Category: Vijesti

  • Muftija Abdibegović održao hutbu na musalli u Donjem Kamengradu

    Muftija Abdibegović održao hutbu na musalli u Donjem Kamengradu

    U petak 28. jula 2023. godine u svojstvu izaslanika reisu-l-uleme, muftija Nusret-ef. Abdibegović je održao hutbu na musalli u Donjem Kamengradu. Hutbu prenosimo u cjelosti:
    Musalla
    „Bože naš, podari nam Svoju milost i uputi nas na razboritost u našim poslovima“ (Kehf, 10.)
    Svaki čovjekov izlazak u prirodu, kućno dvorište, bašču, poljanu, proplanak, šumarak, planinu i musallu iznova mu otvara nove vidike, daruje i donosi nove spoznaje i nova saznanja. U prirodi se kontinuirano događaju promjene. Zato, ona, priroda, najvjernije oslikava svemoć Gospodara, kao Stvoritelja, Koji sve stvara.
    Stvorio je Nebo iznad glava naših, Zemlju ispod nogu naših, podario nam ajete svuda oko nas, a u skrivenom čovjekovom srcu odredio da se gnijezdi željena spoznaja i vjera u Jednog Boga. To stanje čovjeka čini prirodnim i vraća ga u njegovu „fitru“. Zato priroda čovjeka svojim mnogobrojnim ajetima najvjerodostojnije upućuje i vodi ka Bogu.
    Čovjekov susret i razgovor s drugim čovjekom, insanom, treba ga svaki put iznova ispuniti, obogatiti novim vrijednostima i radostima jer sretnost dolazi od susreta. A jesmo li baš uvijek sretni nakon susreta sa nekim? Danas imamo razloga da budemo sretni, jer smo tu u prirodi, u Donjem Kamengradu, na musalli u Sanskom Mostu i upućeni smo jedni na druge. Okupile su nas zajedničke ideje i zajednički ciljevi, a oni su: Islam, vjera u Jednog Boga, ljubav prema domovini Bosni i Hercegovini, bogata i raznovrsna povijesna zbilja bosanskog društva, te tradicija i kulturno naslijeđe našeg naroda, a posebno čuvanje, sjećanja na tradiciju ovog kraja vezanog za historijski događaj klanjanja prve džume namaza ovdje na musalli.
    Povijesna zbilja u sebi uvijek krije veliku povijesnu mudrost, a mudrost čovjekove spoznaje se ne ogleda samo kroz različite interpretacije istine, dunjalučkog postizanja pravde i uspostave mira među ljudima i narodima. Kroz povijest nemoćni i slabi su bili uskraćivani univerzalnih ljudskih prava i vrijednosti. Zato neki smatraju, misle, da se suština spoznaje i njene mudrosti postiže kroz čovjekovu budnost i njegov postojani hod kroz talase uzburkanog života.
    Istinska spoznaja se postiže iznutra, unutarnjim pročišćenjem i prosvjetljenjem. Stoga, treba znati i usvojiti razlikovanje sveto od profanog, duhovno od materijalnog, vječno od prolaznog, istinsku vjeru od nevjere, dobro od zla, korisno od štetnog, ljubav od mržnje, radost od tuge i nadu od beznađa. Na tim osnovama i relacijama treba tražiti ispunjenje lične satisfakcije za život na ovom svijetu. To potvrđuju riječi Uzvišenog Allaha:“ Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ ( Asr, 1-3.)
    Duhovno čovjekovo uzdizanje otpočinje namazom, kao njegovim fizičkim spuštanjem na sedždu. Sedžda jeste najniži fizički položaj čovjekova tijela, ali je u duhovnom i sadržajno-suštinskom smislu najuzvišeniji čin kojeg čovjek može učiniti i demonstrirati. Mi danas na musalli u Kamengradu, sedždom povezujemo i potvrđujemo dva prihvaćena emaneta. Emanet kojeg je preuzeo čovjek i emanet koji je povjeren Zemlji. Zemlja je od Boga prihvatila i preuzela dva emaneta, prvi da ona čovjeku bude postelja, kolijevka, kako bi na njoj živio, radio i egzistirao, i drugi, da svojim izdašnim plodovima hrani čovjeka, da ne bude gladan. A čovjek, neznalica, silnik, kako ga Kur’an opisuje, prihvatio je emanet da na toj istoj Zemlji Bogu sedždu čini i tako Mu zahvaljuje.
    Ljudski broj, masovnost, populizam i mnoštvo odvode čovjeka u zabludu i stranputicu. Kur’an nas na nekoliko mjesta upozorava na tu pojavu riječima :“ Većina ih ne zna, većina ne shvata i većina ne razumije.“ U broju i populizmu se krije prenaglašen sindrom izdašnosti koja se temelji na dekoraciji i vizuelizaciji. Nešto slično morskoj pjeni koja u istom trenutku nastaje i nestaje.
    Ne smijemo smetnuti sa uma, eventualnu dunjalučku zamku, da nas radost iščekivanja budućih, dragih i željenih događaja nesvjesno i nemarno vode ka radovanju, ličnom koncu našeg života. Radujemo se da steknemo djecu, unučad, da se zaposlimo, da se oženimo, da dođemo u domovinu i sl. Time se ustvari radujemo prolaznosti i kraju našeg života. A ljetno sunce koje grije podsjeća nas na Božiju milost i vrijeme kada je potrebno da sazrijevaju usjevi i mubarek plodovi jer slijedi jesen i zimski period, period prirodnog mirovanja Zemlje. Valja za taj period obezbijediti zalihe hrane. No, ljudi su taj vremenski period pretvorili i planirali za vrijeme ličnog uživanja i provoda.
    Zato je potrebno da danas ovdje i sada spuštamo čelo i nos, dlanove naših ruku, koljena i vrhove nožnih prstiju na sedždu, na Zemlju, slaveći tako Allaha. Pa šta je čovjek, ako ne veliča Allaha, nego, praška zemlje koju na kraju vjetar raznese.
    Danas smo tu takođe da pokažemo i potvrdimo ljubav prema našoj domovini Bosni i Hercegovini, kao i njenim povijesnim i historijskim tokovima, te osobnu, ličnu privrženost zavičaju, rodnoj grudi.
    Bože naš, podari nam da Te vjerujemo, slavimo i da činimo dobra djela, jer Ti od Svojih robova primaš samo dobra djela. Amin!
    Uzvišeni Allahu, podari nam da govorimo, radimo i živimo za istinu i usadi u naša srca strah od Tvoje ljutnje i srdžbe. Amin!
    Bože naš, podari nam da budemo umjereni u zdravlju i bolesti, siromaštvu i bogatstvu, poteškoćama i olakšicama, te ne dozvoli da nas sa Tvog Puta zavedu tuga i iskušenja. Amin!
    Uzvišeni Allahu, Ti znaš sve vidljivo i nevidljivo, poznato i nepoznato, Svojom moći upravljaš stvorenjima, zato Te molimo podari nam da na ovom svijetu živimo onako kako je u Tvom znanju dobro za nas, a da ovaj svijet napustimo onda kada bude dobro za nas. Amin!
    Molimo Te, Bože naš, pomozi nam da na rodnoj nam grudi sačuvamo Islam, muslimane i mir među ljudima. Amin!
    O, Bože naš, ukrasi nas vjerom u Tebe i sačuvaj nas od stranputice i zablude. Amin!
    +2
    Sve reakcije

