“To lično smatram poniženjem ljudskog roda. Kao da smo mi djeca pa tamo idemo na ekskurziju sami autobusom. Zamislite vi jednog takvog pacijenta koji mora proći sve to”, kaže Dervišević
Aparat za zračenje u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla još nije nabavljen. Pacijenti i dalje putuju u druge gradove, te plaćaju ne male troškove, ali i čekaju mjesecima svoj red. Dok tenderi padaju, građani strepe za živote. Neki čak i gube životnu bitku.
Medicinska sestra Senka Dervišević iz Tuzle se gotovo tri decenije borila za živote djece oboljele od karcinoma na tuzlanskom odjelu, a danas se bori za vlastiti život. Nakon dijagnosticiranja rijetke vrste leukemije, uslijedile su transplantacije, hemoterapije, skupi lijekovi, a bolest se sada proširila i na mozak i prima citostatike u kičmeni kanal. Senka je u bolnici, i navodi da je čeka i zračenje na koje će, poput ostalih, morati putovati.
Za BHRT je podijelila svoje teško iskustvo i osjećaje.
“To lično smatram poniženjem ljudskog roda. Kao da smo mi djeca pa tamo idemo na ekskurziju sami autobusom. Zamislite vi jednog takvog pacijenta koji mora proći sve to? Nije svako u situaciji da mu ima ko finansijski ili na bilo koji drugi način pomoći, platiti stan, hranu, taksi od bolnice do smještaja i obratno”, ističe Dervišević.
Vesna Marjanović, koja vodi prijateljicu na radioterapije u Zenicu, ali i kćerka majke oboljele od karcinoma, svjedoči patnji i troškovima pacijenata. Povraćanje i bolovi su samo dio mukotrpnog putovanja do bolnice u drugom gradu. Kaže da su prijateljici refundirali samo troškove prevoza u visini autobusne karte.
“Dali su joj 560 maraka, refundirali, a ona je potrošila preko 2.000. Morala je platiti spavanje, jer nema mjesta u bolnici. Normalno, mora se hraniti. Morala je ići privatno da vadi nalaze”, kaže Marjanović.
Još teže stanje Vesna opisuje kada je riječ o njenoj majci.
“Majka nije išla na zračenje, ona ima 82 godine, ne može podnijeti put. Hitnu nisu dali. Ona je penzioner i žena nije mogla izdvojiti toliko novaca za zračenje”, navela je Marjanović.
Pacijenti na zračenje putuju u Sarajevo, Zenicu i Mostar, ali nakon informacije da je u Sarajevu obustavljen prijem, novinari BHRT-a su kontaktirali ovu Ustanovu. Za BHRT odgovaraju da su u toku radovi na deinstalaciji dva aparata i instalaciji dva nova linearna akceleratora. Zbog toga je trenutno obustavljeno pružanje radioterapijskih usluga za pacijente iz Tuzlanskog kantona, do završetka instalacije. Iz Zavoda potvrđuju da je plaćen prevoz u visini autobusne karte, te da ne postoji zakonska osnova za povrat sredstava za pratnju pacijenta. Takođe, privatni smještaj nije vrsta zdravstvene usluge.
“Imamo određen broj zahtjeva osiguranih lica koji su podnijeli zahtjev za povrat sredstava za plaćen smještaj u toku radioterapije. Nemamo zakonskog osnova da vršimo povrat sredstava za tu uslugu”, kaže Riad Kurtalić, portparol Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona.
Postavlja se pitanje koliko je pacijenata koji nemaju finansijske mogućnosti za spas života, može li pacijent u takvom stanju putovati autobusom i sam? Društvene mreže preplavljene su teškim ispovijestima, u kojima se govori o dužem čekanju na poziv na zračenje, gubicima dragih osoba.
“Nedostaje sve više lijekova, aparati su u većini slučajeva dotrajali ili su pred isteklim rokovima a ne nabavljaju se novi. Znaju to svi dobro. Vjerujte i osoblje je na izmaku snaga, niko ne vodi računa ni o njima, svi ćute, trpe i padaju od iscrpljenosti”, kaže Senka Dervišević.
Reporterka BHRT-a razgovarala je i sa nekoliko pacijenata iz Gradačca i Gračanice. Svjedoče enormnim troškovima, višemjesečnim čekanjima na poziv i borbi sa administrativnim preprekama. Jedna od njih navodi da je njen brat čekao poziv na odlazak u Zenicu oko pet mjeseci, nadajući se svaki dan da će telefon zazvoniti. Izgubio je bitku za život, poziv nije dočekao.
Ko će odgovarati za patnju i gubitke života? Dok tenderi za nabavku aparata u Tuzli padaju, osim prebacivaja odgovornosti, drugog pomaka nema. Koliko koštaju životi građana?
