Trojica ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici pješače od Haga do Potočara. Poručuju da putovanje nema nikakve veze sa bilo kakvom politikom i da je to samo “Put mira i ljubavi”.
“Na putu nas ljudi gledaju sa velikim interesovanjem, zaustavljaju nas i pitaju šta to radimo, gdje idemo? Na našim ruksacima nosimo zastave BiH, Europske unije i države kroz koju prolazimo i po tome smo prepoznatljivi. Ljudi nas podržavaju i imaju respekta za to što radimo”, kaže za DW Suad Pašalić koji je 9. aprila 2023. godine iz Nizozemske prvi put krenu na “Put mira” Den Haag – Memorijalni centar Potočari.
“Rat sam proveo u Srebrenici, preživio genocid i 1997. sam došao u Holandiju sa suprugom i sinom koji se rodio 14. maja 1995. godine u Srebrenici. Moja sestra je 1992. godine bježeći od rata stigla u Nizozemsku i bila mi je velika podrška po dolasku ovamo. Sada u Nizozemskoj živim normalan život poslije teškog psihičkog liječenja od posljedica rata, koje je trajalo više od 10 godina”, počinje svoju priču Suad Pašalić ili Mikan, kako ga zovu prijatelji, a taj nadimak je dobio još davno u njegovim rodnim Potočarima.
Mikan nam priča da je na ovu ideju o pješačkom pohodu došao još prije tri četiri godine i najprije je mislio da je ostvari 2025. godine na 30-tu godišnjicu od genocida.
“Zašto sam se odlučio da to uradim ove godine razlog je bojazan da se ne razbolim i da to ne omete moju namjeru, jer već imam 61 godinu”, kaže Mikan.
“Da se takvo zlo nikada i nikom ne ponovi”
On je tokom rata u Srebrenici od 1992 do 1995. godine vodio dnevnik po kome je napisao knjigu Zloglasna kamenička Bukva i u njoj je detaljno opisao kako je preživio genocid.
“Božjom voljom sam preživio da svjedočim i upozoravam kako se to zlo nikada i nikom ne bi ponovilo”, kaže Pašalić.
Abdulah i Bego Halilović su rođaci. Proveli su rat u Srebrenici, kao i Suad su 1995. godine imali sreću da živi, kroz šume izađu iz enklave i dođu do Tuzle. Abdulah je nakon rata kao policajac radio u Srebreniku i od 2021. je u penziji. Bego Halilović živi u Gradačcu i radi u preduzeću koje se bavi proizvodnjom betonskih elemenata i asfalta. On je uzeo tri mjeseca neplaćenog odmora da bi mogao učestvovati na Putu mira.
Na pitanje šta je cilj ili misija njihovog putovanja, odgovara Suad: “Smatrao sam da najprije treba nas preživjele genocida da podsjetim da ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo u julu 1995. godine u i oko Srebrenice. Da podsjetimo Europu i svijet šta nam se desilo. Europa brzo zaboravlja da su na tlu BiH počinjeni strašni zločini i genocid. Želimo podsjetiti da se moraju poštovati presude Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju kao i presude svih sudova u BiH i regionu. Kada nam već o svemu odlučuju stranci, jer naši političari ne mogi ili neće da se dogovore, želimo da nam naprave državu po mjeri svih njezinih građana. Da Bosna i Hercegovina bude uređena kao Europska unija i da nas ne dijele po etničkom principu”.
U svemu ovom što rade ima puno simbolike. Simbolika je najprije što time kako kažu, žele da odaju počast svim žrtvama u Bosni Hercegovini bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost.
“Na ‘Put mira’ smo krenuli ispred zatvora u Scheveningenu iz Den Haaga gdje su zločinci čekali presude za genocid u Srebrenici i zločine u čitavoj BiH. Mi preživjeli smo pošli kao slobodni ljudi, dok su osuđeni zločinci po raznim zatvorima. Željeli smo time pokazati da se nikome ne isplati činiti genocid ni zločin. Želimo da u svijetu vlada ljubav i mir, da prestanu svi sukobi na planeti. Solidarišemo se i sa ukrajinskim narodom”, kaže Suad.
U samoj tehničkoj organizaciji pohoda nije bilo nikakvih problema. Suadov prijatelj Samir Šišić, rodom iz Cazina koji je rat proveo u tom dijelu BiH a danas kao i Suad živi u Holandiji, saminicijativno se ponudio da će im na putu biti logistika. Drugi prijatelj, takođe Bosanac i biznismen koji je želio ostati anoniman, posudio im je svoj kamper-kamionet u kojem spavaju. Tu im Samir priprema hranu ali uspijeva da sa njima povremeno i pješači. Pješače oko 25 kilometara dnevno. Put prolazi kroz šest država i trajat će tri mjeseca.
Velika podrška
“Susrećemo puno ljudi sa naših balkanskih prostora različitih nacionalnosti. Ima tu Hrvata, Albanaca, Srba i svi se interesuju šta to mi radimo i kada im kažemo, oduševljeni su i daju nam podršku. Juče smo na putu sreli Srbina iz Kraljeva koji vozi kamion. Zastao je pozdravio nas i pita kuda i zašto idemo? I on nam je dao podršku da istrajemo. Dugo već pješačimo kroz Njemačku, koja je velika zemlja. Puno Nijemaca nam prilazi i interesuje se gdje idemo i svi nas podržavaju i pokazuju respekt”, kazuje Suad i prepričava jedan interesantan događaj na putu.
“Prolazili smo kroz neki gradić u Njemačkoj, ne sjećam se više imena, kad neko za nama viče “Bosna, Bosna”. Bio je to jedan Albanac sa Kosova koji se, kada je čuo gdje idemo, oduševio i častio nas vrućim burekom”, kaže Suad.
Po dolasku u BiH oni se 8. jula planiraju priključiti “Maršu mira” koji tradicionalno kreće iz sela Nezuk kod Tuzle prema Srebrenici, putem kojim su ‘95. godine Srebreničani iz opkoljene enklave izlazili na slobodnu teritoriju. Sa učesnicima marša 10. jula će stići u Potočare.
“Na putovanju nas finansiraju naše porodice, familija, prijatelji, poznanici, dobri ljudi. Službeno sam, putem e-maila obavjestio nekoliko institucija i udruženja iz BiH koje su u svom radu na neki način povezane sa pričom o genocidu. Nisam tražio od njih novac ili drugu materijalnu pomoć ali nažalost nismo dobili nikakvu podršku niti bilo kakav zvaničan odgovor. Neki pojedinci iz tih organizacija su čak bili protiv ovog projekta. Oni znaju ko su a ja ću ih po završetku puta i javno imenovati. Naše putovanje nema nikakve veze sa bilo kakvom politikom i političarima. Ovo je samo put mira i ljubavi”, kaže na kraju Suad Pašalić.