    23

     

  • Vrućine pogodile i SAD: Kaktusi se suše zbog toplotnog talasa

    Vrućine pogodile i SAD: Kaktusi se suše zbog toplotnog talasa

    Kaktusi u botaničkoj bašti u Phoenixu u američkoj saveznoj državi Arizona osušili su se zbog velikih vrućina posljednjih dana.

    Rekordno visoke temperature u Arizoni uticale su i na uvjete u botaničkoj bašti, objavio je američki CNN.

    Kimberlie McCue, naučnica u botaničkoj bašti u Phoenixu, napomenula je da na kaktuse saguaro, koji mogu narasti do 15-20 metara, jako utiče toplotni talas, koji dostiže i do 45 stepeni Celzijusa.

    McCue je pojasnila da kaktus može istrunuti iznutra i iznenada se prevrnuti zbog vrelih vremenskih uvjeta.

    Istakla je da su kaktusi, poznati kao simbol Zapadne Amerike, snažno pogođeni toplotnim talasima već od 2020. godine.

    Dodala je da su se mnogi kaktusi saguaro već osušili i uvenuli.

    Radiosarajevo.ba

  • “Ne možemo jedna bez druge”: Sestre Samardžić su priča o dvije medalje pod jednim krovom u BiH

    “Ne možemo jedna bez druge”: Sestre Samardžić su priča o dvije medalje pod jednim krovom u BiH

    Sestre Samardžić – Aleksandra i Anđela, nakon osvojenih medalja na Evropskoj univerzijadi u džudou otišle su na zasluženi odmor. Ni pet kratkih dana, u kojima stane predah za čitavu godinu, ne mogu provesti jedna bez druge. Ovo je priča o fenomenu sestara u sportu i odnosu koji znači samo jedno – “više od života”.

    Nije čest primjer u svijetu čuti priču o sestrama koje dijele strast prema istom sportu. Ovakva jedna veza prevazilazi granice običnog timskog i sportskog partnerstva, a vremenom, ukoliko je to na jednom sjajnom nivou kao kod Aleksandre i Anđele, postaje izvor nadljudske snage i inspiracije.

    Sestre s sjajnim rezultatima u džudou: Pogledajte trening Aleksandre i Anđele Samardžić

    Odnos koji je “više od života”

    Nakon teške i naporne godine, a koja je krunisana medaljama sa Evropskog univerzitetskog borilačkog prvenstva, Aleksandra i Anđela Samardžić odlaze na zasluženi odmor. “Uhvatili” smo ih u jedinom slobodnom danu, između osvojenih medalja u Zagrebu i odlaska na kratki petodnevni boravak na moru, posjetili njihov trening i uvjerili se, iz prve ruke, kako izgleda život dvije sestre koje dijele istu strast.

