Category: Vijesti

Nije čest primjer u svijetu čuti priču o sestrama koje dijele strast prema istom sportu. Ovakva jedna veza prevazilazi granice običnog timskog i sportskog partnerstva, a vremenom, ukoliko je to na jednom sjajnom nivou kao kod Aleksandre i Anđele, postaje izvor nadljudske snage i inspiracije.

Odnos koji je “više od života”

Nakon teške i naporne godine, a koja je krunisana medaljama sa Evropskog univerzitetskog borilačkog prvenstva, Aleksandra i Anđela Samardžić odlaze na zasluženi odmor. “Uhvatili” smo ih u jedinom slobodnom danu, između osvojenih medalja u Zagrebu i odlaska na kratki petodnevni boravak na moru, posjetili njihov trening i uvjerili se, iz prve ruke, kako izgleda život dvije sestre koje dijele istu strast.

Jedan od najpoznatijih primjera fenomena sestara u sportu je onaj Serene i Venus Williams, koje su svojim radom i uspjesima obilježile jednu eru ovog sporta. Tu su još sestre Hosszu – Katinka i Dorothy, te Brontë i Cate Campbell – svjetski poznate plivačice, košarkašice Ana i Milica Dabović, Tijana i Dajana Bošković u odbojci, u ragbiju su to sestre Woodman – Portia i Niall, u tenisu sestre Ashleigh i Sara Barty…

I još mnogi drugi, pa sve do BiH, gdje živi priča o sestrama Samardžić, džudistkinjama koje brane boje naše države. Danas žive u Sarajevu, srednju školu su završile u Lukavici, a porijeklom su iz mjesta Berkovići, koje je smješteno u Dabarskom polju, južni dio BiH.

Njihova priča svjedoči o moći podrške, razumijevanja i zajedništva. Takav odnos je, generalno u životu, jedno od osnovnih načela i principa jednog zdravog i dobrog onosa, ali u sportu dobija jednu sasvim novu dimenziju. Snaga sestrinstva, uvjerili smo se, neprocjenjiva je u svakom aspektu života.

Mnogo više od postignuća na terenu, njihova veza potiče hrabrost i nadahnjuje ih da postanu još bolja verzija sebe. Neiscrpni međusobni izvor podrške i inspiracije, odnos koji je prošao sve poteškoće i radosti koje život nosi, stvorili su priču o sestrama koja nadilazi sve riječi. Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve.

Za početak, koliko i šta značite jedna drugoj? Kakav osjećaj je imati sestru u istom sportu i kako izgleda jedan vaš zajednički dan?

Aleksandra: Ja mislim da smo mi jedna drugoj najveća podrška. Naravno, tu su sveprisutni roditelji, najstarija sestra, treneri, ali nekako smo nas dvije uvijek zajedno. Od ujutru kada otvorim oči, preko doručka, treninga, pa smo opet cijeli dan zajedno. Anđela me najbolje razumije, kako u životu tako i u ovom sportu i kada bi me neko pitao ko mi je najveća podrška na ovom sportskom putu, definitivno bih rekla da je to ona.

Anđela: Nas dvije prolazimo isti put i imamo isti cilj. Od jutarnjeg do večernjeg treninga, faktički svaki dan provodimo zajedno, najbolje se poznajemo i mislim da smo jedna drugoj najveća podrška. Idemo čak i na more zajedno, imamo isto ili slično društvo, ma ukratko, gotovo svaku minutu u jednom danu provodimo zajedno.

Kako se pojavila ljubav prema sportu, a posebno prema džudou?

Aleksandra: Ja sam prva počela trenirati, mislim 2004. godine s nepunih sedam godina. Tata me vodio na trening, ali sve u kontekstu igre, da se malo kolutam na strunjačama, da se igram s drugom djecom i eto, da nisam kući. Meni se to svidjelo od prvog dana, iako nisam ni imala pretjeranog izbora, ali to nije razlog zašto sam i danas u ovom sportu. Mislim da bi danas i pored milion drugih sportova izabrala džudo.

