Pješak I. S. (66) iz Travnika poginuo je u mjestu Gostilj kod tog grada danas oko 12 sati, potvrđeno je iz MUP-a Srednjobosanskog kantona.
Pješaka je udario automobil “opel” kojim je upravljao Sarajlija S. F., rekao je glasnogovornik MUP-a SBK Hasan Hodžić.
Saobraćaj se nakon nesreće odvijao jednom trakom do okončanja uviđaja.
Zlatna jabuka ili sidonijska kruška, poznatija kao dunja, nekad je bila omiljeno i rasprostranjeno voće širom Evrope.
Dunja je sezonsko voće, dostupno od rane jeseni pa sve do januara. Kasno sazrijeva i bere se kad plod mijenja boju iz jako zelene u žutu. Većina sorti je preteška i prekisela, a plod je pretvrd da bi se mogao konzumirati sirov, pa se umjesto toga rade marmelade, pekmezi, pudinzi, kompoti…
Čuvati je na sobnoj temperaturi
Načini pripremanja dunje doista su raznovrsni – oguljena, kuhana, pirjana ili pržena… Zbog aromatičnog okusa i mirisa dodaje se u malim količinama kolačima od voća, pitama od jabuka, džemovima i raznim drugim jelima.
Ako odmah ne koristimo svježu dunju za pripremu jela, najbolje ju je čuvati na sobnoj temperaturi dok potpuno ne dozrije, tj. požuti i počne puštati ugodan miris. To je svojevremeno bio jedini osvježivač prostora.
Listovi i sjemenke dunje ublažavaju upalne procese ždrijela i dišnih puteva.
Sjemenke dunje sadrže masti, tanin, pektin, šećer, jabučnu kiselinu, amigdalin, emulzin i protid. Sjemenke se mogu staviti u vodu dok ne puste sluz koja zbog velikog sadržaja pektina i tanina djeluje kao antiseptik, te je odlična kod liječenja upalnih procesa, opekotina, otvorenih rana i upale očiju.
Idealno voće za gubljenje težine
Svježi plod dunje bogat je željezom, a sadrži i kalij, kalcij, magnezij, natrij, sumpor, klor i bakar, karoten (provitamin A), vitamine B1 i B2, vitamin C i niacin. Uz to, bogat je vlaknima i pektinom, pa je tako idealno voće za sve koji žele izgubiti na tjelesnoj težini.
Dunjin plod pomaže kod probavnih smetnji i u regulaciji kolesterola zbog pektina koji snižava “loši” LDL holesterol, a povisuje “dobri” HDL holesterol. Zbog visokog udjela kalija može biti koristan u regulaciji hipertenzije (povišenoga krvnog pritiska).
Nije rijedak slučaj da veliki tegljači, namjenjeni transportu robe na dugim relacijama, do kraja radnog vijeka pređu milion kilometara, a nerijetko i više. Za tako nešto su i napravljeni. Hiljade inžinjera, posebni proizvodni procesi, milioni testnih kilometara, konačno tome i služe – da stvore kamion koji će sa što manje troškova donositi profit.
Njihovi motori su posebni, a istina je da najveći dio vremena provedu u kontinuiranom radu, što je osnov za dugovječnost. Kvare se rijetko, ali kvarovi obično dolaze kada im se vozači najmanje nadaju – na dugom putu, daleko od servisne radionice i pod punim opterećenjem, što obično za sobom vuče kašnjenje u isporuci robe.
Kamion ne čini samo motor, a moderne konstrukcije sastavljene su od nekoliko hiljada elemenata. Svi oni moraju biti uigrani i otkaz samo jednog od njih može narušiti harmoniju rada cijelog kamiona.
Osnov pouzdanosti i dugotrajnosti je, kažu stručnjaci, redovno održavanje i razuman vozač. Zbog toga savjetuju redovno održavanje u ovlaštenom servisu, koji će, u svakom trenutku, uz pomoć preciznih dijagnostičkih uređaja i obučenih servisera, motoru i pratećim dijelovima pružiti najbolji tretman. Čak i pored toga dešavaju se oni kvarovi koje niko ne može predvidjeti, ali se među stotinama hiljada kamiona mogu naći i oni koji nisu pokleknuli ni pred jednim zadatkom, niti su imali potrebe za bilo kakvom vanrednom posjetom servisu, čak ni nakon milion pređenih kilometara.
