Lidija Stojanović (35), inženjer arhitekture iz Beograda, razboljela se kada je imala samo 11 godina, a dijagnoza je bila – autoimuni hepatitis. Od tog trenutka znala je surovu istinu transplantacija jetre za nju je bila jedina šansa da preživi.
Uslijedili su sumorni dani u bolničkim sobama, ispunjeni strahom i tugom, a jedno zlokobno pitanje stalno je lebdjelo u vazduhu: “Bože, da li ću ja ikada dočekati novu jetru?”.
Kako u tom trenutku u Srbiji nije bio razvijen program transplantacije, spas je morala da potraži u Italiji, ali nakon intervencije, tokom priprema za stavljanje na listu čekanja, došlo je do komplikacija, dobila je sepsu i pala u komu. Ljekari u Italiji Lidiji nisu davali nikakve šanse. Ali ova hrabra djevojka je pobijedila sve loše prognoze i petog dana se probudila iz kome.
Živjelo joj se, kaže kroz osmjeh.
Šest godina od dijagnoze Lidija je dočekala da se i u Beogradu razvije program transplantacije organa i 2017. stavljena je na listu čekanja.
– Svim ljudima koji su na listi ili koji su transplantirani ubjedljivo je najteže to čekanje. Jer čekate nešto što nije izvjesno da će doći, a i da jeste, ne znate kada. Kao da ste u nekom vakuumu i borite se za vazduh, a nikako da udahnete. Tada telefon postane sastavni dio vas i svaki poziv sa nepoznatog broja je ili ushićenje ili razočarenje. I za svaki poziv mislite da je baš taj, ali on nikako ne dolazi. A vrijeme kao vrijeme, ide bez da pita kako ste”.
Lidijin najvažniji poziv, koji je dugo čekala, stigao je par mjeseci kasnije, na Bogojavljenje, 2018. Te noći, nažalost, ugasio se jedan mladi život. A jetra dvadesetogodišnje preminule djevojke iz Bijeljine po procijeni ljekara bila je odgovarajuća za Lidiju.
– Rano tog jutra probudila me je mama pozivom i pitanjem da li su me pozvali na transplantaciju. Onako pospana, rekla sam joj da nisu i začuđeno je pitala zašto me to pita. Odgovorila mi je da je sanjala nebo puno zvijezda i da je, pošto zamisli svake godine istu želju na taj dan, bila ubijeđena da su me u toku noći pozvali – rekla je ona.
Dva sata kasnije dobila je poziv iz Urgentnog centra.
-Tog dana je pozvano dvoje ljudi, a bio je samo jedan organ. Sjedili smo zajedno u bolničkoj sobi, bodrili jedno drugo i čekali odluku ljekara ko će od nas dvoje otići u salu, a ko će se vratiti kući i čekati drugi poziv. Tog dana sam ja izabrana. Ne znam kako, ali znala sam da je taj poziv bio moj – rekla je ona.
Nakon transplantacije Lidija je u bolnici provela 10 dana, sve je prošlo u najboljem redu, i ona se, korak po korak, vratila normalnom životu. Radi, nedavno je kupila stan, trenira, putuje, voli, živi kao svaka potpuno zdrava osoba. Razlika je samo što Lidija svakog jutra popije lijek, ali to joj ne pada teško.
Od tada, a ima tome šest godina, nijedan dan nije prošao, a da Lidija nije pomislila na djevojku čiju je jetru dobila. Osjećala je, kaže, kao da je ona dio nje, kako kroz nju i dalje živi, da zbog nje svakog dana pokušava da bude bolji čovjek. Željela je da njena donorka bude ponosna na nju.
Stalno je razmišljala i o njenoj porodici koja je imala nadljudsku snagu da izgovori “da” u trenutku kada im se srušio cijeli svijet.
-Dugo sam pokušavala da saznam ko je moja donorka i da se zahvalim njenoj porodici. I konačno sam pre sedam meseci imala tu čast i sreću da saznam ko je bila devojka čiju sam jetru dobila. Njena mama je gledala jedno od mojih gostovanja, i kad je čula datum moje transplantacije, odmah me je kontaktirala. Devojka se zvala Lejla Emšija, i bila je jako slična meni i beskrajno sam srećna što napokon imam priliku da njenoj mami kažem hvala, da sam dobro i da živim jedan divan život zahvaljujući njoj – priča Lidija.
Lejlina mama je Lidiji rekla da joj je drago što je baš ona dobila priliku da živi, i da nijednog trenutka nije razmišljala kada su je te januarske noći pitali da donira ogane svoje kćerke jedinice.