Anđela: Aleksandra je uvijek bila moj najveći uzor, pa mislim da sam s tim pogledom na nju i ja osjetila ljubav prema ovom sportu. Šta god je ona radila, ja sam uvijek htjela da budem ista i kada je ona krenula trenirati i osvajati medalje, išla sam uz nju i tu se rodila ljubav koja traje još uvijek.

Šta je bio odlučujući faktor da nastavite s treninzima i da nakon “školskog sporta”, uplovite u svijet profesionalaca?

Aleksandra: Već na prvim takmičenjima su dolazile i medalje, a zanimljivo, ja sam na svom prvom Evropskom prvenstvu, gdje sam otišla čisto da probam i da vidim mogu li išta, ušla u finale i doživjela poraz u posljednjih 10 sekundi. Tada sam shvatila da je ovo moj put i da je to nešto čime ja trebam da se bavim.

Anđela: Ja sam s treninzima počela u trenutku kada je to sve bila igra, jer teško je procijeniti u tim godinama ima li neko talenat za sport. Moj prvi rezultat je bila zlatna balkanska medalja za starije pionire i to je bio prvi trenutak kada sam shvatila da je ovaj sport za mene i da ja to mogu, da imam zbog čega da posvetim svoj život jednom ovakvom putu.

Koliko svakodnevni treninzi i obaveze utječu na vaše slobodno vrijeme i generalno na život? Kakvi su komentari, kako održavate ostale odnose, kako se nosite s predrasudama?

Aleksandra: Generalno, komentari su uvijek pozitivni. Nas dvije se trudimo trenirati, raditi i praviti dobre rezultate, ali opet održavati normalan odnos s prijateljima, kolegama i poznanicima. Samim tim, mogu reći da imamo veliku podršku čitave porodice, svih ljudi u klubu, posebno trenera Branislava Crnogorca, pa čak i od ljudi koje ne poznajem, tako da mi je jako drago zbog toga i što vidim da su svi pozitivni prema našem zanimanju i uspjehu.

Anđela: Ljudi se često iznenade kada kažemo da treniramo džudo. Otprilike, jasno im je da smo sportistkinje, ali se uvijek iznenade kada im kažemo da treniramo ovaj sport. Pitaju nas kako je moguće, neki što ne znaju i ne razumiju se, drugi što imaju predrasude. Ja sam nekoliko puta čula kako roditelji ne dozvoljavaju ženskoj djeci da treniraju džudo, kao, bit će krupna ili će ‘razvaliti tijelo’. To uopšte nije tačno i ne mora značiti”

Da li ste tokom odrastanja i stasavanja u sportu imale podršku u školskim institucijama i kako je to sve izgledalo?

Aleksandra: Mi smo, ruku na srce, uvijek bile dobre učenice. Ja sam u osnovnoj školi bila učenik generacije, u srednjoj školi je to bilo malo teže uskladiti, jer sam preselila u drugi grad, imala dva treninga dnevno, puno putovanja, no i pored toga sam bila dobar učenik, ali ne na tom nivou. Na početku, svi su bili malo skeptični s mojim sportom, jer mnoga djeca to koriste, ali kada su vidjeli da sam ja ozbiljna u tome, onda su bili velika podrška i imali su razumijevanje prema meni.

Anđela: Profesori su bili odlični, imali su mnogo razumijevanja, neki su već znali za Aleksandru pa mi je i to znatno olakšalo. Ja sam završila Farmaceutsku srednju školu, a moje rezultate su svi pratili i zaista je to bila podrška koja je bila dodatni vjetar u leđa.

Kako izgleda vaš odnos kada odete na takmičenja, a s obzirom na to da niste u istim kategorijama i da se borite u različito vrijeme?

Aleksandra: Svaki trening smo zajedno, bilo da je to u teretani ili u sali. Zajedno putujemo i na pripreme, treninzi su nam zajednički, a većinom idemo i na ista takmičenja jer smo u istom programu i pokušavamo ostvariti normu za olimpijadu. Ne takmičimo se isti dan jer je Anđela manja kategorija, a ja sam nekada i imala ‘problem’ s tim, jer kada Anđela nastupa, primjera u petak, to je za mene već dovoljno stresno i onda se moram oporavljati kao da sam se borila dva dana.