A kad brojač kilometara na jednom kamionu prikaže sedmocifrenu brojku, to znači samo jedno – neupitan kvalitet i pridržavanje plana održavanja. Takvog jednog smo našli i u Bosni i Hercegovini: transportna kompanija Sezato iz Sarajeva kupila ga je 2013. godine. Bio je to prvi kamion u floti sa Euro VI motorom, što je, prema riječima Tarika Žilića, vlasnika kompanije, predstavljalo svojevrsnu prekretnicu u poslovanju. Do tada je ovo transportno preduzeće za 17 godina isprobalo različite vrste i brendove kamiona, pa je novi Volvo FH460 Euro 6 predstavljao pravo osvježenje u voznom parku. Kompanija je tada brojala devet kamiona, od čega je sedam bilo Volvo. Iskustvo je govorilo tako da su se među svim kamionima najpouzdanijim i najekonomičnijim pokazali kamioni Volvo.
Žilić kaže da je neposredno prije kupovine novog kamiona sklopio dobar posao, pa mu je trebao pouzdan kamion koji će zadovoljiti vrlo zahtjevnog klijenta – jednu vrstu tereta je trebalo prevoziti od Bosne i Hercegovine do Španije, a drugu odmah potom iz Portugala, na istoj relaciji do Bosne i Hercegovine.
Koliko mu je bila zanimljiva namjena isto toliko mu je bila zanimljiva i posada. Za njegov upravljač sjeo je vozački dvojac – Emir Palo i Amela Palo, supružnici, oboje iskusni profesionalni vozači, koji su vještine vožnje teških kamiona savladali puno ranije. Njihov radni angažman u Sezatu krenuo je 2013. godine i to sa tek pristiglim kamionom.
Čak i prva odvezena tura bila je do dalekog Portugala – i prva i posljednja u ovom kamionu, jer je ovaj nevjerovatan tandem do Portugala sa ovim kamionom stigao tačno 200 puta. Tako su za nešto manje od devet godina sa kamionom Volvo FH460 Euro 6 prešli gotovo milion i 200 hiljada kilometara.
A sada ono najvažnije – 1.200.000 kilometara bez ijednog kvara! Bez i najmanjeg kvara! Činjenica je da takvih kamiona koji krstare evropskim cestama ima mnogo, a jedan od njih je završio u jednoj bh. transportnoj kompaniji u kojoj se i dalje koristi.
Većina od 200 “tura” do Portugala završavala je u Portu, ali je glavni teret stizao u Španiju, u Vigo – grad gdje postoji Citroenova fabrika automobila. Teret je nekad završavao i na nekoliko usputnih destinacija u Španiji, ali isključivo u fabrikama automobila pred čijim je kapijama stajao amblem Seata, Nissana ili Forda.
Volvo je uvijek bez kašnjenja u ova postrojenja dovozio kožne presvlake za sjedišta tih automobila koja se proizvode u Bosni i Hercegovini. Nekoliko je poznatih lokacija na kojima svake sedmice na utovar stigne crveni Volvo FH460 na čijoj kabini stoji natpis Sezato: kožne presvlake utovaraju se u pogonima bh. kompanije Prevent u Visokom, Goruši, Zenici, Goraždu i u Žepču i za nekoliko dana uvek stignu na odredišta u Španiji. Kada se konačno završi istovar, Volvo istoga dana stiže Portugal, u Porto, koji je od Viga udaljen oko 150 kilometara, gdje mu utovare sirovinu za te iste presvlake, odakle ponovo stiže u BiH na iste lokacije gdje su osam dana ranije utovarene gotove presvlake i opet isti krug.
Krug je dugačak oko 6.000 kilometara, a u jednoj turi vozački tandem Palo preveze 5.000 kompleta kožnih presvlaka namjenjenih evropskoj automobilskoj industriji. To znači da je Volvo FH460 u 200 tura “opremio” čak milion automobila kožnim sjedištima. Emir Palo kaže da roba u jednoj turi ima masu između sedam i deset tona, te da je prosečna potrošnja goriva u 200 tura iznosila 26,5 litara. Za sve vrijeme njihov Volvo FH460 potrošio je ukupno 318.000 litara goriva, 19.000 litara tečnosti AdBlue i nikad ih za devet godina nije ostavio na “cjedilu”. Motor je radio 17.700 sati, dok se radilica motora okrenula milijardu i 170 miliona puta.
