U Memorijalnom centru Potočari i u Srebrenici juče i danas je boravila jedna grupa italijanskih srednjoškolaca.
Profesorica Emanuela je ovdje i prije četiri godine dolazila sa učenicima. Sada je došla sa nekoliko kolega dovodeći i grupu učenika iz Parme u Italiji.
“Došli smo na studijsko putovanje pod motom „Sjećanje na Bosnu“ i najprije smo bili u Mostaru, zatim u Sarajevu, a evo nas na kraju u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. Tu je pedeset učenika i profesora iz pet srednjih škola u Parmi. Došli smo kako bismo nešto više saznali i naučili o tome šta se ovdje dešavalo tokom rata devedesetih”, kaže Italijanka.
Kako bi se što bolje upoznali sa današnjim životom ljudi u Srebrenici mladi su boravili u kućama Srebreničana, a drugi razlog je i to što danas u Srebrenici ne radi ni jedan hotel ili pansion.
Godinama iza rata u Srebrenicu dolaze organizovane grupe stranaca. Italijani su najčešći strani gosti u Srebrenici i godinama dolaze različitim povodom, ali u suštini sa istim ciljem, upoznati Bosnu i Hercegovinu, njene ljude, prirodne ljepote i saznati više o ratu koji se desio u periodu od 1992. do 1995. godine na ovim prostorima.
Za dolazak velikog broja Italijana u Srebrenicu zaslužno je nekoliko ljudi. Sve je to počelo kada je 2005. godine, nedavno preminula, Srebreničanka sa tuzlanskom adresom, neuropsihijatar dr.Irfanka Pašagić dobila međunarodnu nagradu italijanske Fondacije Aleksander Langer, nagradu koja se od 1997. godine dodjeljuje osobama koje aktivno rade za slobodu, demokratiju, pravdu i suživot. Nakon dobivanja ove nagrade, želeći da na neki način pomogne svome rodnom gradu, ona inicira prvu manifestaciju „Sedmica sjećanja“ najprije u okviru neformalne grupe koja ubrzo prerasta u udruženje “Prihvati Srebrenicu” (Adopt Srebrenica). Od tada ovo udruženje radi razne projekte sa partnerima iz Italije a često im se za pomoć u organizaciji obraćaju i drugi koji u Srebrenicu dovode grupe Italijana.
Andrea Rizza Goldstein je u Srebrenici prvi put bio 2006. godine sasvim slučajno, a zatim od 2010. do danas radeći za Fondaciju „Aleksander Langer“ redovno je više puta godišnje u Srebrenici najčešće kao organizator, vođa i prevodilac za grupe mladih, ali i starijih Italijana koji dolaze na višednevne ekskurzije u Bosnu i Hercegovinu a u kojima je nezaobilazna posjeta Srebrenici.
“Mladi koje dovodim su učenici završne godine srednje škole i oni u istoriji 20.vijeka o ratu u Jugoslaviji uče na pola stranice. Najviše ih zanima zašto nama na Zapadu, tako da kažem, još uvijek nije jasno gdje je Evropa. Kada je počeo rat u Ukrajini bio je to kolektivni šok i pitali smo se kako je moguće da se dešava rat u Evropi, prvi nakon Drugog svjetskog rata? Kao da rata u Bosni nije bilo, jer se to kod nas ne smatra evropskim ratom”, kaže čovjek koji se u Srebrenici osjeća kao kod kuće.
Poznaje ga veliki broj Srebreničana, a i on njih, dobro govori naš jezik jer po ocu je Italijan, a majka mu je Jevrejka iz Zagreba gdje je on, kod bake živio do svoje sedme godine života.
Irvin Mujčić je drugi mladić koji je zaslužan za dolazak velikog broja Italijana u Srebrenicu. Irvin je rođeni Srebreničanin koji je sticajem ratnih okolnosti odrastao i školovao se u Italiji. Pored maternjeg on govori još italijanski, francuski i engleski. Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji, ali se prije osam godina vratio u rodni grad. Veliki je ljubitelj prirode i najprije je imao ideju da ovdje izgradi „Kuću prirode“ koja bi bila u vidu hostela ili planinarskog doma, pa je neko vrijeme boravio u selu Osmače i dovodio grupe mladih mahom iz Italije, ali i iz drugih zemalja.