    “Uhvatili” smo ih u jedinom slobodnom danu, između osvojenih medalja u Zagrebu i odlaska na kratki petodnevni boravak na moru (Foto: I. L./Klix.ba)

    Jedan od najpoznatijih primjera fenomena sestara u sportu je onaj Serene i Venus Williams, koje su svojim radom i uspjesima obilježile jednu eru ovog sporta. Tu su još sestre Hosszu – Katinka i Dorothy, te Brontë i Cate Campbell – svjetski poznate plivačice, košarkašice Ana i Milica Dabović, Tijana i Dajana Bošković u odbojci, u ragbiju su to sestre Woodman – Portia i Niall, u tenisu sestre Ashleigh i Sara Barty…

    I još mnogi drugi, pa sve do BiH, gdje živi priča o sestrama Samardžić, džudistkinjama koje brane boje naše države. Danas žive u Sarajevu, srednju školu su završile u Lukavici, a porijeklom su iz mjesta Berkovići, koje je smješteno u Dabarskom polju, južni dio BiH.

    Njihova priča svjedoči o moći podrške, razumijevanja i zajedništva. Takav odnos je, generalno u životu, jedno od osnovnih načela i principa jednog zdravog i dobrog onosa, ali u sportu dobija jednu sasvim novu dimenziju. Snaga sestrinstva, uvjerili smo se, neprocjenjiva je u svakom aspektu života.

    Mnogo više od postignuća na terenu, njihova veza potiče hrabrost i nadahnjuje ih da postanu još bolja verzija sebe. Neiscrpni međusobni izvor podrške i inspiracije, odnos koji je prošao sve poteškoće i radosti koje život nosi, stvorili su priču o sestrama koja nadilazi sve riječi. Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve.

    “Čak je bilo i trenutaka kada trener pita, onako u nevjerici: ‘Pa šta imate više reći jedna drugoj?” (Foto: I. L./Klix.ba)

    Za početak, koliko i šta značite jedna drugoj? Kakav osjećaj je imati sestru u istom sportu i kako izgleda jedan vaš zajednički dan?

    Aleksandra: Ja mislim da smo mi jedna drugoj najveća podrška. Naravno, tu su sveprisutni roditelji, najstarija sestra, treneri, ali nekako smo nas dvije uvijek zajedno. Od ujutru kada otvorim oči, preko doručka, treninga, pa smo opet cijeli dan zajedno. Anđela me najbolje razumije, kako u životu tako i u ovom sportu i kada bi me neko pitao ko mi je najveća podrška na ovom sportskom putu, definitivno bih rekla da je to ona.

    Anđela: Nas dvije prolazimo isti put i imamo isti cilj. Od jutarnjeg do večernjeg treninga, faktički svaki dan provodimo zajedno, najbolje se poznajemo i mislim da smo jedna drugoj najveća podrška. Idemo čak i na more zajedno, imamo isto ili slično društvo, ma ukratko, gotovo svaku minutu u jednom danu provodimo zajedno.

    Kako se pojavila ljubav prema sportu, a posebno prema džudou?

    Aleksandra: Ja sam prva počela trenirati, mislim 2004. godine s nepunih sedam godina. Tata me vodio na trening, ali sve u kontekstu igre, da se malo kolutam na strunjačama, da se igram s drugom djecom i eto, da nisam kući. Meni se to svidjelo od prvog dana, iako nisam ni imala pretjeranog izbora, ali to nije razlog zašto sam i danas u ovom sportu. Mislim da bi danas i pored milion drugih sportova izabrala džudo.

    Anđela: Aleksandra je uvijek bila moj najveći uzor, pa mislim da sam s tim pogledom na nju i ja osjetila ljubav prema ovom sportu. Šta god je ona radila, ja sam uvijek htjela da budem ista i kada je ona krenula trenirati i osvajati medalje, išla sam uz nju i tu se rodila ljubav koja traje još uvijek.

    Foto: I. L./Klix.baFoto: I. L./Klix.ba

    Šta je bio odlučujući faktor da nastavite s treninzima i da nakon “školskog sporta”, uplovite u svijet profesionalaca?

    Aleksandra: Već na prvim takmičenjima su dolazile i medalje, a zanimljivo, ja sam na svom prvom Evropskom prvenstvu, gdje sam otišla čisto da probam i da vidim mogu li išta, ušla u finale i doživjela poraz u posljednjih 10 sekundi. Tada sam shvatila da je ovo moj put i da je to nešto čime ja trebam da se bavim.

    Anđela: Ja sam s treninzima počela u trenutku kada je to sve bila igra, jer teško je procijeniti u tim godinama ima li neko talenat za sport. Moj prvi rezultat je bila zlatna balkanska medalja za starije pionire i to je bio prvi trenutak kada sam shvatila da je ovaj sport za mene i da ja to mogu, da imam zbog čega da posvetim svoj život jednom ovakvom putu.

    Koliko svakodnevni treninzi i obaveze utječu na vaše slobodno vrijeme i generalno na život? Kakvi su komentari, kako održavate ostale odnose, kako se nosite s predrasudama?

