Category: Vijesti

Tokom rata Srebrenica je imala šest ljekara. Trojica srebreničkih ljekara su poginula. Preživjeli pričaju kako su “operacije rađene ‘na živo’, bez anestezije”. Neki od njih i danas liječe ljude u Srebrenici.

– Počela su grantiranja, bilo je puno ranjenih. Nekoliko medicinskih tehničara iz tog kraja i ja smo počeli zbrinjavati te ljude. Radili smo po kućama, sa priručnim materijalom. Nismo imali nikakvih lijekova, osim onog što su nam ljudi donosili iz svojih kuća, napola potrošene kutije antibiotika i slično – priča za DW dr Fatima Dautbašić Klempić, jedna od ratnih ljekarki u Srebrenici.

Na početku rata, kada su srpske paravojne snage okupirale Bratunac, ona se vratila u rodno selo na području općine Srebrenica. Igrom slučaja i nekolicina drugih ljekara se našlo u rodnim mjestima. U gradskom području Srebrenice zatekao se dr Nijaz Džanić, u Potočarima dr Branka Stanić i dr Ejub Alić. Dr Avdo Hasanović je bio u rodnom selu Sućeska, dok se dr. Ilijaz Pilav našao u Osatu. Doktorka Fatima Dautbašić je bila u reonu sela Stožersko, Brezovice, Skenderovići.

– Nismo imali lijekova, sanitetskog materijala, anestetika pa su se amputacije radile ‘na živo’. To su bili strašni prizori. Bilo je puno ranjenih od mina, kosti su bukvalo visile na komadu mesa – sjeća se Fatima u razgovoru za DW.

Slična situacija je bila u selima oko Potočara kaže nam i Suljo Čakanović, medicinski tehničar koji je svo vrijeme rata bio na području Srebrenice.

– 18.aprila ’92.godine svi zaposleni u Domu zdravlja Srebrenica i u drugim ustanovama i službama su napustili svoja radna mjesta, preduzeća, prodavnice ništa nije radilo jer je dat ultimatum za predaju oružja uz prijetnju da će u suprotnom biti granatirana Srebrenica – kaže Čakanović. Prve granate, dodaje, nisu pale na grad već na njegovo selo Budak iznad Potočara gdje se zatekao i počeo pružati pomoć prvim ranjenicima. “I tako je počeo rat.”

Čakanović je mislio da će sve brzo proći..

– Kasnije sam shvatio da su svi zdravstveni radnici, koji su se zatekli na području općine Srebrenica u to vrijeme, bili razdvojeni. Niko ni za koga nije znao i sami su se organizovali i počeli djelovati. Formirao sam privremenu ambulantu u selu Pale koje je bilo najintezivnije granatirano.

Odatle sam odlazio pomagati ranjenima i u drugim mjestima u okolini. Vrijeme je prolazilo, pritekli su mi u pomoć i neki drugi ljudi i počeli smo i mještane obučavati za pružanje prve pomoći u smislu zaustavljanja krvarenja i slično. Nešto od sanitetskog materijala i lijekova sam našao u radničkoj amubulanti u Fabrici akumulatora a prikupljali smo lijekove i sanitetski materijal iz ‘kućnih apoteka’ građana – priča Suljo Čakanović za DW.

Hamdija Fejzić, u to vrijeme predsjednik Izvršnog odbora SO Srebrenica, kaže da je ratna bolnica u Srebrenici počela raditi polovinom jula ’92.godine.

– Do tada su doktori radili u mjestima gdje su se zatekli. Mi smo odlučili da ih okupimo na jedno mjesto, gdje bi se dovozili ranjenici i gdje bi imali najbolju pomoć koja im se u to vrijeme mogla pružiti. Očistili smo zgradu bolnice. i okupili sve ljekare. Oni su tu boravili danonoćno, tu su radili i živjeli.

Nisu imali gotovo ništa, nikakvih, pomagala, lijekova, zavoja… Operacije su rađene bez anestezije ne sterilisanim instrumentima, često običnim nožem ili testerom. Nema te nagrade ili ordena kojima bi se tim ljudima mogla iskazati zahvalnost za sve što su radili i brojne živote koje su spasili – kaže Hamdija Fejzić, danas zamjenik načelnika općine Srebrenica.

