Povelja koju je bosanski srednjovjekovni vladar Kulin izdao Dubrovčanima 29. augusta 1189. godine, jedan od najznačajnijih dokumenta u bosanskohercegovačkoj historiji. Historijski značaj povelje učinio ju je poželjnom za mitološku i političku zloupotrebu.
Evropa je u 12. stoljeću doživljavala svoju “srednjovjekovnu renesansu”, vrijeme velikih migracija je bilo prošlo i u mnogim državama vladari su uspostavljali efikasne i snažnu centralnu vlast. Osim razvijanja mnogih državnih institucija, 12. stoljeće je i period u kojem su nastali zameci univerziteta.
Razvoj Evrope i trgovinskih tokova je ostavio trag i na Balkanu i tadašnjoj Bosni. Naime, izdavanje povelje u principu trgovačkog ugovora između Bosne i Dubrovnika ukazuje prije svega na činjenicu da su trgovački odnosi između dvije države došli u takvu fazu da je bilo potrebno da se reguliše određenom vrstom sporazuma.
Druga činjenica koja proizilazi iz Povelje je da je banovina Bosna već bila država sa određenim mehanizmima kontrole nad teritorijom koja se ogledala u mogućnosti bosanskog bana da izdaje odobrenje i u ime svojih “časnika”. Također, iz povelje kroz lik pisara Radoje vidi postojanje određene dvorske službe i pismenosti. U kasnijem razvoju će banovina Bosna postati i kraljevstvo i puno veća i značajnija sila od one koju je predstavljala u vrijeme bana Kulina.
Jedan od najvećih mitova koji se vežu za Povelju Kulina bana jeste njeno nazivanje rodnim listom Bosne i Hercegovine. Samo izdavanje povelje je pokazatelj da je bosanska banovina u tom trenutku već prošla kroz rane faze razvoja, a povelja koja je u osnovi trgovački sporazum pokazuje na veće stepen razvoja državna infrastrukture.
Prema tome povelja Kulina bana ne može biti rodni list jer je Bosna već postojala kao država u prethodnim stoljećima, a povelja je pokazatelj njenog razvoja. Da je državna organizacija postojala još 200 ili 300 godina prije povelje Kulina Bana pokazivali su svojim radovima historičari Nada Klaić i Tibor Živković. Tako je Živković u radu “O počecima Bosne u ranom srednjem vijeku”, zaključio da je Bosna još prije 822. godine bila kneževina na sličan način kao “i Zahumlje,Travunija, Konavli, Moravija, Duklja, Paganija, Hrvatska i Srbija”.
Prema tome slaviti “rođendan” nečega što je postojalo par stoljeća prije je prilično besmisleno.
Često se u javnosti javlja i glas da bi datum izdavanja Povelje Kulina bana trebao biti proglašen za Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je svoju državnost obnovila u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi njenih naroda u trenutku kada je dobar dio Evrope bio porobljen. U tom kontekstu se radilo o obnovi države u modernom shvatanju državnih sistema i međuanrodnog priznanja, dok je povelja Kulina bana produkt srednjovjekovne države i srednjovjekovne političke misli.
Osim toga Poveljom Kulina bana nije uspostavljana država, nego je samo zahvaljujući sačuvanosti dokumenta ostalo jedno od ranijih svjedočanstava o postojanju banovine Bosne.
Povelja Kulina bana je značajan dokument koji zaslužuje pažnju javnosti, ali odnos prema historiji se ne pokazuje u pamfletima o “vraćanju povelje”, nego u očuvanju historijskih spomenika, finansiranju arheoloških istraživanja, podršci izdavanju naučnih časopisa i razvoju nauke.
