Sydney je zabilježio svoju najtopliju novembarsku noć u posljednjih 50 godina, dok će temperatura u jednom od najvećih australijskih gradova danas doseći 40 stepeni Celzija.
Protekle noći minimalna temperatura u Sydneyu iznosila je 25,4 stepena Celzija, čime je oboren prethodni rekord od izmjerenih 24,8 stepeni 1967. godine.
Uprkos pandemiji, većina stanovnika Australije hrli prema plažama u potrazi za osvježenjem, dok epidemiolozi pozivaju na poštivanje propisa o fizičkom udaljavanju. Najveće gužve zabilježene su na popularnim plažama Novog Južnog Velsa.
Meteorolozi u Australiji predvidjeli su šestodnevni toplotni val u sjeverozapadnim i jugoistočnim dijelovima Queenslanda gdje će temperature dostizati i 50 stepeni Celzija.
S druge strane, vatrogasne službe upozoravaju na “vrlo visoku do ozbiljnu opasnost od požara” u Novom Južnom Velsu.
Trenutno je u Australiji aktivno 45 požara, od kojih jedan požar prijeti kućama i stanovnicima na zapadu Sydneya. Podsjetimo da su prošlogodišnji požari u Australiji uništili više od 3.000 domova i ubili ili raselili skoro tri milijarde životinja.
U proteklih deset godina u atentatima je ubijeno pet vrhunskih iranskih naučnika koji su radili na nuklearnim istraživanjima, javlja Anadolu Agency (AA).
Ministarstvo odbrane Irana jučer je saopćilo da je u teheranskom distriktu Abserdu u oružanom terorističkom napadu ubijen Mohsen Fakhrizadeh, jedan od vodećih iranskih stručnjaka za nuklearna istraživanja.
Ubijeni Fakhrizadeh bio je i šef Vijeća za istraživanja i inovacije pri Ministarstvu odbrane Irana, a tokom razmjene vatre s njegovim zaštitarima, ubijena su i najmanje trojica napadača.
Iranski zvaničnici su za ubistvo optužili Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu je prije dvije godine održao prezentaciju o iranskom nuklearnom programu i kazao da treba zapamtiti ime Mohsena Fakhrizadeha.
Šef iranske diplomacije Mohammed Zarif je kazao da postoje čvrste naznake da iza napada stoji Izrael, a Netanyahu je pak kazao da se na Bliskom istoku događa svojevrsna mobilizacija i da se očekuju napeti dani.
Fakhrizadeh je peti iranski naučnik koji je ubijen u atentatima u proteklih deset godina.
Serija atentata na naučnike koji su radili na nuklearnim istraživanjima počeo je 2010. godina ubistvom Mesouda Ali-Mohammadija, profesora fizike s Univerziteta u Teheranu.
Stručnjak za kvantnu fiziku Ali-Mohammadi ubijen je 12. januara 2010. godine aktiviranjem bombe na motociklu ispred njegove kuće u Teheranu. Ranjena je i njegova supruga.
Iran je za taj atentat optužio Izrael i SAD, a zvanični Washington je odbacio optužbe.
Iranske vlasti su uhapsile Majida Jamalija Fashija koji je priznao da je izvršio atentat na profesora Ali-Mohammadija, a tokom suđenja je priznao da je to učinio za izraelsku obavještajnu službu MOSSAD i da mu je za to plaćeno 120 miliona dolara. Fashi je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen je 2012. godine.
Novi napadi na istaknute iranske naučnike koji su radili za Ured za atomsku energiju dogodili su se 29. novembra 2010. godine.
Daljinskim aktiviranjem bombe u automobilu ubijen je Majid Shahriari, profesor fizike s Univerziteta Shahid Beheshti.
Istog dana izveden je identičan pokušaj atentata i na Fereydoona Abbasija, još jednog profesora s Univerziteta Shahid Beheshti. Abbasi je s teškim povredama preživio napad.
Ekspert nuklearne fizike Darioush Rezaeinejad ubijen je u julu 2011. godine u Teheranu. Napadač je s motocikla otvorio vatru na njega dok je sa suprugom vodio dijete iz obdaništa. Rezaeinejad je ubijen na mjestu napada, a njegova supruga i dijete su ranjeni.
Vlasti Irana su i za taj napad optužile Izrael i SAD, a iz Washingtona su negirali optužbe.
