Nasilje u porodici, posebno nad ženama postalo je općeprisutna pojava u bh. društvu, a dešava se i da se završi femicidom. Prema nezvaničnim podacima nevladinih organizacija, u proteklih sedam godina u našoj zemlji zabilježeno je više od 60 takvih slučajeva, a počinioci su uglavnom bili bračni ili vanbračni partneri. Samo ove godine dočekalo nas je osam tragičnih priča, od kojih su tri u Tuzlanskom kantonu.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, većinu slučajeva femicida počine partneri ili bivši partneri, a čemu prethodi učestalo zlostavljanje u kući, prijetnje ili zastrašivanje, seksualno nasilje ili situacije u kojima žene imaju manje moći ili resursa od svog partnera.
Ubistva žena nazivaju se femicidom jer se temeljni uzroci njega kao takvog razlikuju od drugih vrsta ubistava i povezani su sa općim položajem žena u društvu, diskriminacijom, rodnim ulogama, nejednakom raspodjelom moći između muškaraca i žena, uobičajenim rodnim stereotipima, predrasudama i nasiljem nad ženama.
Pet sigurnih kuća za pomoć žrtvama
Iako se očito previše ne mogu osloniti na sistem, žene žrtve nasilja ipak moraju shvatiti da nisu same i da podršku mogu dobiti u nekoj od pet sigurnih kuća koliko ih djeluje u BiH, a jedna od njih je smještena u Tuzli u okviru Udruženja Vive žene.
“Nama se ove godine za pomoć i podršku, kroz dnevni tretman obratilo 250 osoba, dok su u Sigurnu kuću do sada smještene 93 osobe, od čega je 50 žena i 43 djece”, kaže nam Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli.
Dugogodišnje nasilje u porodici može ostaviti izuzetno teške psihičke posljedice na žrtvu, a kroz boravak u ovoj kući, ona prolazi kroz grupne i individualne psiho-socijalne i body terapije, putem kojih se oslobađa svih posljedica koje su nastale.
Štićenice također imaju i radno-okupacionu terapiju, a po potrebi i savjetodavne razgovore koji služe i u svrhu planiranja boravka u kući, kontakata s nadležnim institucijama te davanja informacija o porocesu, odnosno postupku nakon prijave nasilja.
Nažalost, neke žene ne stignu doći do Sigurne kuće, a da je sistem zakazao vidljivo je i kroz stravičan primjer u Sapni gdje je sin zadavio majku, nakon čega je bacio u bunar.
Nezvanično saznajemo da je riječ o osobi sa psihičkim teškoćama, čija su oboljenja, uslovno rečeno zaliječena. Nesretna majka kucala je na brojna vrata nadležnih institucija, ali na adekvatnu pomoć nije naišla.
“U konkretnom slučaju, ako je policija zaprimila prijavu, ako nije znala šta da radi, mogla je konsultovati druge subjekte zaštite. Kliniku za psihijatriju ili bilo koga drugog, a ne samo pustiti da se desi. Mi reagujemo kada se dese tragični slučajevi”, navodi Huremović.
Zakoni su nam dobri, ali…
U Bosni i Hercegovini na papiru se zna kome se po Zakonu o zaštiti nasilja u porodici, prijavljuje nasilje i šta je obaveza institucija.
“U prvom redu su to policija i centri za socijalni rad, a može se prijaviti i u Udruženje Vive žene. To je obavezan, ne samo građanin koji zna za nasilje, već i predstavnici institucija koje trebaju provoditi taj zakon”, pojašnjava Huremović.
Zakon o zaštiti nasilja u porodici FBiH obavezuje kantone da imaju mehanizme zaštite od nasilja u porodici, a Tuzlanski kanton ima akcioni plan, koordinaciono tijelo i protokol. No, veliko je pitanje kakvi su njegovi konkretni rezultati na terenu.
