Blog

Tomo Knežević iz Caritasa kazao nam je da se vodeći ovu humanitarnu organizaciju u vrijeme rata u Sarajevu nije nikada moglo garantovati da li će osoba koja je dobila paket pomoći donijeti ga u svoju porodicu.

“Ili će otići na pijacu i prodati ga kako bi sebi kupio cigarete. S druge strane, mi u svom radu pokušavamo u svojoj organizaciji napraviti kriterije da bi pomoć došla do onih kojima je najpotrebnija. Međutim, ti kriteriji nisu savršeni i nemoguće je uvijek u tome uspjeti”, naveo je Knežević.

Pero Karajica iz organizacije Kruh Svetog Ante osvrćući se na te kriterije ističe da nema garancije te da je svaki slučaj pojedinačan.

“Zato je najbolje da mu čovjek pristupi onako kako je u mogućnosti. U našem radu u organizaciji Kruh Svetog Ante meni je najbitnije da ljudi koji nam dođu budu lijepo primljeni. Mi istim tim ljudima damo do znanja da ne možemo riješiti sve njihove probleme, tako da se tu može vidjeti dobra ili loša namjera, ali teško je to prepoznati. Tako sam i ja bio prevaren jer mnogi ljudi, pogotovo žene, igraju u tom slučaju na kartu bolesnog djeteta. Sjećam se, jedna žena je došla iz Konjica lijepo obučena i zatražio sam joj posljednji nalaz u kojem joj je dijete upućeno na operaciju u Tursku i ona se pravdala time da nije ništa ponijela uz sebe. Tražio sam joj bilo kakav dokument, nije imala i kasnije sam priupitao jednog profesora na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićim gdje stanujem koliko ga je prevarila i rekao je da je uzela pozamašnu svotu. Nakon toga sam naučio lekciju da barem jedan dokument dobijem kako bih mogao vjerovati da nekome treba pomoć”, ispričao je naš sagovornik.

“Prevare se moraju provjeravati”

Adela Čomić iz humanitarne organizacije Pomozi.ba kaže da se iskustvom najviše i najbrže uči.

“Definitivno se moraju provjeravati prevare, a ono što definitivno nikome ne olakšava bavljenje humanitarnom djelatnošću jeste činjenica da nemamo propise. Nemamo jasno definisana pravila, sistem socijalne zaštite ima neka pravila koje mi iz humanitarnih organizacija smatramo krutim jer je riječ o tome da ako nemaš jedan dokument ili ne možeš dokazati određeno stanje, nisi više kategorija kojoj se može pomagati. Mi nekako nastojimo biti blaži jer nije suština na papiru. Suština je ako nam, naprimjer, dođe osoba koju je muž kao i njenu djecu istjerao iz kuće i traži našu pomoć, ali nema papira kojim to trenutno može dokazati, mi možemo instant djelovati i to je naša sloboda u odnosu na državu koja bi im tražila mnogo dokumenata”, ustvrdila je Čomić.

Pitali smo kome ne treba davati novac na ulici?

“Na ulici ne treba nikome davati novac. Prije svega jer postoji velika mogućnost da se radi o žrtvama prinudnog rada, prosječenja i mora postojati neki sistem. Mi smo najviše osjetljivi kada je riječ o djeci i starijima, ali oni su nažalost i najčešće žrtve krivičnih djela koje sam pomenula. Postoje načini da se dođe na vrata na koja možete pokucati i dobiti oomoć, pogotovo ona hitna, ali mi nažalost moramo biti istraživači, ali velika je odgovornost tuđim novcem raspolagati. Nismo savršeni, alise trudimo koliko god možemo u okviru razumne ljudske svijesti da opravdamo osobu kojoj damo novac”, naglasila je Čomić.

Mislim da novac ne treba davati na ulici, a s druge strane, činjenica je da su ljudi tromi i kada ispunjavaju uslove za pomoć, to ne žele uraditi jer se od njih traži mnogo papira da obezbijede. Nedavno je starija žena od 91 godinu došla tražiti pomoć i kada sam joj tražio papir barem jedan dokument da dobije pomoć i ona je rekla da se ne može i ne želi baviti time i najčešće mi bude teško kada su takvi slučajevi. Ali šta možemo, uvijek će biti takvih ljudi koji uz sebe nemaju nikakav dokument”, stava je Karajica.

Treba li postojati kritička svijest?

Nedavno se u javnosti pojavila informacija da je bračni par Alajmović iz Breze skupio milion KM, a 7.000 KM je bilo potrebno za liječenje supruge. Taj slučaj je izazvao brojne reakcije, bilo je onih koji su osuđivali, odobravali, ali i onih koji su prokomentarisali da su dali novac i da ga daju te da ih pretjerano ne interesuje da li će on biti zloupotrijebljen ili ne. Interesovalo nas je da li je to kritička svijest koja je poželjna u ovakvim situacijama?