Podaci su zanimljivi i fascinantni, ali ništa od ovoga ne bi bilo moguće da se transportno preduzeće Sezato u potpunosti ne pridržava propisanih servisnih intervala i plana održavanja. Upravo od toga zavisi njegova dobra kondicija. Serviserima ovlaštenog servisa Volvo Trucks u Sarajevu ovaj kamion je poznat po tome što se na servisnoj liniji zadržava vrlo kratko, tek toliko da obave pregled i da zamjene potrošni materijal. Tako je u servisnom “dnevniku” ostalo zabilježeno da je ovaj kamion servis posjetio 12 puta i da je “potrošio” 390 litara ulja, 36 filtera za ulje, 12 filtera za gorivo, 12 filtera za zrak u kabini, 12 isušivača, šet filtera zraka za motor, 12 separatora goriva, jedan set disk-pločica, dva seta remenja sa zatezačima, dva puta mu je promijenjeno ulje u mjenjaču i u diferencijalu. Nakon milion i 150 hiljada kilometara serviseri su savjetovali zamjenu kvačila, ali kad ga rastavili, uvjerili su se da je bez problema i sa postojećim mogao preći još barem pola miliona kilometara. Kad se ispod svega podvuče linija, troškovi redovnog održavanja ovog kamiona su za devet godina iznosili nešto više od 25.000 KM. U svemu tome je i nekoliko sitnih servisnih intervencija koje su obavljene na redovnim servisima. Također, za sve vrijeme kamion je “potrošio” četiri seta prednjih pneumatika i pet setova zadnjih.
Emir Palo i njegova supruga Amela kažu da im je jedan od najtežih trenutaka u životu bio taj kad su se morali rastati od “svog” kamiona. Vlasnik se, naime, odlučio na modernizaciju, pa je vozni park obogatio novim kamionom Volvo FH460, ali sa punim paketom za uštedu goriva I-Save i sa savremenim mjenjačem sa dvostrukim kvačilom. Jedinstvena “posada” je preuzela novajliju i već napravila nekoliko identičnih tura do Portugala. Iako ne kriju emocije prema kamionu u kojem su zajedno proveli gotovo devet godina, kažu da je novi kamion bez sumnje još bolji. Udobniji je, sigurniji je i opremljeniji, a njegova prosječna potrošnja u istim uslovima je 22 litra. U jednom krugu su zabilježili potrošnju od samo 20,8 litara, što je fantastičan rezultat.
Jednostavno je, na kraju izračunati koliku će uštedu na novih 200 “tura” do Portugala donijeti novi Volvo FH 460, ali sa paketom I-Save. Ukoliko uslovi budu identični vlasnik kompanije Sezato može očekivati da će novi kamion potrošiti oko 54.000 litara goriva manje u odnosu na prethodnika.
Tako je Volvo pokazao da milioni predstavljaju samo brojeve, a ne prepreke preko kojih se ne može preći. Oni također slikovito kažu da je ovaj Volvo FH460 obišao Zemlju čak 30 puta i to bez ijednog kvara.
KLIX.BA
Najmlađe selekcije, ŠN Univerzalac Donji Vakuf, zajedno sa svojim trenerima i rukovodiocima škole nogometa, danas su svome gradu poklonili Turnir u malom nogometu ” 7. Ciciban KUP”, generacija 2019. godište i mlađi.
Mladi fudbaleri, u Sportskoj dvorani u Donjem Vakufu, kroz igru, takmičenje i druženje, pokazali su kako mlade generacije kroz bavljenjem sportom mogu i na ovaj način dati svoj doprinos obilježavanju Dana općine Donji Vakuf.
Otvorenje turnira
Školske klupe širom Bosne i Hercegovine svake godine su praznije, jer se sve manje upisuje učenika u osnovne i srednje škole. Zbog toga sve je više nastavnika na listama tehnološkog viška i ne znaju hoće li nastaviti raditi u narednoj školskoj godini.