“Mi smo kanton koji je prvi napravio protokol o postupanju kada se otkrije nasilje u porodici, a kasnije su ga sačinili i drugi kantoni. Upravo navedeni protokol definiše ko i šta radi u takvim slučajevima jer je nasilje u porodici jedan ozbiljan problem i njegovo rješavanje nije moguće jednostrano, već multisektorski”, ističe Edin Šestan iz Ministarstva za rad, socijalnu politiku i povratak TK.
Iz tuzlanskog udruženja Amica Educa smatraju da naša država ima odlične institucionalne mehanizme, međutim problem je što zakoni nisu zaživjeli. Navode i da u većini slučajeva građani nisu upoznati sa pravima koja imaju.
“Žene nisu upoznate sa zaštitnim mjerama koje su im dostupne i koje se mogu izreći da bi ih se zaštitilo, bilo da je riječ o udaljavanju počinitelja iz doma ili zabrana prilaska. Sve te mjere postoje u našim zakonim, a koje se nedovoljno koriste jer nema tog dijela edukacije i podizanja svijesti javnosti”, navodi Selma Mustačević, koordinatorica gender programa u udruženju Amica Educa.
Žene nerijetko ne prijavljuju nasilje iz straha od bračnog partnera o kojem su uglavnom i ekonomski ovisne. Dodatni problem predstavlja i neinformisanost, zbog čega su radionice na tu temu od velikog značaja, posebno u manjim sredinama.
“Jedna od radionica je održana u Srebreniku i žene su bile zainteresovane za sve informacije u vezi sa prijavom nasilja. One su spremne krenuti u proces priavljivanja nasilja, ali ih je kočio proces kako sebi mogu pomoći, koje su to institucije koje im mogu pomoći i koja su to prava koja one mogu ostvariti u tom procesu”, kaže Vildana Pjević iz Centra za socijalni rad u Srebreniku.
Nasilje je i kada te muž “mrko” pogleda
Iz manje sredine, odnosno Konjević polja dolazi Ifeta Mejremić, koja kao predsjednica Udruženja Jadar navodi da tamošnje žene nisu dovoljno informisane o svojim pravima, a često su i ekonomski ovisne o partneru.
“Femicid se dešava i u manjim, odnosno ruralnim sredinama, ali o tome se ne priča mnogo. Zbog toga je potrebno raditi na edukaciji stanovništva, ali i u osnovnom obrazovanju, posebno na prepoznavanju nasilja. Svi misle i kažu da je nasilje kada muž istuče ženu. Ali, niko ne kaže da je nasilje i kada je ‘mrko’ pogleda ili galami jer mu se ne sviđa ručak. Sve je to nasilje i sve to treba reći ženama u ruralnim sredinama, koje su polupismene”, navodi Mejremić.
Nakon konačnog odvajanja od nasilnika i boravka u sigurnoj kući, žene se moraju vratiti u društvo, koračajući samostalno kroz život i osigurajavući ekonomsku neovisnost. Za nekoliko njih od pomoći je bilo upravo Udruženje Vive žene jer ih je zaposlilo kroz saradnju s privrednicima.
“Mi od prošle godine bilježimo porast osoba koje su započele samostalan život. Ali, to nije jednostavan proces i on podrazumijeva prijavu nasilja, duži boravak u sigurnoj kući jer za kratko vrijeme ne možete promijeniti nečije stavove, svijest ili poduzeti sve ono da se žrtvi obezbijedi minimum dostojanstvenog života”, kaže Huremović, potcrtavajući da je saradnja sistema veoma bitna.
I ovoga novembra, odnosno decembra realizira se kampanja 16 dana aktivizma kojoj se pridružilo 187 zemalja širom svijeta. U danima od 25. novembra do 16. decembra planirane su edukativne radionice, okrugli sto, predavanje i drugi sadržaji, a sve kako bi se ojačala svijest da nasilje nije problem pojedinca, već cijele zajednice.
Cilj kampanje je podizanje svijesti o važnosti prevencije i borbe protiv rodno zasnovanog nasilja, a posebno unapređenja rada i saradnje institucija svih nivoa vlasti i nevladinog sektora koji se bavi ovom temom.
Izvor: Klix.ba