Početkom 2012. godine u Teheranu je ubijen i Mostafa Ahmadi-Roshan, naučnik, nuklearni fizičar koji je radio u centru za obogaćivanje uranijuma u Natanzu. U eksploziji u njegovom vozilu poginuo je i vozač Riza Kashkai.
Ahmadi-Roshan je bio jedan od vodećih eksperata u iranskom nuklearnom kompleksu u Natanzu, što potvrđuje i činjenica da taj centar nosi upravo njegovo ime.
Američki časopis “Time” je u januaru 2012. godine objavio kako iza serije atentata na iranske nuklearne fizičare stoji Izrael.
National Geographic je napravio popis destinacija za najbolje putovanje u sljedećoj godini. Riječ je o putovanjima koja su održiva i pogodna za porodicu te mjestima bogata prirodom i kulturom.
Popis sadrži 25 destinacija koje su odabrali međunarodni urednički timovi. Sve one su podijeljene u pet spomenutih kategorija – održivost, porodica, avantura, priroda i kultura.
Kao mjesta za održivo putovanje navedeni su: Alonissos u Grčkoj, Kopenhagen, Nova Kaledonija u Francuskoj, Freiburg, Gabon i Denver.
Za porodična putovanja preporučuju: England Coastal Path, Transilvaniju, Space Coast u Floridi, Hortobagy u Mađarskoj, Indigenous British Columbiu u Kanadi.
Na listi avanuturističkih destinacija našli su se: Dominikanska Republika, Svaneti u Gruziji, Nacionalni park Los Glaciares u Argentini, Nacionalni park i rezervat Katmai na Aljasci.
Kao lokacije bogate prirodom, a koje su najbolje za putovanje u 2021. godini su: Isle Royal u Michiganu, Yellowknife u Kanadi, Cerrado u Brazilu i Lord Howe Island u Australiji.
Za one koji vole kulturu i historiju National Geographic preporučuje: Guam, Novi Meksiko, Bitoria-Gasteiz u Španiji, Gyeongju u Južnoj Koreji, Tulsu Oklahomi i Tonglu u kineskoj provinciji Zhejiang.
Približno 60 do 70 posto populacije treba se vakcinisati da bi se zaustavilo širenje zaraze koronavirusom, rekli su u petak čelnici Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
Stopa je određena na temelju nekoliko studija, rekla je u petak na konferenciji za novinare u Ženevi Katherine O’Brian, šefica WHO-ovog odjela za vakcinisanje, prenosi agencija dpa.
O’Brien je naglasila, međutim, da će stvarno potrebna stopa imunizacije za ovu pandemiju postati jasnija jednom kad se bude više znalo o vakcinama koja su zasad testirana.
“Stvarno je važno da počnemo dobivati više informacija”, izjavila je.
Osim saznanja koliko su vakcine u stanju spriječiti zarazu koronavirusom, pitanje je otežavaju li virusu da se zadrži u nosu i grlu kod ljudi koji nemaju simptome, i otežavaju li vakcine virusu da se prenosi s jedne osobe na drugu, dodala je O’Brien.
Svjetska zdravstvena organizacija također je saopćila da treba vidjeti kliničke podatke i informacije o dobroj proizvodnoj praksi kako bi mogla ocijeniti rusku vakcinu protiv koronavirusa, Sputnjik V, rekla je u petak pomoćnica generalnog direktora, Mariangela Simao.
Ruska vakcina Sputnjik V više od 90 posto je učinkovita, rekao je ovaj mjesec predstavnik ministarstva zdravstva, pozivajući se na podatke prikupljene tokom vakcinisanja građanstva, umjesto trenutnog postupka ispitivanja.
Jedan od najvažnijih stručnjaka WHO-a za vanredne situacije u petak je rekao da bi bilo “vrlo spekulativno” za WHO da kaže da se virus nije pojavio u Kini, gdje je prvi put identificiran na tržnici u decembru prošle godine.
Kina se trudi progurati narativ putem državnih medija, da je virus u inostranstvu postojao prije nego što je otkriven u Wuhanu, gradu u centralnoj Kini, pozivajući se na postojanje virusa na pakiranju uvezene zamrznute hrane te putem naučnih publikacija koje tvrde da je virus cirkulirao Evropom prošle godine.