“Sasvim je sigurno da nam je potrebna kritička svijest. Iz perspektive filantropije veoma je prost razlog – ako pomažemo nekome kome ne treba onda ne možemo pomoći onome kome je to potrebno. Dakle, neophodno je da preispitamo da li osobe koje traže pomoć zaista je trebaju ili su u stanju u kome im ona nije potrebna. Mislim da je u doba interneta veoma lako istražiti da li neko novac prikuplja kontinuirano godinama, a zapravo mu pomoć nije potrebna. Rekla bih da imamo trazvijenu mrežu profesionalnog prosjačenja putem interneta, govorim o pojedincima, ne udruženjima. To su, dakle, ljudi koji na internetu objavljuju nalaze djece stare godinama i oni koji su naučili to raditi. Ja bih ih definisala kao profesionalne socijalne slučajeve koji nastavljaju tražiti novac za liječenje, a osnova je zapravo samo ‘zaguglati’ i kada vidite da se godinama prikuplja pomoć za određenu osobu za istu stvar, a da nema nikakvog napretka kada je liječenje u pitanju to je već prvi alarm. Mi u Pomozi. ba nažalost imamo mnogo slučajeva za liječenje i pomažemo, ali opet ima slučajeva da nas ljudi pokušavaju prevariti”, pojasnila je Čomić iz Pomozi.ba.

Knežević iz Caritasa je mišljenja da Sarajevo postaje sve više evropski grad i da u tom slučaju treba postojati i sistem. Dodaje da je politika odgovorna za to ko sve i na koji način može prikupljati sredstva u humanitarne svrhe.

“Ali ima nešto na šta sam ja slab, a to je kada iz Caritasa nosim torbu umoran i u Ferhadiji sretnem mladog Roma koji ima harmoniku i svira, dakle, on radi i ljudi ga nagrađuju. I ja to uradim, ne zato što je Rom već zato što radi. Međutim, država mora uvesti zakonske odredbe i svesti na minimum prevare. Dakle, trebamo učiti iz okruženja i preuzimati od njih tu ‘toplu vodu’ koju su već izmislili”, dodao je Knežević.

Nikada nije bilo lakše kupiti oružje – dovoljno je par klikova. Bosanskohercegovačke kuće pune su nelegalnog oružja. U isto vrijeme zakon niti je dovoljno strog za prestupnike niti fleksibilan za one koji dobrovoljno žele predati oružje koje im je ostalo u nasljedstvo.

U 95% krivičnih djela korišteno je nelegalno oružje. 750 hiljada komada takvog oružja nalazi se u BiH. Procjenjuje se stoga da svaka peta osoba u svom domu ima pištolj ili pušku. Nerijetko posjedovanje oružja završi tragično – kao u Bijeljini. Do sada su, osim pušaka i pištolja, pronađeni čak i kumulativni projektili za ručni raketni bacač, bestrzajni top. Ratna ostavština nije predata u prvom redu zbog straha od novih sukoba.

“Građani nemaju povjerenja u vlast, u predstavnike sigurnosnih institucija… obzirom da smo često svjedoci i medijskih napisa i izvještaja da se u ove institucije infiltriraju ljudi koji vole da budu sa one strane koja krši zakon, a koristi beneficije sigurnosnih agencija”, rekao nam je Armin Kržalić, profesor na fakultetu za kriminalistiku.

Prosječna cijena nelegalnog oružja, prema istraživanju Globalne inicijative, kreće se od 10 eura za ručnu bombu, do 400 eura za pištolj, isto toliko košta i automatska puška, a eksploziv je preko 1500 eura.

Većina tog oružja je sakrivena u kućama ljudi, dostupna na crnom tržištu ili u posjedu kriminalaca. Međutim, važno je napomenuti da oružje ne koriste samo kriminalne grupe unutar regiona, već se krijumčari i širom Evrope. Ono također završava u rukama terorista”, saopćeno je iz Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala.

Na osnovu dosadašnjih suđenja vidljivo da ruta krijumčarenja ide iz Albanije i Crne Gore preko “divljih” prijelaza u Bileći i okolici. A onda ide prema zapadnoj Evropi. Zbog krijumčarenja oružja iz BiH u Austriju nedavno je Sud Bosne i Hercegovine osudio Dalibora Mačka na osam godina zatvora. Samo tokom ove godine Granična policija je uhapsila 15 osoba. S druge strane prodaja oružja intenzivna i putem interneta – naročito putem dark weba. Rješenje je, kažu eksperti, pojačana međunarodna policijska saradnja.

Opširnije u priči Azura Delića.