Instinktivno je rekla “da” jer je znala da bi to Lejla željela. Zbog toga sam ja danas ovdje sa svojom porodicom, i zauvijek ću se truditi da tu odluku opravdam i da pričam našu priču u nadi da će cijeli svijet čuti za jednu djevojku koja se zvala Lejla.
Lejla Emšija je bila studentkinja Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli, a svi koji su je poznavali kažu da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. Sanjala je da postane dobar novinar, imala je milion snova i planova koje je prerana smrt, nažalost, prekinula.
-Za mene je moja donorka pravi heroj. Za mene su heroji njeni roditelji i volela bih da mogu da im dam do znanja da danas živim jedan divan život i da ona, na neki način, živi kroz mene – napisala je Lidija na društvenim mrežama na godišnjicu transplantacije prije nego što je znala ko je bila njena donorka.
Prije dvije godine Lidija je smogla je snage da na fotografijama koje je objavila na Tviteru pokaže i ožiljak koji joj je ostao nakon što je prije devet godina u italijanskoj bolnici u Palermu zbog sepse bila u komi i jedva preživjela.
Jedno “da” umjesto tačke na život stavlja zarez
Lidija sada koristi svaku priliku da podsjeti na važnost širenja svijesti o donorstvu i da poruči onima koji čekaju organ da ne gube nadu.
– Doniranje organa je jedini spas tim ljudima i zato mislim da je jako važno da govorimo o tome, i da podstaknemo ljude da budu donori, jer to jedno kratko “da” nekome umesto tačke na život stavlja zarez. Mislim da je važno da promenimo narativ i da na doniranje organa ne gledamo kao na smrt, već na produžetak života i jedan novi početak. Naše Udruženje “Zajedno za novi život” se godinama bori da se broj donora u Srbiji poveća, i da svojim pričama dopremo do ljudi da shvate koliko je doniranje organa jedan human čin. Naša kampanja “Još si mi trag”, koju smo pokrenuli pre godinu i po dana, je donekle urodila plodom, i broj donora se poveċao u odnosu na prethodne dve godine. Taj broj i dalje nije dobar, ali nama daje vetar u leđa da radimo pravu stvar i da se borimo za spasavanje ljudskih života – kaže Lidija, a prenosi Kurir priču Violete Nedeljković.
Program N1
Objavljena je prognoza do kraja januara:
Za 28. januar 2024 (nedjelja), Više oblačnosti u centralnim, istočnim i sjeveroistočnim područjima Bosne gdje su prije podne rijetko moguće veoma slabe padavine. U ostatku zemlje pretežno sunčano vrijeme. Vjetar u Bosni većinom slab sjevernog i sjeverozapadnog smjera. U Hercegovini i jugozapadu Bosne umjereno jaka bura. Jutarnja temperatura zraka većinom između -4 i 1, na jugu do 6, a najviša dnevna temperatura zraka uglavnom između 2 i 9, na jugu zemlje do 13 stepeni.
Za 29. januar 2024 (ponedjeljak), sunčano vrijeme uz malu do umjerenu oblačnost. Prije podne na sjeveru zemlje i po kotlinama u centralnim i istočnim područjima je moguća magla ili niska oblačnost. Vjetar slab istočnog i sjeveroistočnog smjera. Jutarnja temperatura zraka većinom između -5 i 1, na jugu zemlje do 5, a najviša dnevna temperatura zraka uglavnom između 3 i 8, na jugu zemlje do 13 stepeni.
Za 30. januar 2024 (utorak), sunčano uz malu do umjerenu oblačnost. Prije podne na sjeveru zemlje i po kotlinama u centralnim i istočnim područjima je moguća magla ili niska oblačnost. Vjetar slab istočnog i sjeveroistočnog smjera. Jutarnja temperatura zraka većinom između -5 i 0, na jugu do 4, a najviša dnevna temperatura zraka uglavnom između 2 i 7, na jugu zemlje do 13 stepeni, navodi se u prognozi Federalnog hidrometeorološkog zavoda.
ŠK “Never Stop” Donji Vakuf ovoga vikenda nastavlja se takmičenjem u proljetnom dijelu sezone A2 Lige grupa Sjever Košarkaškog saveza BiH. U subotu, 27. januara u Sportskoj dvorani Donji Vakuf ugostit će KK “Bihać”. Utakmica je na rasporedu od 18 sati.
