Vršnjačko nasilje je sve više prisutno u bh. društvu, a tome doprinose i rezultati istraživanja da je svako treće dijete u Federaciji BiH žrtva.
Istraživanje je prošle i pretprošle godine provelo Udruženje ”Kap” i ono je bilo povod Centru za razvoj omladinskog aktivizma (CROA) da kroz projekat ”Vršnjačko nasilje nema šanse” u osnovnim i srednjim školama u Općini Novo Sarajevo provedu edukaciju nastavnog osoblja i učenika kako bi se prepoznalo i preveniralo vršnjačko nasilje.
”Ovi rezultati su poražavajući za cijelu državu, mi smo se sada bazirali na jednu općinu, ali se nadam da ćemo u budućnosti proširiti naše aktivnosti. Također, UNICEF je 2010/2011. godine uradio istraživanje gdje su se pored porodičnog dotakli i vršnjačkog nasilja koje je eto prije skoro 10 godina bilo u velikom porastu, ali smatramo da se ni danas ta situacija nije znatno promijenila u odnosu na ono kako bi trebalo biti”, kazala nam je Alma Fejzić projekt koordinatorica CROA-e.
Postoje tri oblika vršnjačkog nasilja: psihološko, fizičko i cyber
Fejzić je navela da je vršnjačko nasilje prisutno i u osnovnim i srednjim školama.
”Posebno je aktuelno cyber nasilje jer nam se u posljednje dvije godine djeca posebno žale na to. Postoji nepovjerenje kada je riječ o prijavi nasilja zbog toga što su svjedoci da nekoliko slučajeva nije dobilo svoj adekvatan ishod i sankciju pa se zbog toga ni ne usuđuju na taj korak”, ispričala nam je Fejzić.
Psiholog Alem Dedović je pojasnio da djeca najčešće ne prepoznaju granice gdje normalno ponašanje prelazi u agresiju i to je jedan od najvećih problema. Dodao je da postoje tri oblika nasilja: psihološko koje je najprisutnije, fizičko koje je najvidljivije i cyber ili elektronsko nasilje.
”U osnovnim školama je najprisutnije psihološko ili verbalno vršnjačko nasilje, jer su djeca izuzetno rječita u negativnom kontekstu. U takvoj vrsti nasilja djeca imaju tri uloge: posmatrači, nasilnici ili žrtve. Smatram da je to jedan začarani krug jer bez posmatrača ne bi bilo nasilja, a bez žrtve ne postoji nasilnik”, naglasio je Dedović.
Naveo je kako su razlozi zbog čega neko postaje nasilnik bezbrojni te da svako dijete u jednom sukobu zauzima pojedinačnu ulogu. U takvim situacijama, dodao je, najvažnije je da li nas kultura vaspitanja i okruženje uče da budemo posmatrači i da li se oni izjednačavaju s nasilnikom.
”Uvijek je negdje fokus na nasilnoj djeci i svrstavamo ih u poseban tabor i da možemo izdvojili bismo ih i iz društva, odjeljenja i škole, što je potpuno pogrešno. I posmatraču, žrtvi i nasilniku je potrebna ista pažnja, jer problem ima iste korijene samo se drugačije manifestuje”, ispričao je Dedović i dodao ”Kada djeca nemaju dovoljno razvijene dobre mehanizme odbrane, onda ne znaju da se zauzmu za sebe i nemaju potrebu da imaju određeni gard kako bi branili svoj stav. A opet, s druge strane, postoje djeca koja na neke neadekvatne načine pokazuju svoje stavove, želje i ideje”.
Nedostatak komunikacije, otvorenosti i grupne kohezije su najčešći propusti koji dovode do problematičnog ponašanja
Nedostatak komunikacije, otvorenosti i grupne kohezije su najčešći propusti koji dovode do problematičnog ponašanja. Dedović je pojasnio kako djeca sve manje imaju povjerenje u svoje drugove i nastavnike koji su preopterećeni birokratskim poslovima i ne mogu upratiti promjenu raspoloženja svakog djeteta.
”Ako to posmatramo na malo višem nivou, svaka škola ima samo po jednog psihologa, pedagoga i socijalnog radnika. Rijetke su koje imaju cijeli sistem koji funkcioniše i koji je tu da pomaže djeci i da im bude vidljiv. Psiholog se predstavlja kao osoba koja će ‘naružiti’ djecu koja naprave određeni problem. Dakle, djeca nemaju susret s psihologom, pedagogom, nisu vidljivi izolovani su u tim kancelarijama i to stvara problem u komunikaciji, povjerenju i iskazivanju emocija”, kazao je Dedović.
Razgovarali smo i sa Samrom Feriz, pedagogicom u Osnovnoj školi ”Hrasno” koja je naglasila da je vršnjačko nasilje prvo bitno identifikovati, a zatim od njegove težine postupati u skladu s pravilnicima i smjernicama koje svaka škola posjeduje.
”Ukoliko se dijete nalazi u jednom ozbiljnom riziku, uključujete sve nadležne institucije kao što su: Centar za socijalni rad općine u kojoj dijete živi, MUP KS i ostale institucije među kojima je Dom zdravlja i njihov Centar za mentalno zdravlje. To su obavezni koraci koje svi moraju uraditi i poštovati”, pojasnila je Feriz.
Navela je i to da je veoma teško pronaći razliku između pravog vršnjačkog nasilja i svakodnevnog odnosa učenika. Ohrabruje činjenica, dodala je, da se u posljednjih 10 godina sve više roditelja, učenika, ali i nastavnika odlučuje prijaviti problematično nasilje.
”Svi učenici trebaju da prijave bilo kakav oblik nasilja i mi pedagozi smo im uvijek na raspolaganju. Sve poslove ostavljamo i to nam postaje ozbiljan fokus rada. Nismo sami u tome imamo stručne timove, ali zaista se radi ozbiljno. Svjesna sam da postoje osobe s negativnim iskustvom, ali kada se u školi pojavi takav problem, onda se mora ozbiljno odreagovati”, rekla nam je Feriz.
Na kraju razgovora, sagovornici su poručili kako vršnjačko nasilje često ima duboke korijene i da žrtve tokom cijelog života mogu ispoljavati posljedice. Naglasili su kako one često dovedu do tragičnih završetaka i da je zbog toga prevencija ključna.
Slučajevi Mahira Rakovca iz Sarajeva, zatim Alekse Jankovića iz Niša su nažalost neki od mnogih primjera sa smrtnim ishodom.
Konkretno, porodice dječaka koji se nisu mogli nositi s vršnjačkim nasiljem su 2016. godine osnovale Fondaciju Mahir i Aleksa kako bi se taj problem spriječio kroz kratkoročne i dugoročne programe.
Međutim, Fondacija više ne djeluje s obzirom na to da su Mahirova majka Alisa Mahmutović i njegov staratelj profesor Dubravko Lovrenović preminuli.