Doktorici Fatimi Dautbašič Klempić ’92.i ’93. su bile najteže godine. U gradić, koji je prije rata imao oko 10 000 stanovnika, slilo se sa svih strana, od Višegrada do Zvornika, oko 60 000 ljudi, žena i djece koji su bježali spasavajući goli život.

– Vladala je velika glad, nismo imali struje, gradski vodovod nije bio u funkciji. Na vodu za piće i pranje čekali smo danima i noćima u redovima puneći ih u kanistere sa dva-tri izvora koji su bili u rubnim dijelovima grada. Srebrenica je granatirana svaki dan. Ranjenike smo previjali zavojima napravljenim od čaršafa. Prljave zavoje bi nosili kući da ih žene operu i sterilišu prema našim uputama u rerni ili onim peglama u koje se stavljao žar – kaže dr Dautbašić Klempić.

Bilo je puno teških momenata koji su joj se urezali u pamćenje, poput odsijecanja ranjenih nogu bez anastezije običnom testerom i slično. No, najteži momenat je za doktorku Fatimu bio u proljeće ’93.godine, kada se desio masakr na školskim igralištima u centru Srebrenice, gdje je od nekoliko granata ispaljenih sa položaja vojske RS ubijeno 74 Bošnjaka, a više od 100 ranjeno. Masakr se desio nekoliko dana prije nego je UN proglasio Srebrenicu svojom “zaštićenom zonom“.

– Bila sam u bolnici, koja je toga dana bila pretrpana ranjenicima, koji su vapili za pomoć. Nisam u prvi mah bila ni svjesna šta se desilo. Tek sutradan, kada sam prošla pored ograde tih igrališta, vidjela sam da su u nju bukvalno bili utisnuti i zalijepljeni komadi ljudskog mesa. To je tako stajalo danima jer se ničim nije moglo očistiti, tolika je bila silina eksplozije – prisjeća se doktorka.

Nakon što je Srebrenica proglašena „ zaštićenom zonom UN“, opća, pa tako i zdravstvena situacija se malo popravila ali nikada nije bila dobra, slažu se i doktorka Fatima Dautbašić Klempić i medicinar Suljo Čakanović. U konvojima sa humanitarnom pomoći počelo je pristizati nešto lijekova i materijala ali nikada dovoljno najpotrebnijeg materijala jer to, kako kažu, “nije dozvoljavala srpska vojska koja je kontrolisala ulazak konvoja u enklavu”.

Doktorica Fatima Dautbašić Klempić je česta učesnica Marša mira. “Stazom smrti” je i sama prošla nakon pada Srebrenice. Ovoga puta tu je da podrži kćerku i muža koji učestvuju u maršu. Iako danas živi i radi u Tuzli ona jedanput mjesečno dolazi u Srebrenicu i besplatno pregleda sve žene bez obzira na vjeru i naciju i bez obzira na to, imaju li socijalno osiguranje ili ne.

Suljo Čakanović se nakon pada Srebrenice kroz šumu probio do Tuzle da bi se po završetku rata, među prvim vratio u Srebrenicu gdje i danas radi u Domu zdravlja. Svake godine je u koloni Marša mira gdje smo ga i ovog puta zatekli. Pitamo ga kako danas doživljava taj put smrti kojim je prošao ’95.godine.

– Naravno da ne mogu biti ravnodušan. Naravno da me sve ovo dotiče, ali sa druge strane ne želim da marš prođe bez mene jer je postao sastavni dio mog života i uvijek ću ga prolaziti i učestvovati u urganizaciji, u pješačenju, u pomaganju ljudima i svemu drugom što je potrebno, dok god sam živ.

To radim da i sam ne zaboravim ali hoću i da ove generacije mladih vide, čuju i kroz sjećanja nas preživjelih dožive barem djelić onoga što smo mi doživjeli kako se to nikad nikome ne bi ponovilo – kaže Suljo Čakanović za Deutsche Welle.

Izvor: Dnevni avaz