    Aleksandra: Generalno, komentari su uvijek pozitivni. Nas dvije se trudimo trenirati, raditi i praviti dobre rezultate, ali opet održavati normalan odnos s prijateljima, kolegama i poznanicima. Samim tim, mogu reći da imamo veliku podršku čitave porodice, svih ljudi u klubu, posebno trenera Branislava Crnogorca, pa čak i od ljudi koje ne poznajem, tako da mi je jako drago zbog toga i što vidim da su svi pozitivni prema našem zanimanju i uspjehu.

    Anđela: Ljudi se često iznenade kada kažemo da treniramo džudo. Otprilike, jasno im je da smo sportistkinje, ali se uvijek iznenade kada im kažemo da treniramo ovaj sport. Pitaju nas kako je moguće, neki što ne znaju i ne razumiju se, drugi što imaju predrasude. Ja sam nekoliko puta čula kako roditelji ne dozvoljavaju ženskoj djeci da treniraju džudo, kao, bit će krupna ili će ‘razvaliti tijelo’. To uopšte nije tačno i ne mora značiti”

    “Nikada ne dosadimo jedna drugoj” (Foto: I. L./Klix.ba)

    Da li ste tokom odrastanja i stasavanja u sportu imale podršku u školskim institucijama i kako je to sve izgledalo?

    Aleksandra: Mi smo, ruku na srce, uvijek bile dobre učenice. Ja sam u osnovnoj školi bila učenik generacije, u srednjoj školi je to bilo malo teže uskladiti, jer sam preselila u drugi grad, imala dva treninga dnevno, puno putovanja, no i pored toga sam bila dobar učenik, ali ne na tom nivou. Na početku, svi su bili malo skeptični s mojim sportom, jer mnoga djeca to koriste, ali kada su vidjeli da sam ja ozbiljna u tome, onda su bili velika podrška i imali su razumijevanje prema meni.

    Anđela: Profesori su bili odlični, imali su mnogo razumijevanja, neki su već znali za Aleksandru pa mi je i to znatno olakšalo. Ja sam završila Farmaceutsku srednju školu, a moje rezultate su svi pratili i zaista je to bila podrška koja je bila dodatni vjetar u leđa.

    Kako izgleda vaš odnos kada odete na takmičenja, a s obzirom na to da niste u istim kategorijama i da se borite u različito vrijeme?

    Aleksandra: Svaki trening smo zajedno, bilo da je to u teretani ili u sali. Zajedno putujemo i na pripreme, treninzi su nam zajednički, a većinom idemo i na ista takmičenja jer smo u istom programu i pokušavamo ostvariti normu za olimpijadu. Ne takmičimo se isti dan jer je Anđela manja kategorija, a ja sam nekada i imala ‘problem’ s tim, jer kada Anđela nastupa, primjera u petak, to je za mene već dovoljno stresno i onda se moram oporavljati kao da sam se borila dva dana.

    Anđela: Ja joj kažem, nemoj ni dolaziti. Uvijek joj kažem da može ostati u sobi i da ne mora doći na moju borbu, ali se to nikada nije desilo. Ja nju kada vidim na tribinama, to je meni sve. Izgubila sam finalni meč u Zagrebu, a Aleksandra nije bila tu jer je morala ići na vaganje u hotel. S Aleksandrom, uvijek dobijem dodatnu sigurnost i samopouzdanje, jer znam da je ona tu i da me ona najbolje razumije.

    Odnos koji znači samo jedno - Odnos koji znači samo jedno – “više od života” (Foto: I. L./Klix.ba)

    Kako to sve izgleda na treningu, da li i u tom trenutku tražite trenutke za priču i komunikaciju?

    Aleksandra: To je jako čudno, mi ne dosadimo jedna drugoj. Mi smo cijeli dan zajedno, dođemo na trening i svako od nas radi sa svojim partnerom, a kada trener kaže ‘pauza’, mi prvo što uradimo je pogledamo jedna u drugu i krenemo u neku priču.

    Anđela: Čak je bilo i trenutaka kada trener pita, onako u nevjerici: ‘Pa šta imate više reći jedna drugoj?’. Imam osjećaj, kada bi 30 godina bile zajedno i bez prestanka, na vratima bih zaustavila Aleksandru jer bih joj sigurno imala ‘još nešto reći’. Naš odnos je zaista poseban, ne postoji ništa na svijetu s čim mogu to da uporedim.

    Koji su to najveći uspjesi, koje posebno pamtite i koliko je realno očekivati odlazak na Olimpijske igre u Pariz?

    Aleksandra: Ja sam u mlađim uzrastima imala mnogo uspjeha, bila sam juniorska viceprvakinja svijeta, imam 10-ak evropskih medalja u mlađim kategorijama, a sa seniorskog nivoa imam sve medalje osim one sa zvaničnih evropskih i svjetskih prvenstava. Manji uzrasti su super i naravno da mi je bilo drago osvojiti sve to, ali sam isto tako svjesna da su pravi rezultati oni seniorski. Cilj mi je doći do jednog takvog uspjeha i dat ću sve od sebe da to postignem, a trenutno sam fokusirana na olimpijsku normu i nadam se da ću u tome uspjeti. Ako se to desi, onda je sve moguće. Zajedno se nadamo medaljama.

