Od trenutka kada se probudimo, svakog dana ponavljamo iste rituale i koristimo razne stvari o kojima ne razmišljamo, niti ih smatramo za neka velika dostignuća, a njihova historija je više nego zanimljiva.
Kada se osvrnemo i pogledamo naša životna dostignuća, sjećanjima će vjerojatno dominirati slike nervoznog prvog poljupca, prve ljubavne veze, kupovine stana, vjenčanja, rođenja djeteta. Ali u pozadini ovih krupnih događaja za svakog od nas, veći dio naših života provodimo u rutinskim dnevnim aktivnostima koje uopće ne pamtimo. Kroz čitavu evoluciju, Homo sapiens ima iste potrebe poput kupanja, pranja zubi, jedenja, pijenja, spavanja, obavljanja nužde i naravno, komuniciranja s drugim pripadnicima vrste.
Ustajanje iz kreveta
Madraci, iako se možda ne čini tako, ipak nisu nedavni pronalazak. Arheolozi iz Južnoafričke Republike pronašli su madrace od lišća i trske, stare oko 77.000 godina, iz razdoblja mezolitika, kao neku vrstu preteče današnjih udobnih podloga za spavanje.
U starom Egiptu, bogatiji sloj je mogao sebi priuštiti izdignute drvene krevete. I dok je sirotinja glave držala na jastucima od uvijene životinjske dlake, bogataši su odmarali na oblikovanim jastucima izrađenim od kombinacije drveta, slonovače i alabastera.
Odlazak u kupatilo
Kada ustanemo iz kreveta, prvo se zaputimo u kupatilo. Hladna daska WC školjke je iznenađujuće slična kamenoj verziji korištenoj kod starih Egipćana, ali ipak, školjka s mehanizmom za povlačenje vode nije bila poznata sve do 1590. godine kada ju je dizajnirao Sir John Harrington. Ipak, budući da je bio previše zauzet pisanjem poezije, pronalazak je na svoju širu upotrebu morao pričekati francusku aristokraciju iz 18. stoljeća, koja ga je rado prihvatila.
Većina pripadnika srednje klase sve do druge polovine 19. stoljeća nije imala priliku zamijeniti klasičnu kantu s wc školjkom.
Hvatanje za toaletni papir
Ekvivalent toaletnom papiru u Kameno doba bili su lišće i mahovina. U nešto bližoj prošlosti, Rimljani u svojim javnim toaletima nisu imali zasebne odjeljke za vršenje nužde, a što je još gore, materijal za brisanje bila je obična spužva nataknuta na štap, koji je kružio među posjetiteljima. U srednjovjekovnom Japanu nije bilo potrebe za spužvom, već su preferirali bambusove štapiće kojima bi uklanjali ostatke, dok je u zemljama koje su naseljavali muslimani običaj bio zadnjice trljati glatkim kamenjem. S druge strane, Kinezi su koristili higijenski papir za brisanje još u 9. stoljeću, dok je zapadna civilizacija na nešto slično morala pričekati čitav milenij. Tek 1857. godine počela je masovna proizvodnja toaletnog papira.
Tuširanje
Iako su još antički Grci u javnim kupaonicama koristili crijeva iz kojih je prskala voda pod pritiskom, tuš u modernom smislu izumljen je tek 1767. godine. Neobično je to da su se tuševi postavljali i na kotače, a tokom 19. stoljeća predstavljen je i “Velo-tuš”, naprava koja je prskala vodu jedino dok se okreću pedale, kao prilikom vožnje bicikla. Ipak, kupanje kao higijenska navika nije linearno napredovalo tokom stoljeća. Pa tako, dok su se Rimljani opsesivno kupali, medicinske teorije tokom 17. stoljeća zagovarale su ideju da je kupanje opasno, jer se time otvaraju pore i koža se izlaže napadu kuge. Kraljevi i aristokracija su ove savjete poštovali i gotovo uopće se nisu kupali, osim ako im to ljekari ne nalože, ali su umjesto toga učestalo mijenjali posteljinu, navodi Historyextra.
Odijevanje donjeg veša
S vlažnim ručnikom omotanim oko sebe izlazite iz kade ili tuša, dodatno se brišete i odijevate donji veš. Faraon iz brončanog doba nije bio drugačiji. Kada je Howard Carter 1922. godine otkrio Tutankamonovu grobnicu, među slavnim blagom bilo je i 145 pari rezervnog donjeg veša za upotrebu u zagrobnom životu. Ti platneni komadi odjeće (shenti) u to vrijeme su bili standardni donji veš koje su nosili i seljaci i faraon. Ipak, oni nisu najstariji. Na zamrznutom tijelu čovjeka, kojeg su prozvali “Ledeni Otzi” (Otzi the Iceman), pronađenog u tirolskim Alpama, otkriveno je da je nosio donji veš od kozje kože još prije 5.300 godina.
Pranje zuba
Iako djeluje kao moderna pojava, oralna higijena je nešto što ljudi prakticiraju već desetinama hiljada godina. Najstariji zapis o popravljanju zuba datira iz neolitičkog Pakistana prije 9.000 godina. Kako je agoniju popravka zubi uvijek bilo poželjno izbjeći, pranje zuba prutićem bila je udomaćena pojava u starom Rimu, srednjovjekovnoj Indiji ili Britaniji u doba Tudora. Rimskim aristokratima su robovi prali zube, tako što bi na vrh jelenskog roga posuli prah i trljali dok rubovi zuba ne zasjaju nakon čega bi uslijedilo ispiranje. Tudori su preferirali vinski ocat ili samo vino za potrebe pranja zuba.
Četkica za zube, po izgledu slična današnjoj, kineski je pronalazak, ali nikad nije stigla u Evropu. Ipak, Evropljani su nezavisno “ponovno izumili” četkicu za zube 1780. godine kada je zatvorenik William Addis došao na ideju da stavi čekinje metle za čišćenje u svinjsku kost koja mu je ostala u tanjuru nakon završene zatvorske večere.