Anđela: Ja joj kažem, nemoj ni dolaziti. Uvijek joj kažem da može ostati u sobi i da ne mora doći na moju borbu, ali se to nikada nije desilo. Ja nju kada vidim na tribinama, to je meni sve. Izgubila sam finalni meč u Zagrebu, a Aleksandra nije bila tu jer je morala ići na vaganje u hotel. S Aleksandrom, uvijek dobijem dodatnu sigurnost i samopouzdanje, jer znam da je ona tu i da me ona najbolje razumije.

Kako to sve izgleda na treningu, da li i u tom trenutku tražite trenutke za priču i komunikaciju?

Aleksandra: To je jako čudno, mi ne dosadimo jedna drugoj. Mi smo cijeli dan zajedno, dođemo na trening i svako od nas radi sa svojim partnerom, a kada trener kaže ‘pauza’, mi prvo što uradimo je pogledamo jedna u drugu i krenemo u neku priču.

Anđela: Čak je bilo i trenutaka kada trener pita, onako u nevjerici: ‘Pa šta imate više reći jedna drugoj?’. Imam osjećaj, kada bi 30 godina bile zajedno i bez prestanka, na vratima bih zaustavila Aleksandru jer bih joj sigurno imala ‘još nešto reći’. Naš odnos je zaista poseban, ne postoji ništa na svijetu s čim mogu to da uporedim.

Koji su to najveći uspjesi, koje posebno pamtite i koliko je realno očekivati odlazak na Olimpijske igre u Pariz?

Aleksandra: Ja sam u mlađim uzrastima imala mnogo uspjeha, bila sam juniorska viceprvakinja svijeta, imam 10-ak evropskih medalja u mlađim kategorijama, a sa seniorskog nivoa imam sve medalje osim one sa zvaničnih evropskih i svjetskih prvenstava. Manji uzrasti su super i naravno da mi je bilo drago osvojiti sve to, ali sam isto tako svjesna da su pravi rezultati oni seniorski. Cilj mi je doći do jednog takvog uspjeha i dat ću sve od sebe da to postignem, a trenutno sam fokusirana na olimpijsku normu i nadam se da ću u tome uspjeti. Ako se to desi, onda je sve moguće. Zajedno se nadamo medaljama.

Anđela: Uvijek volim izdvojiti dvije medalje, prva je medalja sa Mediteranskih igara, koju sam osvojila prošle godine i mislim da je to najveći rezultat u mojoj karijeri. Definitivno, to je moja najdraža medalja, a izdvajam i medalju s EYOF-a, koju sam ostvarila kao kadet i koja mi je s psihološke strane mnogo značila jer sam dobila dodatni vjetar u leđa. Tada mi je bilo jasno da idem pravim putem i da mogu još više i još bolje. Što se tiče olimpijade, mislim da Aleksandra i ja imamo dobre šanse, ali godina je duga i svašta se može desiti.

Najiskreniji kritičari i najveći motivator

U njihovim osmjesima, međusobnim pogledima te sinergiji koja vlada, kao i pričama o pobjedama i porazima, sretnim i tužnim trenucima koje su prošle, vidjeli smo pravo bogatstvo koje sestrinstvo donosi u svijet sporta. I ne samo to, nego inspiraciju i putokaz kako sve to treba izgledati.

Između raznoraznih pritisaka, usporedbi i očekivanja okoline, njihova veza je ono što im pomaže da prebrode sve izazove. I rame za plakanje, i zagrljaj ohrabrenja, i ruka podrške… I partner na treningu, i najvatreniji navijač na tribinama. I najiskreniji kritičari i najveći motivator. Veza koja ne završava s posljednjim zviždukom ili završnim rezultatom, već postaje još snažnija.

Sestre Samardžić pokazatelj su koliko, kako i šta na putu prema snovima znači podrška osobe koja je uvijek uz vas. U svijetu gdje je konkurencija često nemilosrdna, jedna ovakva sestrinska veza u sportu predstavlja istinski pokazatelj ljubavi, podrške i razumijevanja.

Od doručka, sale za treniranje, teretene, takmičenja pa sve do zajedničkih odmora na moru. “Više od života” i jednostavno – neprocjenjivo.

klix