    Anđela: Uvijek volim izdvojiti dvije medalje, prva je medalja sa Mediteranskih igara, koju sam osvojila prošle godine i mislim da je to najveći rezultat u mojoj karijeri. Definitivno, to je moja najdraža medalja, a izdvajam i medalju s EYOF-a, koju sam ostvarila kao kadet i koja mi je s psihološke strane mnogo značila jer sam dobila dodatni vjetar u leđa. Tada mi je bilo jasno da idem pravim putem i da mogu još više i još bolje. Što se tiče olimpijade, mislim da Aleksandra i ja imamo dobre šanse, ali godina je duga i svašta se može desiti.

    Najiskreniji kritičari i najveći motivator

    U njihovim osmjesima, međusobnim pogledima te sinergiji koja vlada, kao i pričama o pobjedama i porazima, sretnim i tužnim trenucima koje su prošle, vidjeli smo pravo bogatstvo koje sestrinstvo donosi u svijet sporta. I ne samo to, nego inspiraciju i putokaz kako sve to treba izgledati.

    Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve (Foto: I. L./Klix.ba)Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve (Foto: I. L./Klix.ba)

    Između raznoraznih pritisaka, usporedbi i očekivanja okoline, njihova veza je ono što im pomaže da prebrode sve izazove. I rame za plakanje, i zagrljaj ohrabrenja, i ruka podrške… I partner na treningu, i najvatreniji navijač na tribinama. I najiskreniji kritičari i najveći motivator. Veza koja ne završava s posljednjim zviždukom ili završnim rezultatom, već postaje još snažnija.

    Sestre Samardžić pokazatelj su koliko, kako i šta na putu prema snovima znači podrška osobe koja je uvijek uz vas. U svijetu gdje je konkurencija često nemilosrdna, jedna ovakva sestrinska veza u sportu predstavlja istinski pokazatelj ljubavi, podrške i razumijevanja.

    Od doručka, sale za treniranje, teretene, takmičenja pa sve do zajedničkih odmora na moru. “Više od života” i jednostavno – neprocjenjivo.

    klix

  • Vozači, oprez: Na ovih devet graničnih prijelaza je najveća gužva na izlazu iz Bosne i Hercegovine

    Vozači, oprez: Na ovih devet graničnih prijelaza je najveća gužva na izlazu iz Bosne i Hercegovine

    Pojačan je promet vozila, posebno na putevima prema jugu, a izdvajamo magistralni put Sarajevo- Mostar- Stolac, gdje se povremeno, na ulazima u gradove, formiraju duže kolone vozila.

    Vozače teretnih vozila molimo da se nakratko isključe iz saobraćaja kada iza sebe primjete dugu kolonu vozila, kako bi se izbjegla rizična preticanja.

    Duge su kolone na izlazu iz Bosne i Hercegovine na graničnim prelazima: Hum, Deleuša, Zupci, Doljani, Bijača, Prisika, Izačić, Velika Kladuša i Bosanska Gradiška, a na graničnim prelazima Donja Gradina i Bosanski Brod na ulazu u našu zemlju. Na ostalim graničnim prelazima promet putničkih vozila povremeno je pojačan, a zadržavanja se za sada kreću od 10 do 30 minuta.

    Zbog izvođenja sanacionih radova na mostu Gorica, za saobraćaj je zatvorena lijeva cijev tunela 1. mart na dionici autoputa A-1 Zenica-Sarajevo, a vozila saobraćaju dvosmjerno kroz desnu tunelsku cijev.

    Sporije zbog radova tokom dana saobraća se na magistralnim putevima: Bihać-Kamenica, Stup-Blažuj, Kiseljak-Busovača, Travnik-Vitez, Ripač-Dubovsko, na ulazu u Bugojno (iz smjera Rostova), Hadžiće i Kladanj (iz smjera Olova).

    Zbog slijeganja ceste na ulazu u Vinac iz smjera Donjeg Vakufa (M-5/16 Donji Vakuf-Jajce) u funkciji je samo jedna traka, a brzina je ograničena na 20 km/h.

    Na dionici regionalnog puta od mjesta Ravno prema magistralnom putu Ljubinje-Trebinje (M-6) saobraćaj je obustavljen i preusmjeren na alternativne pravce.

    Zbog sanacionih radova zatvoren je most na ulazu u Nemilu (spoj M-17 sa R-473), a vozila saobraćaju preko raskrsnice u Topčić Polju.

    Vozače savjetujemo da, bez obzira na vremenske i saobraćajne uslove voze maksimalno oprezno, da drže odstojanje između vozila i da izbjegavaju rizična preticanja.

    Vozače teretnih vozila napominjemo da kada iza sebe primjete dugu kolonu putničkih vozila nakratko se isključe i tako omoguće nesmetan putnički saobraćaj, naveli su iz BiHAMK-a.