U ponoć su u Hrvatskoj na snagu stupile nove mjere koje je donio Nacionalni Stožer civilne zaštite u cilju spječavanja širenja koronavirusa. Zabranjena su veća okupljanja, a sve će morati biti zatvoreno do 22 sata. Ove epidemiološke mjere na snazi su do 21. decembra.
Neke od mjera su strožije nego u Bosni i Hercegovini, dok su druge blaže.
Na javnim događanjima i okupljanjima ne smije biti više od 25 ljudi, a ona smiju trajati do 22 sata. Broj od 25 ljudi odnosi se i na misna slavlja pa se preporučuje da se one prenose preko radija ili TV-a.
Zatvaraju se svi kafići i restorani, osim onih u hotelima i kampovima, koji smiju usluživati samo goste koji kod njih koriste uslugu smještaja. Restorani smiju pripremati hranu i dostavljati je, a radno vrijeme za to je kao i prije korone. Hrana se može preuzeti na ulazu u objekt, ne smije se ulaziti unutra ili tražiti dostavu na kućna vrata.
Obavezno je nošenje maski i na otvorenom kad nije moguće držati distancu od 1,5 metar, zabranjuju se svadbe, a na sahranama može sudjelovati najviše 25 osoba.
Javni prijevoz je od danas ograničen na 40 posto popunjenosti kapaciteta. Prijevoznici moraju istaknuti najveći broj putnika, vozači i putnici obavezno moraju nositi maske.
Na snazi ostaje zabrana prodaje alkohola od 22 do 6 sati
FOTO: ARHIV
Obavezna je dezinfikacija površina u zgradama i na radnim mjestima. U prodavnicama i tržnim centrima mora biti istaknut broj osoba koje mogu unutra boraviti, a jedan kupac može biti na četiri metra kvadratna, te je potrebna pojačana higijena i provjetravanje. Ograničeno je radno vrijeme pekara do 22 sata, a na snazi ostaje zabrana prodaje alkohola od 22 do 6 sati.
Zabranjuje se i rad casina, automat klubova, ali i kladionica.
Nema održavanja sajmova, samim time nema ni adventa po kojima je Hrvatska, između ostalog, poznata.
Obustavljena su sportska takmičenja i treninzi osim za sportašice i sportaše prve, druge i treće kategorije, ali bez gledaoca.
Zabranjen je i rad teretana, fitnes sportskih i rekreacijskih centara, kao i održavanje amaterskih kulturno-umjetničkih izvedbi, uključujući i zborove, također i crkvene. Obustavljaju se izvedbe složenih muzičko-scenskih djela.
Ograničenje od 25 osoba se ne odnosi za kina, kazališta, muzeje…
Poslodavci bi trebali uvesti rad od kuće, smjenski rad u timovima i smanjiti fizičke kontakte na najmanju moguću mjeru, uvesti klizno radno vrijeme, redovito provjetravati prostorije.
Kontrolu provedbe mjera će provoditi službenici Ravnateljstva civilne zaštite, inspektori Državnog inspektorata, policijski službenici i civilna zaštita.
Pada noć uz kreket žaba i zavijanje sova u šumama oko višegradskog lječilišta ‘Vilina Vlas’. Blagi povjetarac šumi kroz borove koji okružuju hotel, kojeg je jedan vodič za turiste opisao kao “savršeno mjesto za romantičnu večer”.
Iako je cijeli dan provela putujući do Višegrada i ovog hotela, Kym Vercoe, australska glumica na odmoru u BiH, nije uspjela da zaspi.
“Probdjela sam cijelu noć”, kazala je u intervjuu za New York Times po povratku u svoju zemlju.
Nakon što je doputovala u Australiju, čitala je o mjestima koja je posjetila, saznavši o mračnoj prošlosti odmarališta u kojem je očekivala odmor iz snova. Tokom rata, hotel je bio mjesto gdje su počinjena silovanja i ubistva, piše New York Times.
Zapitala se da li je na neki način osjetila šta se tamo dešavalo.
“Nisam religiozna, ali bilo je odvratno biti tamo,” kazala je Vercoe.