Milione ljudi su nacisti i njihovi saradnici širom Evrope, u periodu između 1933. i 1945. godine, progonili, tretirali krajnje neljudski, lišili ih dostojanstva i na kraju ubili.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. godine donijela zvaničnu Rezoluciju o obilježavanju toga dana. Rezolucija apeluje na sve članice Ujedinjenih naroda da poštuju sjećanje na žrtve Holokausta. Takođe, Rezolucija ohrabruje razvoj obrazovnih programa čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprečavanju genocida u budućnosti.
Memorijalni centar Srebrenica obilježit će danas Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i organizira događaj na kojem će predstaviti muslimansko-jevrejsku mirovnu inicijativu u cilju promicanja međusobnog razumijevanja i dijaloga između jevrejske i muslimanske zajednice.
Palata Republike Srpske u Banjaluci sinoć je na tamnoj pozadini istaknula broj koji simbolizira 6.000.000 Jevreja stradalih u Drugom svjetskom ratu. Ispod broja je poruka “Pamtimo”, koja predstavlja učešće u svjetskoj kampanji sjećanja koju je Svjetski jevrejski kongres pokrenuo prije nekoliko godina, prenosi RTRS.
Međunarodni dan sjećanja na holokaust posebno se obilježava u evropskim zemljama u kojima je tokom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 miliona ljudi, uključujući gotovo 31 milion civila.
Povodom sjećanja na holokaust, oglasila se i Misija OSCE-a u BiH.
“Nezamisliva patnja Jevreja, Slavena, Roma i Sintija, osoba sa invaliditetom, seksualnih i vjerskih manjina, kao i mnogih drugih tokom jednog od najmračnijih poglavlja u istoriji čovječanstva služi kao težak ali neophodan podsjetnik da se ponavljanje takve nečovječnosti mora spriječiti. Nažalost, kao što možemo svjedočiti u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, propustili smo da iz toga izvučemo pouku. Iako je neizreciva brutalnost Holokausta rezultirala pojmovima kojima se danas koristimo da bismo pokušali da razumijemo zločin genocida, još uvijek ne shvatamo u potpunosti istinske razmjere takvih užasa. Negiranje zločina, veličanje ratnih zločinaca, kao i uznemirujući rast broja incidenata motivisanih mržnjom i slučajeva govora mržnje, lokalno i globalno, često podrivaju naše pozive da se nešto slično ne dogodi „nikada više“ i pozive na bezuslovno odavanje priznanja i poštovanja za žrtve takvih zločina. Odjeci Holokausta naglašavaju našu individualnu i kolektivnu odgovornost da očuvamo i zaštitimo ljudska prava svih ljudi, bez obzira na njihovu etničku, rodnu, seksualnu, rasnu ili vjersku pripadnost. Putem obrazovanja, dijaloga i nepokolebljive predanosti pravdi i odgovornosti možemo spriječiti ponavljanje najtežih grešaka počinjenih u istoriji. Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini još jednom ističe svoju predanost borbi protiv svih oblika diskriminacije i netolerancije. Kao pojedinci, zajednice i vlade, moramo osuditi mržnju gdje god i kad god da se ona pojavi, istovremeno sarađujući na promovisanju empatije i poštovanja. Zajedno možemo napraviti korak ka budućnosti izgrađenoj na toleranciji i dostojanstvu”, poručuju iz OSCE-a.
Program N1
Smeđe, prezrele banane koje niko ne voli mogu savršeno poslužiti – zapravo, one su ključan sastojak u banana breadu, kolaču koji je gotov za manje od 45 minuta, a u njemu će uživati svi ukućani.
Recept je podijelila Sanja Mijac, food blogerica koja se krije iza Instagram profila i bloga Domaćica Sanja. Sa njenim uputama uživat ćete u kuhanju i pečenju slastica jer su upute precizne, jasne i jednostavne.
Banana bread jedan je od onih kolača koje možete ukrasiti po volji, naprimjer kokosom, nasjeckanom čokoladom, orasima… Sve ovisi o tome šta volite, ali i o dostupnim namirnicama.
Rernu upalite na 180°C i ostavite da se grije.
U posudi izdrobite banane, dodajte im umućeno jaje, prstohvat soli i skroz otopljeni maslac. Sve zajedno dobro izmiješajte.
Zatim u to dodajte brašno, šećer i sodu bikarbonu. Ponovno sve zajedno dobro izmiješajte mutilicom.