    Radiosarajevo.ba

  • Sarajlija Anes Kujović prvi UN Volonter sa Down sindromom u svijetu

    Sarajlija Anes Kujović prvi UN Volonter sa Down sindromom u svijetu

    Anes Kujović iz Sarajeva je prva osoba s Down sidromom u svijetu koja je postala stažista Ujedinjenih nacija u sklopu Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) i time stekao priliku za sticanjem radnog iskustva.

    U prostorijama Općine Centar u Sarajevu, gdje stotine uposlenih užurbano završavaju svakodnevne obaveze, krije se i njegova inspirativna životna priča.

    Životni put 21-godišnjeg Anesa nije bio isti kao kod njegovih vršnjaka. Od ranog djetinjstva je koračao kroz svijet koji često nije razumio njegove jedinstvene sposobnosti. Rođen je sa Down sindromom koji je mnogo utjecao na njegovo odrastanje i životne prilike, od školovanja, adolescencije, pa do prihvatanja u društvu. No, svaka prepreka za njega je bila nova stepenica ka uspjehu, piše UNDP

    Odlučnog duha i uz veliku podršku porodice i prijatelja uspio se izboriti za svoje mjesto u zajednici. Anes danas sjedi u Službi za obrazovanje, kulturu i sport u Općini Centar Sarajevo, gdje obavlja administrativne poslove kao UN volonter – prvi u svijetu sa Down sidromom.

    Svaki novi radni dan za Anesa je nova pobjeda i podsjetnik da je uspio razbiti barijere, sumnje i pogrešna shvatanja ljudi.

    Anesov zarazni osmijeh i vedri duh svakodnevno unose radost u prostorijama Općine Centar, gdje je okružen timom koji vjeruje u njegove sposobnosti.

    “Imam super radne kolege. Radimo, ali se znamo i nekada šaliti i smijati. Moji zadaci su da unosim podatke u tabele, raznosim dokumentaciju po službama na potpis, prisustvujem na sastancima sa načelnikom, dočekujemo zajedno goste, a nekada prisustvujem i sjednicama Općinskog Vijeća”, pojašnjava Kujović.

    Zadovoljno dodaje da je puno toga naučio radeći u Općini Centar, ali se kao i drugi uposlenici suočava sa zadacima koje sporije završava: “Malo mi teže ide pisanje izvještaja, ali se nadam da ću i to uskoro dobro naučiti.”

    Iako se suočavao s brojnim teškoćama tokom odrastanja i školovanja, Anes nije dozvoljavao da ga bilo šta pokoleba. Uz veliku podršku porodice i prijatelja u svemu je težio ostati pozitivan, čemu svjedoči njegova majka Sevdija.

    “Nije bilo lako, ali Anes je bio pokretač naše zajedničke borbe. Pratili smo njegove potrebe i pokušavali kao porodica da ih zadovoljimo. Društvo je bilo puno predrasuda i nepovjerenja prema mogućnostima djece s invaliditetom”, rekla je Kujović.

    Vrtići i redovne škole nisu bili otvoreni za djecu s Down sindromom za vrijeme Anesovog odrastanja, ali njegova želja za uspjehom je bila jača. On je uspio završiti redovnu osnovnu školu, a potom i postati prvi gimnazijalac u Sarajevu sa Down sindromom.

    Priliku za prvim zaposlenjem Anes je dobio kroz Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) koji finansira Evropska unija, a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). U cilju promicanja različitosti i inkluzivnosti u svim sferama društva ReLOaD2 je pružio mogućnost stažiranja svim mladim osobama s područja općine Centar, neovisno o njihovim sposobnostima ili invaliditetu.

    Na oduševljenje porodice Kujović, Anes je postao prvi UN volonter sa Down sindromom u svijetu. Pored stažiranja, učešćem u ReLOaD2 projektu Anes je dobio priliku da dodatno razvija svoje vještine kroz razne edukacije, ali i mentorsku podršku Farisa Bečića, koji je također angažovan u okviru ReLOaD2 i koji prati njegov napredak i odnos prema poslu.

    Konkretni zadaci u kojima je Anes uključen zajedno sa Farisom su administrativni poslovi kao što su otvaranje predmeta, skeniranje i printanje dokumentacije, arhiviranje dokumentacije, održavanje sastanaka sa strankama i organizacijama civilnog društva, zapisivanje pristiglih projekata kroz javne pozive i slično.

    Bečić pojašnjava da je mentorska podrška u sklopu ReLOaD2 programa ključna prilikom tranzicije u radni odnos osobama s invaliditetom. Proces mentorstva, kako kaže, omogućava praćenje osobe u procesu rada, razvoju i rastu vještina, te odnosu prema poslu i načinu rješavanja jednostavnih i kompleksnih zadataka. U toku rada sa Anesom kaže da gradi jednu nevjerovatnu vezu punu senzibiliteta.

    Anes redovno prima naknadu za volontiranje. On je naziva “platom” od koje planira, kako kaže, položiti vozački ispit i kupiti auto.

    Ovaj angažman je Anesu donio ogromne promjene. Povećalo mu se samopouzdanje, razvio je kritičko razmišljanje i dosta je odgovorniji prema poslu nego što je bio prema školskim zadacima. Sretan je jer zaista gradi prijateljski odnos s radnim kolegama koji su centar njegovih svakodnevnih priča”, kazala je Anesova majka Sevdija.