U razgovorima koje smo obavili sa predsjednicima sindikata srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH, ističu da sve teže pronalaze rješenja kako da ostanu na poslu nastavnici koji nemaju punu normu, a neki ostaju bez posla jer jednostavno nema učenika.
Predsjednica sindikata, Mirzama Džemidžić iz Bosansko-podrinjskog kantona kazala nam je da je ove godine bilo oko 30 nastavnika kojima se moralo pomoći da ostanu na poslu.
– Nastavnici koji nisu umali pune norme raspoređeni su i u druge škole i imat će punu plaću. Sreća pa u ovoj školskoj godini imamo blago povećanje broja učenika u srednjim školama – ističe Mirzama Džemidžić.
Elbira Bešić, predsjednica Sindikata Tuzlaanskog kantona, kratko nam je kazala da je u ovom kantonu zbrinuto 69 nastavnika koji nisu imali punu normu i oni predaju u nekoliko škola, kako bi zaradili punu plaću.
I u Zeničko-dobojskom kantonu tehnološkim viškom bilo je proglašeno 97 nastavnog osoblja, okrio nam je Đevad Hadžić, predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja ZDK i dodao:
– Svi nastavnici su zbrinuti i ove školske godine, a ne znamo hoćemo li to moći učiniti iduće školske godine. U ZDK roditelji sve češće ispisuju djecu iz škole i odlaze u inostranstvo što je zabrinjavajuće, jer ostajemo bez djece koji su u BiH već završili nekoliko razreda.
U Srednjobosanskom kantonu prema zvaničnim podacima 319 nastavnika nema punu normu časova.
– Više od 45 posto nastavnog osoblja u SBK radi na određeno vrijeme ili nema punu normu. Od 2018. godine u našem kantonu je manje 11 hiljada učenika, a u međuvremenu se povećao broj nastavnika. Pisao sam premijeru SBK i tražio da se prime nastavnici koji rade na određeno vrijeme ili sa pola norme i još nisam dobio odgovor – kaže Abdulah Serezlija, predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja SBK.
Prema podacima Ministarstva obrazovanja USK, više je od 200 prosvjetnih radnika koji su tehnološki višak.
– Veliki je problem kako svima osigurati potreban broj nastavnih sati, pa postoje primjeri da neki nastavnici istovremeno predaju u više škola. Razlog je teško stanje u obrazovanju te sve manje učenika u školama, zbog čega je veliki broj prosvjetnih radnika na listama tehnološkog viška. Najveći broj naših kolega, posebno onih u mlađoj životnoj dobi, odlazi u inostranstvo za boljom egzistencijom. Najviše ih ne pronalazi posao u struci, već rade ono što ih zapadne – izjavio je Samir Fajić, predsjednik Sindikata srednjoškolskog obrazovanja USK.
U Kantonu Sarajevo je oko 300 nastavnika kojima je riješen problem nedostatka norme časova.
– Od 2003. godine Sindikat srednjeg obrazovanja Kantona Sarajevo napravio je plan kako zbrinuti nastavničko osoblje koje nema punu normu ili rade na određeno vrijeme. Sindikat strogovo vodi računa kako se ispunjava taj plan i nedozvoljavamo raspisivanje novih konkursa dok se ne riješi status nastavnika koji već rade na određeno vrijeme ili nemaju dovoljan fond časova. Naša je sreća da se stalno doseljavaju ljudi u Sarajevo, pa imamo dovoljno učenika u školama i onda posao za nastavnike. Nama je problem što ne možemo zaposliti nastavnike njemačkog jezika, matematike, fizike i informatike. Oni ne žele da rade u školi za 1.200 maraka mjesečno, već rade kao informatičari – kaže Faruk Bešlić, predsjednik Sindikata obrazovanja KS.
Edina Čomić, predsjednica Sindikata srednjeg obrazovanja Hecegovačko-neretvanskog kantona, kaže da se Vlada HNK ne osvrće na probleme zbrinjavanja viška nastavnog osoblja u srednjim školama.
