Kažu, spojio ih je avanturistički cilj – osvajanje “krova” Turske, gdje se zavihorila i zastava BiH.
Ararat je planina vulkanskog porijekla, čiji je vrh pokriven vječnim snijegom i ledom, a posljednja erupcija na Araratu dogodila se 1840. godine. Pripada kavkaskom masivu i nalazi se na sjeveroistoku Turske, 16 km zapadno od Irana i 32 km južno od Armenije.
Pored svoje prirodne ljepote, planina ima i veliko vjersko značenje, pa je i to jedan od razloga zašto je posjećuje jako puno turista. Mnogi hrišćani, ali i mnogi muslimani, veruju da je to mjesto na kojem se Nojeva barka zaustavila nakon Velikog potopa i odakle je čovječanstvo ponovo oživjelo.
Ararat čine dva vrha koji su jedan od drugog udaljeni oko 15 km. Veliki Ararat, (Büyük Ağri Daği) visok je 5.137 metara, i to je najviši vrh Turske, te Mali Ararat (Küçük Ağri Daği), visok 3.896 metara nadmorske visine.
Za put do samog vrha Ararata,koji je naročito posljednjih godina jako zanimljiv mnogim planinarima i ljubiteljima prirode, prije svega, potrebna je velika želja, a kako je ispričao za Fenu jedan od članova bh. ekspedicije Edin Rašidagić, potom fizička i psihička izdržljivost, što za njega i njegove kolege i nije bio neki problem s obzirom na to da su članovi GSS-a i da su sportski veoma aktivni.
– Početna tačka uspona bila nam je na oko na 2.200 metara. Put do samog vrha nije nimalo jednostavan i tijelo je potrebno prilagoditi i nadolazećim okolnostima. Boravili smo u dva aklimatizacijska kampa na otprilike 3.200 i 4.200. metara. Veoma važan je taj trenutak aklimatizacije jer su visinske bolesti česte. Gore su drastične promjene vremena. Konstantno je duvao vjetar, a pri vrhu je sve prekriveno snijegom, pa smo koristili i dereze. Spavali smo u šatorima, na litici, ali taj pogled, zrak i osjećaj uspjeha su apsolutno vrijedili truda – kaže Rašidagić.
Ističe da se dolaskom na vrh, koji od kampa 2, sa 4.200 metara nadmorske visine, traje oko sedam sati, zaboravi na sve izazove i probleme.
– Kada smo došli do vrha jednostavno nas je obasuo osjećaj sreće, slobode i zadovoljstva. Uspjeli smo kao tim. Tek tad smo vidjeli kolika je to vulkanska gromada, njena sjena prekriva cijelu dolinu i zapravo pokazuje s kakvom su se to silom planinari uhvatili hrvati. Tu je uslijedilo slikanje, međusobno čestitanje i naravno raširili smo našu državnu zastavu te nakon kratkog predaha krenuli ka podnožju – dodaje Rašidagić.
Sve to, napominje, bilo bi nemoguće bez lokalnih vodiča koji su jako dobro organizirani. Posjeduju više vlastitih konja koji nose šatore u kojima planinari spavaju; kao i sve veće torbe, vodu, hranu, prostirke za spavanje, apsolutno sve.
Naša ekspedicija, kako je rekao Rašidagić, imala je sreće i s vremenskim uvjetima, nije bilo padavina, osim što ih je cijelo vrijeme pratio vjetar, što je relativno normalna pojava za planinske uvjete.
Spuštanje niz planinu proteklo je bez većih poteškoća. Spustili su se do kampa 2 na 4.200 m, gdje su se odmorili, ručali i nastavili dalje spuštanje do kampa 1 na 3.200 m.
-Tu smo noćili, a potom se spustili do naših vozila u selu na 2.200 metara nadmorske visine gdje nas je čekao transport za hotel. Cjelokupno putovanje trajalo je 10 dana – napominje Rašidagić, dodajući da su vi članovi naše ekipe jako dobro podnijeli ovu turu.
Kaže može se reći da su tokom uspona prešli od ugodnog, gradskog prizora, preko pustoši, da bi na kraju svjedočili nebeskim prizorima na samome vrhu.
– Sva ova iskustva naučila su me da je samo nebo granica za sve što želimo postići. I ovaj uspjeh mi je podsjetnik da se snovi ostvaruju korak po korak – zaključio je Rašidagić
Edin se osim planinarenja aktivno bavi biciklizmom i skijanjem, a putem društvenih mreža često se trudi prikazati svu ljepotu i raskoš bh. prirode te je učesnik mnogih sportskih amaterskih takmičenja.
Zajedno sa njim u ovoj ekspedicji su bili: Rusmir Mešić, Mahir Zuka, Nermin Spahija i Elhan Rožajac.