Posjetioci su bili oduševljeni domaćom hranom, spavanjem kod mještana i njihovim pričama o nekadašnjem i današnjem životu na selu, kao i o dešavanjima u ratu. Kupio je zatim jedno seosko imanje usred šume, između dvije rječice u blizini sela Lipovac i Slapovići na 12-ak kilometara od Srebrenice i tu je počeo i još uvijek gradi etno-selo.
Govoreći o sadržajima koje nudi svojim gostima – strancima, Irvin kaže kako najviše radi planinarske ture po kanjonu rijeke Drine i posjete Nacionalnom parku „Drina“.
“Na tim turama idemo u sela gdje noćimo u kućama mještana, a turistima poslužujemo domaća jela spremljena na tradicionalni način što je za njih velika atrakcija. Korist imaju i mještani jer tako nešto zarade. U etno-selu, gdje dolaze uglavnom mladi, gosti mogu dosta toga i da nauče ili nađu mir i inspiraciju za pisanje i slikanje. Organizujemo neku vrstu višednevnih kurseva. Ove godine po prvi put smo imali kurs pisanja za grupu učenika iz Italije koji su došli sa profesorom”, kaže Mujčić.
Posjetioci koji u Srebrenicu dođu na više dana i imaju priliku pored Memorijalnog centra obići barem dio drugih kulturno-istorijskih spomenika i prirodnih ljepota budu oduševljeni ljepotom srebreničkih sela, okolne prirode i gostoprimstvom ovdašnjih ljudi.
Ipak najupečatljiviji utisci svima koju dođu u Srebrenicu su zasigurno ono što vide i čuju prilikom posjete i obilaska Memorijalnog centra Potočari i same Srebrenice.
“Zovem se Federika, moj prvi utisak po dolasku u Srebrenicu je da je ovo mrtav grad, za razliku od Sarajeva. Čini mi se da ovdje nema snage i želje da se vrati život kakav je nekada bio, valjda zbog dimenzija onog što se tu desilo”, kaže mlada Italijanka i dodaje: ”Ono što ću najduže pamtiti su oči i tužni pogledi ljudi, svjedoka zla koje su preživjeli i o kojem sam slušala.”
Za Srebrenicu se, naročito posljednjih nekoliko godina, često u izjavama mještana može čuti da je to grad koji polako, po drugi put umire, kako stagnira i kako iz nje odlazi sve više ljudi, posebno mladih jer ovdje ne vide svoju perspektivu. Zapitan da kao višegodišnji redovan posjetilac Srebrenice kaže kakve promjene u gradu i među ljudima on vidi Andrea Rizza nam je kazao:
“To stagniranje i odumiranje grada je očigledno. Kada sam prvi put 2010. godine ovdje doveo prvu grupu iz Italije tu je radilo pet-šest kafića u kojima je bilo puno mladih ljudi. Imalo je nekoliko restorana gdje se moglo dobro jesti. Danas gotovo ništa od toga nema. Vidio sam više bezuspješnih otvaranja nekih firmi koje nisu zaživjele, od malih pekare, mesare itd. do one fabrike za preradu krompira, zatim pokretanje Banje Guber o kojem se samo priča i ništa ne radi, te drugih projekata u koje se polagalo mnogo nade da će biti više posla za mlade ljude koji bi ostali u Srebrenici. Sve je to malo, po malo nestalo, ugušeno, pokradeno ili zloupotrebljeno kako mogu čuti od ljudi što tu žive i koje poznajem.”
Andrea za N1 iznosi jedno zanimljivo, ali za Srebrenicu nimalo lijepo poređenje.
“Rekao sam na početku da ja po majci imam židovsko porijeklo iz porodice čijih puno članova su ubili nacisti u Drugom svjetskom ratu. Iz tih porodičnih razloga sam više puta bio u Aušvicu. Kada sam prvi put 2006. vidio Srebrenicu ja sam se naježio jer sam vidio sliku koju sam vidio i u Aušvicu. Postoji na karti mjesto Aušvic u kojem niko ne živi i postoji Memorijalni centar Aušvic-Birkenau. Čini mi se, da se i ovdje Srebrenica kao grad želi izbrisati sa karte i da ostane samo Memorijalni centar koji je takođe kao u Aušvicu, van Srebrenice u Potočarima. Nekoliko godina poslije 2010. ovdje su mi se činile optimistične, ali onda je nekako krenulo nizbrdo. Ta slika Aušvica kao budućnost Srebrenice mi se ovdje danas ponovo vraća”, izgovara Andrea Rizza crnu slutnju za koju i mnogo Srebreničana misli da nekima i jeste želja koja bi se mogla ostvariti.
N1
