje od kuće ne spava u podrumu i očekivala da će krenut prema tom mjestu da krenem sa njim. Umjesto toga bi nam samo pokretom ruke davao znak da nas posmatra.
Meni je to bio znak da uđem i ja u kućui da se spremam da sa Elvom krenem u džamiju, iu godinama kada sam bila školarka, onog, kako ga znam nazvati „uvodnog“ ramazana u sve kasnije, moje,životne i sadašnje.
Elva bi me sačeka preko puta džamije i ne mogu Vam ni danas opisati kako sam u tim trenucima bila ponosna i na nju i na sebe. U školi sam se vraćala društvu razreda, ispred zgrade su me čekale prijateljice iz ulice moga djetinjstva, ali moja vjera, to sa sigurnošću mogu reći, ne samo prema Bogu Jedinom, već i prema ljudima, nekako počinje sa tim trenucima.
Ezan, iz kristalno čistog glasa efendije Hidajeta posvuda je nosio neku svjetlost. Bila je nekako blizu ta najsvetija melodija,a opet je stizala je i daleko, od nas, plavetnim daljinama.
Harfovi sa blijedo zelenkastih zidova kao da su pomjerani bivali u tim svetim trenucima učenjem ajeta.Bile smo ponosne što bi nas, djevojčice oko sebe sakupi bula Ema. I danas kada je sretnem, donese u onim svojim predivnim očima tračak svetosti tih trenutaka. Znala je pohvaliti šaru na našem šalu, znala nas je uputiti kako da se svemu naučimo i ono što je, za mene, i danas , sveto, bila je u tim savjetima sestra,a mi uz nju u svemu tome, nekako sretne. Posmatrah ruke naše rodice Kade sa Pograđa. Upućuje mi bezglasno pogledom osmijeh. Ja rastem u srcu do pod same kandilje. Lijepo u duši dok u posmatrah kako se mektepska prostorija puni nekim ženama, tadašnjim.
Nenin lik, njena kuća, sokak, kandilji,djetinji dani, danas su samo dio uspomena koje ramazanski trenuci, življeni i na drugim mjestima ove naše zemlje,uvijek snene, razbuđuje godinama.
Kako bi bilo dobro da mogu još samo jednom, spustiti se sanjkama, u sred neke snježne prozorske zime, u sami akšam, djetinje, rasterećena bilo kakve brige, kroz sokak, najljepši za dušu moje majke. Veranda i danas miriše po Behkinom cvijeću, zvonak je glas i moje tetke Vasve, mama uvijek blagošću svojom zatvara vrata svoje rodne kuće, Nurka nas radosno pozdravlja, a, ja k’o ja, vazda kao arlekin između jave i sna. Sanjam one niti sa nenine jamenije koju dodiruje zraka sunca. Plete od nje najljepše uspomene.
Vernesa Manov
Rođena 4. maja 1929. u Briselu. Preseljenje u Veliku Britaniju bilo je presudno za legendarnu glumicu
Prepričavaju se filmske uloge legendarne Odri Hepbern (Audrey Hepburn), njeni sinovi brižljivo čuvaju uspomenu na nju, a unuka ljepotom podsjeća na slavnu baku. Odri je promijenila film i modu i postavila visoke standarde otmenosti i stila. I sada 2020. kad se kaže gracioznost, milioni pomisle na nju.
Odri je rođena 4. maja 1929. u Briselu i danas bi slavila 91. rođendan. Njeno pravo ime je bilo Odri Katlin Raston, a njeno porijeklo je bilo više nego zanimljivo. Otac joj je bio irski bankar, a mama baronesa, pripadnica holandske aristokratije čiji su preci bili francuski i engleski kraljevevi. Pohađala je privatne škole, a nakon Drugog svetskog rata se sa majkom preselila u London. Otac je Odri i njenu majku napustio kad je glumica bila mala. Teško se lijepa brineta mirila sa tim. Kasnije je i često isticala da je oca voljela više od majke. Preseljenje u Veliku Britaniju bilo je presudno za legendarnu glumicu.
U Londonu je Odri naučila balet, bavila se modom, a onda i 1951. prvi put zaigrala na filmu „The Secret People“. Na uspjeh nije dugo čekala, za ulogu u muzičkoj komediji na Brodveju „Žiži“ dobila je nagradu „Theatre World Award“.
