Posljednja bosanska kraljica, ona koja je najviše zapamćena u narodu kroz brojne legende, pjesme i kazivanja, Katarina Kosača-Kotromanić umrla je na današnji dan 1478. godine.
Legenda kaže da je, napuštajući Bobovac, kazala: ”Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja – pšenica s Liješnice, ribe iz Bukovice i voda s Radakovice, jer toga troga više na svijetu nema.”
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić rođena je 1425. u Blagaju kod Mostara, bila je žena bosanskog kralja i bana Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.
Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem
Katarina Kosača-Kotromanić rođena u porodici Jelene Jelene Balšić i Stjepana Kosače, koji je u januaru 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III nazvan “Herzogom”, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača je već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se, međutim, svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg od Svetog Save”. Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.
Dolazi iz humske velikaške porodice iz Hercegovine Kosače, otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, braća su joj bila veliki vezir Osmanskog carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, hrvatskih kraljeva i banova u Bosni. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala postala rimokatolkinja.
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj i ban Bosne te je s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda, Katarinu i treće dijete o kojem se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa, franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice u Kozogradu kapelu, crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa na Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš)…
Bijeg u Kozov grad
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. Kraljica Katarina privremeno se sklanja u ljetnikovac “Kozov Grad” iznad Fojnice. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom Katarinom i Sigismundom u Kozogradu i po legendi uupravo je s tog mjesta vodila odbranu zemlje.
Legenda kaže da se s naopako potkovanim konjima povukla na Kupres, gdje j okupljala vojsku. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. Za njen je odlazak vezana legenda o nastanku imena grada Zenice.
U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti “radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere”.
Njezinu djecu Žigmunda i Katarinu su oteli Turci i prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad na njegov dvor.
Katarina je umrla prirodnom smrću i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja).
U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma.
Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.
-
Borba za Bosnu do posljednjeg dahaFoto: (Avaz)
Upamćena do danas
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je na današnji dan u Rimu, a njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu. Plemenite ljudske i vjerske vrline su joj priznate, kad je proglašena blaženom.
U narodu je ostala upamćena do danas kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim maramama kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom.
Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve marame.
Savremeni povjesničari smatraju da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica. Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni.
Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a sa sobom je u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći.
Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.
izvor: avaz.ba