Izvor: N1

U prvih šest mjeseci 2022. godine u Bosni i Hercegovini sklopljena su 6.474 braka, a u istom periodu razveden je 941 brak.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u prvoj polovini 2022. godine smanjen je postotak sklopljenih brakova za 5,23 posto, ali i razvoda za 4,27 posto u odnosu na isti period 2021. godine.

Međutim i dalje je broj razvoda poražavajući, s obzirom na to da je u posljednih pet godina na godišnjem nivou zabilježen od 2.669 do 3.091 razvedeni brak, a razlozi su mnogobrojni.

– Razloge razvoda trebamo tražiti u razlozima zbog kojih su sklopljeni brakovi i načinu na koji su vođeni, odnosno na koji su funkcionisali bračni partneri. Mi danas svjedočimo činjenici, koliko god to bilo popularno ili ne, da se dobar dio brakova sklapa uvjetovano. Dakle, bračni partneri ulaze u brak zbog pritisaka, prijevremenih trudnoća i sl. Dosta mladih poprilično nezrelo i nesvjesno stupa u tu ozbiljnu zajednicu i onda kada dođu prva iskušenja, prvi problemi, u toj nespremnosti za kompromis i žrtvovanje, dolazi do raspuknuća brakova. Danas nažalost živimo u toj eri egoizma, gdje zarad nekih ličnih interesa i komoditeta nismo spremni prije svega da se žrtvujemo, da podnesemo taj teret koji traži bračna zajednica. Smatram da bi za funkcionalan brak partneri trebali da međusobno podnose neku žrtvu – kazao je za Faktor sociolog Vladimir Vasić.

Advokat koji se bavi zastupanjem klijenata u brakorazvodnim parnicama iz iskustva ističe da su najčešći razlozi za pokretanje razvoda, između ostalog, velike razlike između supružnika.

– Govoreći iz vlastitog višegodišnjeg iskustva advokata, najčešći razlozi razvoda brakova su prije svega nepremostive razlike u pogledima na život, nemogućnost suočavanja partnera sa izazovima sa kojima se brak i porodica danas suočavaju, a koji se ogledaju u zanemarivanju bračnog partnera, odnosno porodice na prvom mjestu kao primarne ćelije društva. Svakako da postoje i drugi razlozi koji su često zastupljeni, kao što su preljuba, miješanje trećih osoba u bračne odnose partnera, ali su ipak češći razlozi gore pobrojani – rekao je advokat Mustafa Skopljak.

Dakle, miješanje trećih osoba je jedan od velikog broja vanjskih faktora koji mogu dovesti do narušavanja bračne zajednice i pokretanja brakorazvodne parnice.

– Jedan od razloga zbog kojih dolazi do razvoda je i miješanje roditelja bračnih partnera u njihove životne odluke. Smatram da je to totalno pogrešan koncept. Također, razloge možemo naći i u teškoj socio-ekonomskoj situaciju u BiH jer kad se smanje prihodi, vrlo brzo se potroši i ta ljubav. Finansije su veoma važna dimenzija u svakoj socijalnoj zajednici pa tako naravno i u braku i u porodici. Ponekad se zavaravamo u ovom savremenom svijetu i pravimo romantičnu sliku kako je za život dvoje ljudi potrebna samo ljubav. Ljubav jeste pokretač svega, ali su potrebne i finansije, odnosno ekonomska stabilnost, a prije svega potrebna je zrelost bračnih partnera i spremnost da očuvaju brak – ističe Vasić.

Prema podacima Agencije, u 2018. godini je obavljen 3.091 razvod, što je najveći broj razvedenih brakova na godišnjem nivou još od 1997. godine, od čega je 1.416 bračnih partnera imalo jedno, a 222 partnera imalo dvoje ili više djece. Dakle, najveći gubitnici razvoda su djeca, ali oni ne trebaju biti razlog zbog kojeg će partner ostati u disfunkcionalnom braku.

– Naravno, imamo i valjane razloge zašto brakovi pucaju i zašto je dobro da se partneri raziđu. Naprimjer, ako u bračnim zajednicama ima nasilja ili bilo koje torture, to prosto ne treba spašavati. Ne trebamo se zamajavati ni sentencom koja je često prisutna u našem narodu “trpi zbog djece” jer djeca koja odrastaju u okolnostima nasilja ili patoloških pojava u braku samo mogu to ponašanje reflektovati u svom životu i da oni budu neki novi nasilnici. Dakle, nekada je dobro da dođe do razvoda, ali mislim da naročito mladi bračni partneri trebaju iscrpiti sve moguće mehanizme i da im posljednja opcija bude razvod – poručio je sociolog.

Advokat ističe da se klijenti uglavnom obraćaju za pravnu pomoć kada se odluče definitivno na razvod braka, tako da su rijetke situacije u kojima se partneri odlučuju za bračno savjetovalište u postupku koji je već pokrenut na sudu, iako im bliske osobe pa i sami punomoćnici savjetuju obavljanje bračnog savjetovanja.