– Čekamo već pet godina da se usvoji Pravilnik o zbrinjavanju viška nastavnog osoblja i jedini smo u Federaciji BiH koji nemaju taj pravilnik. Uz to Vlada HNK odobrila je Pravilnik o zbrinjavanju viška radnika u osnovnim školama u ovom kantonu, a nama ne dozvoljavaju. Međutim, sreća je naša da imamo pet – šest nastavnika koji nemaju punu normu, ali ćemo naći način da ostanu raditi i rasporedit ćemo ih po drugim školama – kazala je Edina Čomić.
U Posavskom kantonu svi nastavnici su zbrinuti.
– Nekoliko nastavnika koji nemaju punu normu časova rasporedimo u druge škole i tako svi zarade punu plaću – rekao nam je Stjepo Pejić, predsjednik Sindikata srednjeg obrazovanja Posavskog kantona.
Početkom augusta svečano je otvorena džamija u Mandinom Selu – Dilaverima u općini Tomislavgrad.
Otvaranju su uz brojne goste, prisustvovali i načelnik općine Tomislavgrad Ivan Buntić, premijer Livanjskog kantona Ivan Vukadin, te doskorašnji gvardijan Franjevačkog samostana u Tomislavgradu Sretan Ćurčić. Uz vakife i donatore, izgradnju džamije pomogli su i Hrvati iz Dilavera.
Na mjestu sadašnje džamije od 1984. nalazio se mekteb, a na ideju o gradnji džematlije su došle prije tri godine, pošto je stara zgrada mekteba bila dotrajala.
– Prva značajna donacija za gradnju džamije došla je od Crvenog polumjeseca iz Arapskih Emirata. Bio je to iznos od 50 hiljada dolara. Sve je išlo brzo i, hvala Bogu, na vrijeme smo završili. Kompletan projekat vrijedan je oko 400 hiljada maraka. Dio je donirala Općina Tomislavgrad, dio kantonalni, entitetski i državni nivoi vlasti, a dio i sam džemat, te njihove komšije. Jedan od donatora bio je i poznati fudbaler Dinama Emir Dilaver koji je izdvojio značajnu sumu za džamiju. Njegova porodica je porijeklom upravo iz Dilavera. Lokalna vlast pomogla je da se lahko dobije građevinska dozvola – kaže glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tomislavgrad Amer ef. Jugo.
Mandino Selo je punkt u sklopu džemata Opličani. Džematlije iz Mandinog Sela sa 25 posto učestvuju u plaćanju imama, a u novootvorenoj džamiji klanja se svaka posljednja džuma u mjesecu, dok se svakog vikenda organizuje mektepska nastava za djecu.
– Redovno se sve vjerske aktivnosti obavljaju tokom svetog mjeseca ramazana. Posljednjih godina je to bio posao učenika Medrese koji su upravo iz Dilavera – dodaje Jugo.
Donedavno gvardijan u Tomislavgradu fra Sretan Ćurčić radostan je zbog izgradnje džamije, a još radosniji što su je pomogli katolici u ovom kraju. To je, kako kaže, samo normalan – ljudski gest.
– Cijeli svoj mandat, koji je prije nekoliko dana okončan, sam sarađivao sa Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom. Učestvovao sam i u obnovi pravoslavnog hrama, kasnije i kapelice, a nedavno i u gradnji džamije u Dilaverima. Kod mene važi ‘jedan čovjek, jedan Bog’, i to je najnormalnija stvar. To je moje podneblje. U mom selu, kada se gradila crkva, muslimani su davali priloge za njenu izgradnju. I ovo neko zahuktavanje kojem svjedočimo u medijima je prepuhavanje. Katolici su pomogli izgradnju džamije i u Omerovićima. To je normalna stvar. Išao sam s muslimanima u školu, družili smo se, nikad nije bilo problema. Meni to ništa nije strano. Bio sam i ostao na usluzi – kaže Ćurčić.
Posebno je na kraju izdvojio važnost poštovanja drugog i drugačijeg.
– Ključno je vrednovati drugu stranu. Poštivati je i cijeniti. Tada ćeš više cijeniti i čuvati i svoje. Bilo koja vrsta isključivosti je utopija. To vodi u propast – poručio je Ćurčić.