Po želji sada dodajte šaku kokosa, čokolade po želji, šaku oraha, lješnjaka, badema, grožđica, ostalog suhog voća…
Tepsiju obložite masnim papirom za pečenje, smjesu izlijte u tepsiju, malo poravnajte i stavite peći oko 40 minuta. Probajte sa čačkalicom kada je gotov, čačkalica bi trebala van izaći suha. Normalno je da kolač potamni, neće izgoriti, ne brinite.
Kolač čuvajte u plastičnoj posudi da ostane svjež i nekoliko dana. Uživajte!
Radiosarajevo.ba
Bosna i Hercegovina uvozi radnu snagu kako iz komšijskih zemalja tako i dalekih azijskih. Na području BiH, prema posljednjih podacima, izdato je oko 3.500 radnih dozvola za strance.
Kako je za “Avaz“ potvrdio predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH Adnan Smailbegović, većina ih dolazi iz zemalja poput Indije, Nepala, Bangladeša, a u posljednje vrijeme i Pakistana.
Trošak smještaja
– Ima i dosta državljana Turske, posebno na građevini. Ima ih dosta iz Srbije, jer praktično ovi koji zapošljavaju iz Sandžaka nemaju državljanstvo i moraju imati radnu dozvolu. Kada su u pitanju plaće, otprilike su na nivou naših. Međutim, treba znati da ti radnici ipak nešto više koštaju poslodavca. Prvo je procedura dok se osigura dozvola i sve ostalo, a sve to košta.
Ima tu i karta koju morate osigurati da radnik dođe, posebno iz ovih dalekih zemalja. Uglavnom se ugovorima rješava da ima pravo jednom godišnje tokom godišnjeg odmora na kartu za zemlju iz koje dolazi. I, naravno, tu je i trošak smještaja, što s domaćim radnicima nije problem. Oni koštaju nešto više, ali plaće su uglavnom na istim mjesečnim nivoima – rekao nam je Smailbegović.
Smailbegović: Neki sektori nisu privlačni radnicima. Anadolija
Slično nam je kazao i Saša Aćić, direktor Unije udruženja poslodavaca RS, koji je naglasio da je u ovom entitetu izdato oko 1.400 radnih dozvola.
– Vjerujemo da se jedan izvjestan broj nalazi mimo te kvote, koji funkcionišu u neformalnom radu, odnosno radu nacrno i nasivo.
U budućnosti vjerujemo, s obzirom na projekcije potreba radne snage, da ćemo imati značajno veći broj radnih dozvola za strance jer na domaćem tržištu nećemo biti u mogućnosti pronaći tu radnu snagu – rekao je Aćić.
Biraju poslove
Dodao je da su za to dva razloga, a oba su demografske prirode.
– Prvi, stopa prirodnog naraštaja je već dugo negativna. S druge strane, imamo odliv radne snage iz RS i BiH prema zemljama Evropske unije. A imamo i fenomen da one poslove koje mi možemo ponuditi domaća radna snaga ne želi da radi. Sve to zajedno smanjuje ponudu na tržištu, a time raste i potreba za angažiranjem radnika iz inostranstva – zaključio je Aćić.
Aćić: Neki rade nacrno. Facebook
Smailbegović je naglasio i to da je na tržištu rada potražnja veća od ponude.
– Naši ljudi su u situaciji da biraju posao. I onda, naravno, biraju one lakše, manje zahtjevne, bolje plaćene. I onda ostaju te rupe kao što su građevina, vozači ili ugostiteljski sektor, koji ljudima nisu privlačni – istakao je Smailbegović.
Na birou radi zdravstvenog
Smailbegović je naglasio da su ljudi u BiH u velikoj mjeri na birou radi zdravstvenog osiguranja.
– To nisu aktivni tražioci posla, to su ljudi koji ne žele da rade ili rade negdje nacrno, ili vani čak. Imate jako puno onih koji su vani, a još su prijavljeni na biro. Prema našim istraživanjima, tek svaka četvrta osoba s biroa aktivno traži posao. Glavni problem je u odlasku ljudi iz BiH. Nedostaje radne snage – istakao je Smailbegović.
Vijeće ministara BiH danas će odlučiti o Prijedlogu odluke o utvrđivanju godišnje kvote radnih dozvola za zapošljavanje stranaca u BiH za ovu godinu, a prijedlog je 6.073, od kojih na novo zapošljavanje odlaze 3.623 radne dozvole, a na produženje 2.450.
avaz.ba
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o najmanjem iznosu sredstava potrebnom za izdržavanje stranca za vrijeme namjeravanog boravka u BiH za 2024. godinu.