A onda se 1953. desila uloga u filmu „Praznik u Rimu“. Odri je briljirala i osvojila je Oskara.
Film ju je prihvatio, ali ubrzo i teatar. Čim je osvojila prestižnu filmsku nagradu, zaigrala je u predstavi „Ondin“ i Toni nagrada je završila u njenim rukama.
Pravilo da joj uloga donese nominaciju za najveću filmsku nagradu ponovilo se i 1959. kad je zaigrala u „Priča o kaluđerici“, ali i 1961. kad se pojavio čuveni film „Doručak kod Tifanija“.
„Doručak kod Tifanija“ zaslužuje još pažnje. Holi Golajtli, koju je glumila Odri, jedan je od omiljenih ženskih likova u historiji filma. A gracioznost koju je donijela, svaki kadar u kom se pojavila postali su kultni.
Ali njen stil… Na tom polju je nadmašila i čuvene dizajnere. Oni koji su je poznavali rekli su da je jednostavnost i elegancija bile njeno drugo ime i da je u svakoj prilici bila besprijekorno dotjerana.
Odri Hepbern je danas simbol ljepote, stila i gracioznosti. U svakom dijelu svijeta nalazi se neki detalj, slika, mural posvećeni Odri!
Ona je očev odlazak opisala kao „najtraumatičniju stvar koja joj se ikada dogodila“. Godinama je tražila oca kojeg je pronašla u Irskoj, teško bolesnog – do njegove smrti mu je slala novčanu pomoć.
Sa majkom koja je bila u sekti prve godine u Londonu provela je u siromašnim stanovima, okrenula se glumi jer je mogla od nje da više zaradi nego od baleta.
-Jako sam zaljubljive prirode. Imam tu lošu osobinu da kad počnem romansu, odmah zamišljam sebe s tim čovjekom u dubokoj starosti, a kasnije patim – izjavila je Odri.
Brakovi su joj donijeli mnogo nesreće. Mel Ferer ju je psihički i fizički zlostavljao i non stop varao. Dok je trajala njihova veza, Odri je doživjela dva pobačaja.
I ovu posebnu ženu su uspeli da osvoje Mel Ferer i Andrea Doti, njen prvi i drugi suprug. U braku sa Fererom dobila je sina Šona, a sa Dotijem sina Luku. Važno mjesto u njenom ljubavnom životu imao je i Robert Volders sa kojim je bila od 1980. do smrti.
Glumica se bavila i humanitarnim radom, sarađivala je sa UNICEF-om i godinama je pomagala djeci u Africi i Aziji.
Ipak, njena najveća ljubav bio je njen mentor ser Feliks Ajmer sa kojim je razmjenjivala nježna pisma koja su završila na aukciji prije nekoliko godina.Umrla je od raka crijeva i pluća. Odbijala je hemoterapiju.
Odri je poznata po vitkoj liniji koja je krila mračnu tajnu.
Nakon njemačke okupacije glumica se sa majkom preselila u Norvešku gde je doživjela prve zdravstvene probleme. Razboljela se od anemije, a zbog neuhranjenosti se njen metabolizam promijenio pa je zbog toga ostala mršava do kraja života.
Nakon pauze na zahtjev Kluba Hrvata, nastavljena je sjednica Doma naroda Parlamenta FBiH, a većinom glasova usvojen je Korona-zakon koji je predložila Vlada FBiH.
“Za” je glasao 31 delegat, “protiv” ih je bilo 16, a suzdržan je bio jedan delegat. Delegat Igor Stojanović izrazio je sumnju u glasanje te su se delegati pojedinačno izjašnjavali. Nakon pojedinačnog izjašnjavanja, zaključeno je da su ipak 32 delegata glasala “za” Korona-zakon, što je dovoljno da bi ovaj zakon prošao parlamentarnu proceduru.
Prethodno je okončana rasprava o Korona-zakonu, koji je predložila Vlada FBiH.
U nastavku sjednice, Vlada FBiH trebala bi se izjasniti o više od 50 amandmana koji su uložili delegati ovog doma. Ukoliko bi neki od današnjih amandmana delegata u Domu naroda bio prihvaćen, prema zakonu, Korona-zakon trebao bi se ponovo razmatrati na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH kako bi se u konačnici uskladio tekst ovog zakonskog rješenja.