– Najčešće usmjerenje na bračna savjetovališta vrše ovlaštena lica, predstavnici Centra za socijalnu zaštitu, prilikom posredovanja u postupku koji prethodi razvodu braka. U svakom slučaju, smatram da bi proces bračnog savjetovanja bio svrsishodniji ukoliko bi se ono obavilo prije donošenja konačne odluke o razvodu, s obzirom na to da jako mali broj ljudi odluči da promijeni odluku poslije podnošenja zahtjeva / tužbe za razvod braka – kazao je advokat Skopljak te dodaje da podjednako i žene i muškarci podnose inicijativu za razvod braka.

Međutim, još patrijarhalno društvo najveću krivicu za razvod prebacuje na žene, odnosno supruge, dok sociolog smatra da je održavanje stabilnosti porodice uloga muškarca.

– Veliki broj razvoda je poveziv i sa činjenicom da smo razmaženi, pogotovo mi muškarci. Mi nismo spremni da zaštitimo porodicu, da iznesemo ta iskušenja jer nas vrijeme ne uči tome da mi budemo ti koji će preuzeti važnu ulogu. Cijenim da je uloga muškarca u braku da očuva stabilnost porodice, naravno u ljubavi sa svojom suprugom – naglasio je sociolog Vladimir Vasić.

Oktobarske opće izbore u Bosni i Hercegovini obilježile su brojne nepravilnosti tokom same predizborne kampanje, kao i na izborni dan, a posebno u postizbornom razdoblju. Tokom samog izbornog procesa uočene su brojne nelegalne radnje. Sve ovo duboko je podijelilo glasače u Bosni i Hercegovini i dovelo u pitanje izlazak na izbore u budućnosti.

Prema izvještaju Koalicije za slobodne i poštene izbore “Pod lupom”, tokom izbornog dana i u postizbornom periodu, uočene su značajne razlike u rezultatima izbora utvrđene ponovnim brojanjem, kopije glasačkih listića u vrećama, te nestanak dijela osjetljivog izbornog materijala. Sve to jasno ukazuje da je riječ o organizovanom i svjesnom činjenju krivičnih djela s ciljem uticaja na izborne rezultate.

DARIO JOVANOVIĆ, direktor Koalicije “Pod lupom”

“Ishod svega ovoga mora biti da, pojednostavljeno rečeno, neko završi u zatvoru za krivična djela koja su sada i ‘crno na bijelo’ dokazana i bilo šta drugo izuzev tog ishoda šteti, a ne doprinosi integritetu izbornog procesa”.

Iz Transparency Internationala ističu da očekuju od Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine da istraži izborne nepravilnosti i objasni javnosti šta je bilo sa prijavama o izbornim nepravilnostima.

SRĐAN TRALJIĆ, menadžer za odnose s javnošću Transparency Internationala BiH

“Sve te navode Centralna izborna komisija treba da istraži i da proslijedi krivične prijave nadležnom tužilaštvu. Ja ću podsjetiti da je zbog iste te stvari u Doboju podignuto oko 200 optužnica prema članovima biračkih odbora, zbog čije se samovolje prekrajala izborna volja građana”.

Da je došlo do totalne degradacije Centralne izborne komisije i da su ponovna brojanja išla preko leđa građana jer to dosta košta, smatra sociolog Vladimir Vasić.

Bivši član Centralne izborne komisije Vehid Šehić smatra da su građani izgubili povjerenje u izborni proces, kojem je potrebno vratiti integritet i uvesti identifikacijske tehnologije.

VLADIMIR VASIĆ, sociolog

“Dok god ne budemo oštro kažnjavali ljude koji se na jedan grub način poigravaju sa izbornom voljom građana, ljude koji su spremni na sve zarad svojih ličnih interesa, dotad mi možemo da govorimo o izbornom inženjeringu i temema koje negativno utječu na stanovništvo”.

VEHID ŠEHIĆ, bivši član Centralne izborne komisije

“Bez tih novih tehnologija ne treba izlaziti na izbore jer će izlaznost biti znatno manja, što je jako opasno za demokratiju i to vodi u pasivan odnos građane Bosne i Hercegovine, a mi bi trebalo da budemo aktivni. Jer i sada, 70 posto ovih koji ne izlaze, ne izlaze zato što ne vjeruju u izborni proces”.

Jedno od rješenja, itiču naši sagovornici, je novi izborni zakon koji bi definisao prava i obaveze birača, ali i ljudi koji se kandiduju. Dodaju da je ovo što se sada dešavalo pokazalo manjkavosti sistema i neodgovornost prema građanima Bosne i Hercegovine.