    Anes je jedna od izuzetno rijetkih osoba sa Down sindromom u Bosni i Hercegovini koja je ostvarila pravo na rad, jedno od temeljnih ljudskih prava. Iako mnogi poput njega mogu dati veliki doprinos u razvoju zajednice, te biti korisni kako za sebe, tako i za društvo, još nije razvijena sistemska podrška zaposlenju osoba s Down sindromom u BiH.

    “Ta odgovornost pripada prvenstveno institucijama koje svojim primjerom trebaju ohrabriti i druge da prihvate različitosti. S tim u vezi potrebno je razvijati politike i usluge inkluzivnog zapošljavanja jer nije cilj samo ih zaposliti, već je cilj održati dugotrano zapošljavanje”, istakla je Anesova majka Sevdija Kujović.

    Iz Općine Centar se nadaju da će i druge institucije slijediti njihov primjer i raditi na programima osnaživanja mladih s invaliditetom. ReLOaD2 je do sada osigurao stažiranje u gradovima i općinama/opštinama za 20 mladih širom BiH, među kojima su i tri osobe s invaliditetom.

    OSLOBOĐENJE

  • Promovirana knjiga o opsadi i odbrani Jajca 1992. autora dr. Amira Klike

    Promovirana knjiga o opsadi i odbrani Jajca 1992. autora dr. Amira Klike

    U Domu kulture u Jajcu, pred nekoliko stotina posjetitelja, sinoć je promovirana knjiga višeg naučnog saradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, dr. sc. Amira Klike “Jajce 1992: opsada i odbrana kraljevskog grada”. 

    Promociju je organizirala Koordinacija boračkih udruženja ARBiH iz Jajca, a knjigu su predstavili moderator Adis Lizde, prof. dr. Enes Durmišević i general Fikret Ćuskić.

    Promotori su naglasili da knjiga predstavlja izvanredan doprinos znanstvenom sagledavanju ratnih događanja 1992. tijekom opsade i obrane ovog slavnog grada bosanskih kraljeva.

    – Jajce 1992. bio je jedan od najvažnijih simbola obrane Bosne i Hercegovine. Njegovi branitelji, borci ARBiH i HVO, šest mjeseci vodili su grčku i odlučnu borbu za obranu slobodne teritorije i nekoliko desetina hiljada civila u najtežim vojničkim uvjetima – rekao je autor u svom obraćanju na promociji.

    Život Jajčana pod opsadom bio je težak i opasan. Bili su izloženi svakodnevnom teroriziranju srpske vojske.

    – Iako je krajem oktobra odbrana Jajca pala, ona se bez sumnje može smatrati vrlo uspješnom jer je spašena većina civila od sigurnog stradanja. U odbrani Jajca poginula su 134 pripadnika ARBiH i 109 pripadnika HVO. Poginulo je i oko 330 srpskih boraca u napadima na Jajce – naveo je dr. Kliko.

    Po njegovim navodima, na okupiranim dijelovima jajačke općine do kraja juna i nakon pada sve ostale slobodne jajačke teritorije u oktobru 1992. godine, srpska vojska i milicija ubile su više od stotinu civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a nekoliko desetina ih je smrtno stradalo od agresorskog djelovanja artiljerijom, snajperima i avijacijom po civilnim naseljima.

  • Poslodavci podržali uvođenje neradne nedjelje za čitavu FBiH, šta o tome kažu iz Ministarstva trgovine

    Poslodavci podržali uvođenje neradne nedjelje za čitavu FBiH, šta o tome kažu iz Ministarstva trgovine

    Inicijativa o neradnoj nedjelji u trgovinama na području Federacije Bosne i Hercegovine Sindikat trgovine FBiH pokrenuo je još prije nekoliko godina, ali ona nikad nije zaživjela. Argument Sindikata bio je da da su većina radnika u trgovini žene i majke te bi značilo da taj dan provedu sa svojim porodicama. 

    Inicijativa je upućena u parlamentarnu proceduru u okviru Prijedloga zakona o unutrašnjoj trgovini, koji međutim nije dobio podršku.

    Prijedlog zakona je u prvoj fazi imao mnogo amandmana, a pojedini članovi zakona bili su u suprotnosti jedan s drugim, te ga je ministar trgovine FBiH Amir Hasičević odlučio povući iz parlamentarne procedure te sačiniti novi prijedlog.

    – Poslodavci su podržali uvođenje zabrane rada nedjeljom trgovačkih objekata, ali da se ovo pravilo primjenjuje na području cijele Federacije. Propis o neradnoj nedjelji do sada su mogli donositi kantoni i općine, a kada se usvoji zakon o unutrašnjoj trgovini FBiH, ovo pitanje bit će uređeno na nivou BiH – kazali su za Faktor iz Ministarstva trgovine FBiH.

    U međuvremenu, nekoliko gradova poput Mostara, Čapljine, Livna, Sanskog Mosta, Kiseljaka, uveli su neradnu nedjelju.