Najmanji iznos sredstava kojima stranac mora raspolagati kod ulaska u Bosnu i Hercegovinu za 2024. je 150,00 maraka ili protuvrijednost u stranoj konvertibilnoj valuti, za svaki dan namjeravanog boravka u BiH.
Odluka je donesena na prijedlog Ministarstva sigurnosti, a riječ je o istom iznosu kao i prehodnih godina.
Na današnji dan prije 31 godinu – 27. januara 1993. godine – od povreda zadobivenih šest dana ranije umro je Srđan Aleksić.
Grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je 21. januara 1993. godine legitimisala stanovništvo na pijaci u Trebinju. Nakon što su ustanovili da je jedan od legitimisanih Alen Glavović pripadnici VRS-a su ga krenuli maltretirati i tuči. Srđan je priskočio u pomoć svom sugrađaninu Alenu, a četvorica vojnika su se okanili Glavovića i kundacima pušaka isprebijali Srđana.
Od zadobijenih povreda Srđan je pao u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”.
Jedan od napadača na Srđana je poginuo tokom rata dok su ostali osuđeni na 28 mjeseci zatvora.
Alen Glavović danas živi u Švedskoj, oženjen je i ima dvoje djece. Svake godine posjeti Trebinje, Srđanov grob i njegovog oca.
Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.
Jedna ulica u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana “ulica Srđana Aleksića”. U obrazloženju je navedeno: “Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život ne bi imao smisla”.
Novinarsku nagradu “Srđan Aleksić” ustanovili su 2010. godine nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banja Luka, Fondacija Cure iz Sarajeva i Udruženje mladih novinara RS, a nagrada je 2013. godine postala dijelom Mreže za izgradnju mira BiH.
Nagradu u posljednje četiri godine podržava projekat PRO-Budućnost, a radi se o USAID-ovom projektu koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u saradnji sa Fondacijom Mozaik, Caritasom BiH, Forumom građana Tuzla, Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Međureligijskim vijećem u BiH.
Novinarska nagrada “Srđan Aleksić” dodjeljuje se za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu, kao i za razvoj društveno odgovornog novinarstva, a u sklopu USAID-ovog projekta ‘PRO-Budućnost’.
Ovu je nagradu 2012. dobio i Radiosarajevo.ba za svoj projekat Manjine.ba. Prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu u Srbiji, nazvan je po Srđanu i tu je postavljena spomen-ploča, kao i u Pančevu.
U Beogradu je otvorena ploča sa nazivom ulice Srđana Aleksića, bivše Ivana Ribara.
Godine 2007. Radio-televizija Srbije snima i emitira dokumentarni film “Srđo” o Srđanu Aleksiću.
Radiosarajevo.ba
“Odluka Međunarodnog suda pravde daje jasnu poruku da je, za ispunjenje svih uslova, potreban prekid vatre. Zato vežite pojaseve”, rekao je ambasador Palestine pri UN-u Riyad Mansour.
Također, on je naglasio kako će se Arapska grupa, koju između ostalog predstavlja i Alžir, zalagati za prekid vatre.
Vijeće sigurnosti UN-a koje je duboko podijeljeno kada se govorio o ratu u Gazi usvojile je do sada samo dvije rezolucije od početka rata 7. oktobra. U decembru 2023. godine, UN je zatražio da se osigura isporuka pomoći Gazi u velikim količinama. Ono što je prethodilo ovoj rezoluciji je odluka SAD-a da stavi veto na rezoluciju kojom se poziva na prekid vatre.
Podsjetimo, Međunarodni sud pravde donio je odluku po tužbi Južnoafričke republike za genocid i zahtjevu za donošenje privremenih mjera koje podrazumijevaju da Izrael mora uraditi sve na sprečavanju genocida i u roku od mjesec podnijeti izvještaj šta je uradio.
“Izrael mora poduzeti sve mjere kako bi spriječio bilo kakva djela koja bi se mogla smatrati genocidnim, ubijanje članova grupe, nanošenje tjelesnih povreda, stvaranje uslova koji su osmišljeni da dovedu do uništenja grupe, sprečavanje rađanja. Izrael mora osigurati da njegova vojska ne počini nikakva genocidna djela. Izrael mora spriječiti i kazniti sve javne komentare koji bi se mogli smatrati poticanjem na počinjenje genocida u Gazi. Izrael mora poduzeti mjere kako bi osigurao humanitarni pristup”, dio je mjera koje je izrekao sud u Hagu.
klix.ba