Na današnji dan 1189. godine, prije 829 godina, Kulin ban je sklopio ugovor (Povelja Kulina bana) kojim se Dubrovčanima daje sloboda trgovanja u Bosni bez ikakvih ograničenja i nameta. Ugovor je jedan od najstarijih sačuvanih dokumenata u regionu i to je prvi zvanični sačuvani dokument bosanskih vladara.
Povelja je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument nego i jedan od najstarijih državnih dokumenata kod svih južnoslavenskih naroda i država.
Tekst povelje:
“U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države.
Značaj Kulinove povelje
Značaj Povelja Kulina Bana ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja “rodni list” bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja.
Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica “(banь) bosьnьski” (ban bosanski).
Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama.
Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.
Povelja danas
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. stoljeću, danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji.Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.
BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.
Ipak, nakon podnesene inicijative sa bosanske strane Ruska strana je pristala da privremeno Bosni i Hercegovini isporuči Povelju. Nije jasno kada će se to dogoditi, ali velika je mogućnost da uskoro simbol bosanskohercegovačke državnost stigne u predjele gdje je i napisan.
