Blog

Ahmed Hrustanović, drugi imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je našao mir sa suprugom i djecom.

U genocidu mu je ubijen otac Rifet, kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine.

Na društvenim mrežama prošle je godine je objavio potresnu priču šesnaestogodišnjeg dječaka o julskim noćima 1995. u šumama iznad Srebrenice. Njegovu priču i ove godine objavljujemo u cijelosti:

“Sinoć sam do neka doba pričao sa tetićem Mehdinom koji je prešao marš smrti u julu 1995. Preteško je to bilo slušati, a kamoli pričati. Ne mogu ni da zamislim kako je bilo teško sve to nositi ove godine, jer sam ga prvi put slušao da o tome priča.

U par navrata od silnih strašnih scena mislio sam da ću skrenuti s pameti. Dok mi je pričao u podsvijesti sam razmišljao kako ću spavati. Poželio sam da prestane, želio sam da vrisnem.

Prije zasjede na famoznoj “bukvi” bio je sa ocem i amidžom u društvu. Kada su se začuli rafali i granate nastao je opšti metež. Izgubio je oca i amidžu. Našao se odjednom u nekom potoku. Strašni zvuci teškog naoružanja orili su se šumom.

Pridigao se i počeo da zove, Mehdin dječak od 16 ljeta u toj svoj zbrci derao se na sav glas: “Baboooo, adžoooo…. Šaćireeee, Omereeee…” Nema ih. Prevrtao je mrtva tijela tražio ih mrtve. Nema ih ni živih ni mrtvih.

Jeza me hvata, ne mogu da slušam, a da mi je da čujem sve. Da čujem trenutak kad je sreo mog babu i amidže.

Odjednom ih je ugledao, svog babu Šaćira i adžu Omera. Potrčao prema njima i uhvatio iz za ramena da ih izgrli, tamam kad ih je dotakao ztreštalo je opet.

Opet su u nekom potoku, leže do nekih ljudi. Poredani ko sardine, jedan do drugog. Masa ljudi leži, Mehdin se krije među njima, među tim ljudima poredani kao sardine jedan do drugog. Tek nakon nekog vremena shvatio je da su svi ti ljudi u potoku mrtvi.

Kada je malo utihnula pucnjava, ustali su krenuli dalje. Došli su blizu neke kuće sa koje je neko vikao: “Mehmedalijaaaaa, O Mehmedalija…. Hajde goram slobdno.”

Pomislili su da je četnik. Mehdin je rekao babi: “Babo ja neću gore to su četnici!”

Cijelo vrijeme kaže Mehdin da nisu znali gdje su ni kuda idu niti su bili sposobni rezonovati stvari realno. Mislili su da je sve san i halucinacija od silnih otrova koje su pili i udisali.

“Pored mene se odjednom našao nekakav nepoznat čovjek, a mi smo se manje više svi znali u Srebrenici jer smo živjeli na malom prostoru dugo vremena i iz viđenja smo znali jedni druge. Nudi mi taj čovjek cigaru da zapalim. Bile su neke cigare Super kojih nije bilo u Srebrenici. Nešto mi govorilo da ne uzimam to, da to nije naš čovjek da je četnik. Nisam uzeo cigaru, otišli smo odatle

I dalje onaj čovjek sa te neke velike kuće zove Mehmedaliju.

Neko iz mase povika da mu ne vjerujemo da je naš pitali su ga da nešto prouči. On je ono nespretno i sa nepoznavanjem proučio: ‘Bismila raaman raim.’ Niko od nas tako ne uči. Bili smo sigurni da je četnik.

Grupa ljudi je krenula prema njemu, a on se opet dere: “Mehmedalijaaaaa, hajde slobodno sad je prošla grupa ljudi nije ih niko dirao.”

Krenuli smo i mi, prošli tu kuću, naišli smo na dva puta dobro utabana. Jedan je vodio pravo u potok, drugi lijevo. Nismo znali gdje ćemo. Oba puta su isto utabana. Hiljade ljudi je tuda prošlo. A ispred nas se opet pojavio neki treći čovjek.

Nosio je kanister vode i zvao nas da se napijemo. Žedni smo bili. A taj čovjek nas mami na kanister vode kao mi prije ovce na sol. Mi tamam dođemo do njega on se izmakne i opet veli nam da priđemo da se napijemo sve dok nas nije doveo do ta dva puta.

Htio je da nas vodi donjim putem koji vodi do potoka, ali se tim putem vratio jedan ranjen i krvav čovjek i govori nam da ne idemo dole jer dole su potoci puno krvi i raskomadanih tijela.

Onda nas je taj čovjek što nas je mamio na kanister vode poveo onim lijevim putem i odjednom je nestao.

Dok smo išli tim putem čuli smo zvižduke i šapate koje nas zovu da skrenemo lijevo ili desno. Sad čujemo s lijeve sad sa desne strane pozive i zvižduke. Ali nismo se obazirali išli smo samo pravo tim utabanim putem.

Negdje prije prelaska ceste i rijeke Jadar svi Miholjevci su bili na okupu. Vidjeli smo tu tvog babu, amidže. Amidža ti Hajrudin je bio stao na minu koja mu je odbila čini mi se obije noge, govorio je tvom babi i Hazimu da ga ostave da se spase. Oni nisu htjeli.

Potvrdio mi je da su oni na snimku kad se predaju i nose amidžu ranjenog Hajrudina. Poslije su svi ubijeni u Kravici.

Nedugo zatim sreli smo čovjeka kome je bilo svo lice oguljeno i zguljeno, natekao i ličio je na svinju, Bože me oprosti, i pokazivao nešto rukama prema sebi. Niti je mogao da priča niti je mogao da gleda. Stariji su govorili da zove da ga ubiju jer ne može više trpiti bol.

Prošao sam pored grupe mladića koji su zasjeli za bukve i na sred šumskog suhog tla pecaju ogromne ribe.

Ne znam šta sam tada mislio i razmišljao, ali danas kada se toga sjetim jeza me uhvati.

Često u snu plačem i vrištim i bježim, čini mi se da me moja Sahida ne probudi da bih crkao. Kad dođem sebi vidim da sam sav u znoju i podbuhao od plakanja i dan danas nakon 28 godina tako živim.”

A koliko je ovakvih neispričanih priča. Naše je da pričamo i opominjemo i nikad ne zaboravimo šta je takozvana srpska vojska i policija počinila tih dana u šumama Podrinja, zaključio je Hrustanović.

Tekst je prvi put na portalu Radiosarajevo.ba objavljen 11. jula 2021. godine.