Tajko Dilaver iz Mandinog Sela jedan je od mještana koji su ostvarili svoj san i dočekali džamiju pored svojih ognjišta. Sreću ne skriva, uz džamiju je stalno, pa je bio i nama na usluzi. O važnosti izgradnje objekta i načinu na koji su sredstva prikupljena priča s ponosom, a nama je recitovao i stihove koje je napisao i također recitovao prilikom otvaranja džamije:
Selo malo, a volja je jaka,
Ima finih cura i momaka,
Složne braće i složnih pajdaša,
Sagradi se i džamija naša.
Nije bilo koliko moraš dati,
Cio život da ti duša pati,
Već si dao koliko si htio,
Da bi uvijek zadovoljan bio.
Mi imamo komšije Hrvate,
I oni su okrnjili plate,
Davali su za našu džamiju,
Jer imaju dobrog komšiju.
Komšije su najvrijednije stvari,
Tako su nam govorili stari,
Sa komšijom moraš dobar biti,
Da se imaš na koga nasloniti.
Džemat Mandino Selo broji 25 domaćinstava, a tu je i osam praznih kuća u vlasništvu ljudi koji su u dijaspori, ali redovno posjećuju mjesto iz kojeg su potekli.
Pećinu “Vjetrenica” do 1. septembra ove godine posjetilo je 13.000 turista kako domaćih tako i inozemnih, a tamošnji menadžment se nada kako će do kraja godine broj posjetitelja dostići predpandemijsku, 2019. godinu kada je bilo registrirano oko 14.000 posjetitelja.
– Nadamo se da će do kraja godine broj posjetitelja doseći brojku iz 2019. godine, kada je bilo registrirano oko 14.000 turista, ali i prerasti je – kazao je u razgovoru za Fenu direktor JP “Vjetrenica” Nikša Vuletić.
Upiti, najave i interes za posjetom, tvrdi Vuletić, ukazuju na mogućnost dvostruko veće posjećenosti i u odnosu na lani kada su imali dosta domaćih turista, oko 10.000 pa su i samu promociju usmjerili na domaće tržište.
Najmanje turista su imali u jeku pandemije koronavirusa, 2020. godine, manje od 6.000.
Vulitić ističe kako je ove godine za turističke posjete prvi put otvoreno i Veliko jezero.
– Puno je interesa, poziva i upita za ovaj izlet pa je pretpostavka da ćemo sljedeću sezonu obilježiti pozitivnim brojem izleta i prihoda. Zato bismo ovo ljeto izlete do jezera mogli nazvati probnim i promotivnim – ocjenjuje Vuletić.
Iako, kaže, interesa ima i uvjeti su stvoreni, tek sljedeću sezonu će se vidjeti rezultati.
Također, napominje kako izlet ovisi o vodostaju zbog čega su ograničeni samo na ljetno razdoblje, odnosno juli i avgust.
– Tura je organizirana tako da se ide u pratnji stručnog vodiča speleologa što ni na koji način ne ugrožava špilju. Ide se već postojećom stazom, a preko jezera se prelazi čamcem koji je za tu svrhu ostavljen na 1.300 metara od ulaza i služi također za redovan monitoring uvjeta špilje i očitanja logera koji su postavljeni na 30 lokacija u špilji – objašnjava Vuletić.
Pored pećine Vjetrenice i nove ture do Velikog jezera u ponudi je Biospeleološki muzej, Info edukativni centar, Ćirina staza.
Što se tiče strukture posjetitelja, Vuletić ističe kako su uz domaće goste brojni i oni iz susjednih država, ali da je u zadnje vrijeme sve više i posjetitelja iz Poljske, Češke, SAD, Velike Britanije, pa je ta brojka otprilike izjednačena.
– Posjetitelji koji su nam bili česti iz Dubrovnika u obilaznoj ruti, sad su znatno rjeđi zbog ceste Stolac – Neum jer je promet iz Dubrovnika preusmjeren preko Neuma – tvrdi Vuletić.
Napominje da bi brojka posjetitelja bila puno veća da je uvjetnija cesta Slano-Orahov Do i Ravno-Hutovo.
Po njemu, jedino rješenje opstanka i razvoja je izgradnja spomenutih cesta, i to u što skorijem roku.
– Izgradnja ovih cesta nije samo pitanje infrastrukture potrebne turistima nego i stanovnicima općine kojih je sve manje – zaključuje Vuletić.
