Sadašnji život Prusca nije umnogome različit od većine manjih sredina u našoj zemlji. Ljudi se bave uzgojem malina i drugih kultura, a mnogi rade u obližnjem kamenolomu.
Akhisar, Bijeli grad, Biograd, stari su nazivi Prusca, nekadašnjeg vojnog, administrativnog i naučnog centra Skopaljske doline. To je jedan od najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini, osnovan 1463. godine u gornjem toku rijeke Vrbas u blizini Bugojna i Gornjeg Vakufa. Osmanlije su ovaj grad odabrale prije svega zbog povoljnog geografskog položaja. Pruscu se teško može prići vojskom, a iz njega se kontrolira veliki prostor i glavne saobraćajnice tog dijela BiH.
Prisustvo bogate historije očigledno je u Pruscu na svakom koraku. Handan-agina džamija, u kojoj klanja efendija Sakib Began stara je više od četiri stotine godina, a jedna levha od fajansa na zidu starija je i od same džamije.
Čekajući Ajvaz-dedu
Efendija Began rođen je u Pruscu, završio je Gazi Husrev-begovu medresu, jedno vrijeme vršio imamsku službu u Prijedoru, zatim u Sloveniji, pa se opet na kraju vratio u Prusac.
– U Prijedoru sam dočekao rat i iskusio logor. Putovanje vozom u kojem su žene i djeca u prvim vagonima, a mi muškarci u onima iza, nikada neću zaboraviti − prisjeća se efendija.
Prusac je danas najpoznatiji po tome što se u njemu već stotinama godina obilježava vjersko-kulturna manifestacija Ajvatovica, koja je naziv dobila po Ajvaz-dedi, islamskom učenjaku i dervišu koji je vodio porijeklo upravo iz grada Akhisara u Turskoj.
Naš sagovornik kaže kako stanovnici tog grada i danas njeguju igre kojima su se zabavljali prije nekoliko stoljeća, dok su 14 dana čekali svoga duhovnog prvaka. Pripovijeda se kako su i ondašnji Pruščani čekali Ajvaz-dedu upravo 14 dana na kapijama grada.
– Priča o Ajvaz-dedi često ide u pogrešnom smjeru. Za mene, kao efendiju, bitan je taj segment da je jedan čovjek u tako kratkom periodu utjecao na to da gotovo cijela dolina pređe na islam, uvažavajući pripadnike drugih vjera. Ko to danas može otići u jednu regiju u kojoj ne žive muslimani i učiniti nešto slično − priča nam efendija.
O uvažavanju drugih religija dovoljno govori i to što se na zaravni Musala u Pruscu u gotovo tri stotine kvadratnih metara nalazi hiža, odnosno samostan iz srednjovjekovne Bosne, i mihrab koji su prvi muslimani u Pruscu izgradili za potrebe obavljanja namaza. Hiža je i danas tu i najavljena su detaljnija istraživanja o njenoj historiji.
Od bačve restoran
Sadašnji život Prusca nije umnogome različit od većine manjih sredina u našoj zemlji. Ljudi se bave uzgojem malina i drugih kultura, a određen broj njih radi u obližnjem kamenolomu. U takvom ambijentu, bosanske čaršije gotovo po pravilu uvijek kriju i ponekog majstora određene struke. Takav primjer je i Senad Hore, koji pravi bačve. On je nedavno napravio bačvu u koju se neće sipati vino, nego je već otvoren prostor za vrata, a unutra su stolice i stolovi i služit će kao − mini restoran.
Efendija Began smatra da Prusac ima itekakvog turističkog potencijala. On je već predložio nekoliko projekata, koji bi ovu čaršiju sasvim sigurno učinili obaveznom destinacijom vjerskog turizma u našoj zemlji. Ako do realizacije tih projekata i ne dođe, ostat će ljepota staroga Prusca, rijetka kao i levha od fajansa na zidu Handan-agine džamije.
/izvor:faktor.ba/