    Iz resornog ministarstva napominju da je u njihovoj nadležnosti da propiše da li će objekti biti otvoreni ili ne, a Ministarstvo rada i socijalne politike Zakonom o radu uređuje koliko će radnici imati slobodnih dana, odnosno koliko sati podrazumijeva radna sedmica i ostale pojedinosti.

    Neki gradovi i općine u FBiH su uveli neradnu nedjelju u većini djelatnosti. Na pitanje da li su to gradovi mogli uraditi bez odluke na nivou kantona ili entiteta, iz Ministarstva su pojasnili da su to pravo imale i općine određenim propisima.

    – Ministarstvo nastoji ovu oblast urediti Zakonom o unutrašnjoj trgovini, jednoobrazno na nivou Federacije.

    U obavljenim razgovorima na terenu sa poslodavcima koji posluju na području cijele BiH zaključeno je da prilikom uvođenja neradne nedjelje u pojedinim gradovima u FBiH, ali i u Republici Srpskoj nije došlo do značajnijeg pada prometa.

    Naprimjer, u kompaniji Bingo koja posluje u oba entiteta i svim kantonima u FBiH kazali su da se i sami kupci u kratkom vremenu prilagode, te da umjesto nedjeljom kupovinu obave subotom ili drugim radnim danom – kazali su iz Ministarstva trgovine.

  • Spektakularna karavana na vodi / 49. Una regata srušila je rekorde u turizmu

    Spektakularna karavana na vodi / 49. Una regata srušila je rekorde u turizmu

    Ploveći kroz tri krajiška grada Bihać, Cazin i Bosansku Krupu, Una regata je postala prepoznatljivi simbol ljeta u Bosanskoj krajini, a Nacionalni park je brend cijele BiH

    Spektakularna karavana na vodi, 49. internacionalna turistička Una regata privodi se kraju nakon trodnevnog riječnog putovanja dužeg od 80 kilometara, sa dva noćenja u kampovima i tri etape na koje su se učesnici mogli neovisno uključiti.

    U petak, u predvečerje, regata je uplovila u Bihać. Oko devetsto učesnika na oko stotinu plovila, najviše domaćih državljana, susjeda iz regiona i turista iz zemalja EU, uživalo je u nezaboravnim čarima rijeke Une.

    image

    Skokovi sa mosta u Bihaću

    SKOKOVI I SVIRKA

    Uplovljavanje regate u sami grad pratili su tradicionalni skokovi sa gradskog mosta i takmičenje u odskočnim letovima sa zračnog jastuka. Tradicionalni 24. skokovi sa gradskog mosta održani su u organizaciji Gradskog sportskog saveza Bihać, a uručene su novčane nagrade za tri najbolje bihaćke laste.

    U Bosanskoj Krupi su, pored regate i tradicionalnih skokova na Ćevanušama, održani smotra folklora, prijateljske fudbalske utakmice i druženje veterana 511. slavne

    Na Gradskoj otoci u Bihaću potom je održan rock koncert izvođača Đorđa Davida i Death saw, a u svirci su učestvovali i specijalni gosti Ivana Peters, Slavica Angelova, Aleksandar Josifovski i Dženan Džengiz Rakić.

    – Una regata i Nacionalni park Una kroz 12 godina operativnog rada definitivno su postali brend ne samo Krajine već i BiH, te imamo sve više ljubitelja prirode koji nam dolaze da se lijepo provedu. Ove godine imamo povećanje broja dolazaka turista u odnosu na prošlu godinu za devedeset posto. Za sedam nepunih mjeseci ostvarili smo sedamdeset hiljada dolazaka, tako da do kraja sezone očekujemo rekordne godišnje rezultate za Nacionalni park Una, kazao je direktor NP-a Una Amarildo Mulić, organizator regate.

    image

    Regata je okupila više od 900 učesnika

    Naravno, Una regata je mnogo starija od Nacionalnog parka, ali se slobodno može reći da je sama manifestacija bila njegova preteča, ideja koja se razvijala, koja se razvija i donosi dobre rezultate.

    DIJASPORA ULAŽE

    – Nacionalni park Una budi i mnoge poduzetničke interese. Moram sa zadovoljstvom istaći da imamo kvalitetnu našu dijasporu, u kojoj ima i mnogo onih koji su odlučili da se vrate u našu BiH, u Krajinu, pa i u samu zonu NP-a Una. Imamo poduzetnike iz Švicarske i Njemačke koji ulažu u turističko-ugostiteljski sektor i nadam se da će njih slijediti i novi slični primjeri. Prosperitet ovog dijela Bosne i Hercegovine svima nam je u prvom planu, poručio je Mulić na 49. internacionalnoj Unskoj regati.

    image

    Malo adrenalina na prelijepoj rijeci

     Malo adrenalina na prelijepoj rijeci

    Organizatori su odlučili da posljednja etapa bude besplatna za sve učesnike.

    Tradicionalni završetak regate je nakon treće etape koja je plovila u subotu od Bihaća do Bosanske Krupe, gdje je održana svečanost zatvaranja ovogodišnje regate na malim adama ili zelenim otocima.

    image

    OSLOBOĐENJE