Rođeni je Travničanin, a odrastao u Oborcima kod Donjeg Vakufa.
Agresija na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu je njega, njegove roditelje i sestru dovela do Zenice koja im je, kako kaže, kao i desecima hiljada drugih protjeranih, pružila tada prijeko potrebno utočište.
– Moja stalna bosanska adresa je ostala u Zenici evo sve do danas. A od ljeta 2012. godine sam imam u centralnom bošnjačkom džematu u Kanadi Bosnian Islamic Association “Gazi Husrev-beg” (Bošnjačka islamska zajednica “Gazi Husrev-beg”) u Torontu. Radi se o jednom od najstarijih džemata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na sjevernoameričkom tlu, osnovanom 1977. godine, koji danas djeluje u sastavu Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB) – priča za Faktor Balihodžić.
Kaže da ne postoje precizni podaci, ali po nekim procjenama u Kanadi živi oko 30 hiljada Bosanaca i Hercegovaca.
– Vjerovatno polovinu toga broja, ako ne i većinu, čine Bošnjaci. Velika većina njih, opet, živi u regionu južnog Ontarija, kao najmnogoljudnijoj kanadskoj provinciji i glavnom privrednom i industrijskom centru, čiji je glavni i najveći grad Toronto. Naših 5-6 džemata u ovoj zemlji, koji su organizovani i aktivni na različitim nivoima i s različitim intenzitetom, okuplja oko 1.500 članova, uglavnom porodica – pojašnjava.
Kaže da su dvije godine prošle od prijave na konkurs kanadskog ministarstva odbrane.
– Od moje prijave na konkurs kanadskog ministarstva odbrane do ovih dana kada trebam da otpočnem na dužnosti vojnog imama, oficira sa činom kapetana, u Oružanim snagama Kanade (CAF) uzelo je pune dvije godine. Pored propisanog vojnog standarda psiho-fizičke i opće zdravstvene spremnosti, među uvjetima koji su se morali ispunjavati bili su posjedovanje minimalno akademskog stepena magistra iz teološke ili srodne oblasti, te nekoliko godina radnog iskustva u struci, a sve to službeno priznato u Kanadi. U ovom smislu, pored moga imamskoga rada u našem džematu, značajno je bilo i to što sam sve ove godine član nacionalnog Kanadskog vijeća imama (CCI). Proces je uključivao intervjue na raznim nivoima, te svakako, prolazak kroz razne sigurnosne i druge provjere. Uglavnom, na kraju sam obaviješten da od svih kandidata različitih vjerskih zajednica (kršćana, jevreja i muslimana) kanadska vlada upošljava mene i još jednog kandidata – priča Balihodžić.
Vojni kapelan, što je tradicionalni naziv za ovu poziciju u kanadskoj vojsci, bez obzira na vjeru koju predstavlja, služi cjelokupnom vojnom osoblju jedinice ili baze u koju je postavljen i pomaže im u duhovno-moralno-etičkim te određenim socijalnim i porodičnim pitanjima.
– U mom slučaju, ja sam imam svim muslimanima u svojoj jedinici ili bazi, zadužen da sa njima organizujem vjerski život i budem im na usluzi generalno kao što je to i imam u civilnom društvu, a istovremeno sam kapelan svima ostalima, koji su većina, odnosno, savjetnik i moralista koliko god je to moguće. Omogućen mi je pristup od običnog vojnika do visokih komandnih oficira, a također sam spona između vojnih i civilnih struktura – kaže efendija Balihodžić.
Kaže da je ovo veoma aktivan i uzbudljiv posao.
– Svakako je ovaj posao u mnogome različit od ovog civilnog, sa dosta novih izazova, određenih odricanja i žrtvovanja kako za mene, tako i za moju porodicu. Zapravo, vjerovatno će teret biti teži mojoj supruzi sa djecom kod kuće nego meni sa vojskom. Međutim, moram reći, bez njezine podrške ne bih se smio ni upuštati u ovakvo nešto. S druge strane, shvatio sam ovo jednom nesvakidašnjom prilikom, nafakom od Allaha dragog, za mene kao muslimana, imama, svršenika Gazi Husrev-begove medrese i Al-Azhara, Bošnjaka, Bosanca, a također i kao novopečenog Kanađanina, da doprinesem da bude više dobra, a manje zla na svim ovim pobrojanim nivoima koji čine dijelove mog identiteta – ističe.
S obzirom na islamofobiju koja vlada širom svijeta, efendiju Balihodžića pitali smo da li se to osjeti i u Kanadi.
– Čini mi se da nije pretjerano reći da od muslimana u zapadnim zemljama najrahatnije i najneopterećenije se osjećaju upravo ovi koji u ovom vremenu globalne islamofobije žive upravo u Kanadi. Upravo i ovo moje iskustvo je još jedna mala potvrda tome, da imate poziciju imama u vojsci jedne od najvećih i najrazvijenijih zemalja svijeta, članici NATO-a. Toronto se, tako, smatra jednim od najmuslimanskijih gradova u Sjevernoj Americi sa brojem islamskih molitvenih prostora, mesdžida, džamija, koji je još davno prešao brojku od 100, te u posljednje skoro dvije decenije postao prepoznatljiv po svojoj velikoj godišnjoj islamskoj konvenciji RIS (Reviving of Islamic Spirit), trodnevnom vjersko-kulturnom događaju čiji se broj posjetilaca broji u hiljadama. Pored ovoga, među najvećim muslimanskim manifestacijama u Sjevernoj Americi koje se godišnje održavaju u Torontu su kulturni MuslimFest, te sajam halal hrane Halal Food Festival – navodi sagovornik, te dodaje:
– Svakako da ni kanadsko društvo nije bez svojih izazova i problema, ali su opravdana očekivanja i nade da će Kanada i njeno društvo ostati izdržljivo, nastaviti kursom ljudskih prava i sloboda i u ovom smislu ostati jedna od svjetlih tačaka u ovom našem bremenitom svijetu.
Balihodžić ističe da često sa porodicom dolazi u svoju domovinu i da se ona u srcu nosi.
– Jedan sam od rijetkih sretnika s ove strane Atlantika koji je skoro svake godine dolazio kući u Bosnu. Nažalost, daljina američkog kontinenta je za mnoge teško savladiva prepreka. Ipak, Bosna je zaista u svakom od naših ljudi ma koliko daleko bili. Mi nju nosimo sa sobom gdje god idemo. Iz nje odlazimo, ali joj se uvijek i vraćamo. Drugačije nas nema ili nismo mi – zaključuje Balihodžić.