Predsjednik Kluba Hrvata u ovom domu Ivo Tadić kazao je da su delegati dovedeni pred svršen čin.
– Napravio bi se veći problem kad bi ovo sve vratili u parlamentarnu proceduru. Klub Hrvata je došao do zaključka da ubuduće neće učestvovati u usvajanju zakona po hitnoj procedure. To je naš zaključak za budućnost – naglasio je Tadić.
Dodao je da će ipak podržati Korona-zakon i odustati od svojih amandmana.
– Tražimo od Vlade FBiH da stave na raspolaganje sredstva MMF-a koja pripadaju kantonima – pojasnio je Tadić.
Predsjedavajući Doma naroda Parlamenta FBiH Tomislav Martinović prozvao je ovom prilikom sve delegate koji su podnijeli amandmane.
Amandmani delegata Slađana Ilića (SDP) odbijeni su i na sjednici Doma naroda, a prethodno je samo jedan djelimično usvojila Vlada FBiH.
Amandmani (podneseno osam amandmana, op. a.) delegata iz stranke A-SDA odbijeni su na Vladi FBiH, a glasanjem su ih odbili i delegati ovog doma.
Delegat Aner Žuljević (SDP) podnio je čak 25 amandmana na Korona-zakon, ali nakon što su odbijeni od Vlade FBiH, glasanjem su odbijeni i na sjednici Doma naroda Parlamenta FBiH. Delegat Žuljević izrazio je sumnju u glasanje po amandmanu broj 25 koji se odnosio na pojedinačnu novčanu naknadu za nezaposlene. Delegati su se pojedinačno izjasnili po ovom amandmanu, a nakon prebrojavanja zaključeno je da “za” glasalo 22 delegata, protiv nije glasao niko, a suzdržanih je bilo 27.
Delegat Elvedin Mušanović (SDA) odustao je od svojih amandmana, kao i delegati iz Demokratske fornte.
Delegat Vibor Handžić (Naša stranka) tražio je izjašnjavanje delegata o svojim amandmanima, ali su oni odbijeni. Delegat Handžić podnio je ukupno 15 amandmana.
Od svojih amandmana odustao je i Klub Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH.
izvor: avaz.ba
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić izrazio je danas žaljenje što predstavnici Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u bh. institucijama nisu prisustvovali prvom sastanku radne grupe o putu BiH ka Evropskoj uniji u Predsjedništvu BiH.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, zajedno s predstavnicima iz Evropske unije, dogovorilo je formiranje te političke radne grupe s ciljem pokretanja reformskih procesa u BiH i realizacijom 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije.
– Pitanje zašto predstavnici HDZ-a nisu došli na sastanak treba uputiti šefu Delegacije Evropske unije u BiH Johannu Sattleru koji je prije neki dan imao susret sa šampionom evropskih integracija – dodao je Komšić, aludirajući na susret lidera HDZ-a Dragana Čovića i Sattlera u Mostaru.
Potvrdio je da je bilo razgovora o Odboru za evropske integracije u Parlamentarnoj skupštini BiH koji nije još uvijek formiran, a u prošlom mandatu, podsjetio je, bilo je sporno entitetsko glasanje u okviru odbora, ali su predstavnici EU tada kazali da je to praksa koju oni ne poznaju te da su izričito protiv toga.
– To je i sada jedan od 14 uvjeta koje treba ispuniti. Ima lakših i težih uvjeta kako bismo dobili kandidatski status. Teži uvjeti su oni koji zahtijevaju izmjene Ustava i implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava – pojasnio je.
Napomenuo je da ukoliko se želi pristupiti “evropskom klubu” potrebno je ispoštovati uvjete koje je Evropska komisija postavila, a ne da BiH diktira EU.
Radna grupa predstavlja široko političko tijelo koje će se sastajati u zgradi Predsjedništva BiH i prema potrebi pomagati u rješavanju određenih pitanja vezanih za evropski put BiH te će biti zadužena da se osigura da procesi unutar BiH idu naprijed i da se postigne što je moguće širi konsenzus.