Istražitelji UN-a izvijestili su 2011. da su u hotelu “zatvorenici više puta silovani”. Istražitelji su detaljno objasnili kako je tokom balkanskih ratova ranih 1990-ih ovim odmaralištem zapovijedala banda srpskih nacionalističkih nasilnika koji su se nazivali Bijeli orlovi i Osvetnici, navodi se u tekstu uglednog lista.
Mnogo njihovih zarobljenika, uglavnom žena bosanskih muslimana, ali i nekih muškaraca, kako su zaključili u UN-u, “nikad više nisu viđeni”. Neke od žena su skakale u smrt sa viših spratova, dok su druge ubijane, “ugušene u sistemu plinskih cijevi u hotelu”.
Dvadeset pet godina nakon sporazuma koji je potpisan u Daytonu a koji je okončao rat, BiH i dalje pronalazi načine kako se nositi s traumama zaostalim iz rata.
Australka s početka priče je odlučila da pretoči svoje iskustvo iz BiH u predstavu, koja je kasnije završila na velikom platnu i filmu pod nazivom ‘Za one koji ne mogu da govore’. Snimljen je pod režiserskom palicom Jasmile Žbanić, bh. autorice, a Vercoe je ostvarila ulogu u ovom filmu.
Ipak, za Bosance i Hercegovce je daleko teže nositi se s užasima rata.
Kao i za većinu stvari u zemlji, postoje oprečna mišljenja i o tome kako tretirati hotel ‘Vilina Vlas’.
Neke muslimanske žrtve žele da objekat bude sravnjen sa zemljom, dok drugi misle da bi trebalo da stoji netaknut sve dok se ne priznaju zločini iz prošlosti. Većina Srba želi da se ovo mjesto oslobodi ratnih mrlja kako bi moglo pomoći lokalnoj zajednici i razvoju, koji se u velikoj mjeri oslanjaju na turizam.
Tim Clancy, Amerikanac koji je od rata živio u BiH i napisao jedini opsežni vodič za BiH na engleskom jeziku, rekao je da se dugo borio s pitanjem “koliko dugo neka zajednica treba biti talac prošlosti.”
Bakira Hasečić, bosanska muslimanka koja je pobjegla iz svog sela u blizini odmarališta 1992. godine nakon kampanje “etničkog čišćenja” od strane srpskih fanatika, opisala je banju ‘Vilina Vlas’, koja je gostima otvorena nakon rata, kao “središte zla”.
Ipak, ne misli kako bi je trebalo zatvoriti.
“Ako bismo zatvorili svako mjesto u BiH gdje su se vršili zločini, morali bismo zatvoriti cijelu zemlju,” istakla je Hasečić, dodavši da je sve što bi ona željela spomen-ploča na ulazu u lječilište, kojom bi se priznali počinjeni zločini.
I sama je žrtva silovanja, trostrukog. Ne na ovoj nego na tri druge, različite lokacije.
Osnovačica je Udruženja žena žrtava rata, intervjuirala je preživjele i svjedočila pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, sudom u Haagu, koji je osudio neke od odgovornih za strahote u banji ‘Vilina Vlas’, uključujući i bivšeg čelnika Bijelih orlova, Milana Lukića.
“Na ovom mjestu nema niti jednog kreveta na kojem žena nije silovana ili ubijena”, rekla je nedavno gospođa Hasečić, pozivajući se na dokaze koje je prikupila, a koji pokazuju da je na ovom mjestu seksualno zlostavljano oko 200 žena, od kojih samo 15 je živo pobjeglo. “Svako ko zna šta se tamo dogodilo, ako je barem malo normalan, ne bi prenoćio tamo.”
višegrad, mostIzvor: N1/Dron.ba
Oni koji danas rade tamo, piše autor teksta, od kojih su mnogi premladi da bi imali bilo kakvu ulogu u zločinima iz 1990-ih, žele zaboraviti.
Tokom posjete u kasnu jesen, hotel je bio pun uprkos pandemiji koronavirusa. Opremljene istim tamnim drvenim ormarima i krevetima koji su bili tamo za vrijeme rata, na nekima su se još uvijek nalazili urezani ratni natpisi. 72 sobe nižu se niz duge tmurne hodnike prekrivene zamrljanim crvenim tepisima.
Na pomen rata, osoblje postaje šutljivo ili neprijateljski nastrojeno, piše dalje autor, spomenuvši primjer recepcioniste koji je na upit o zločinima iz 1992. godine odgovorio “internet je pun laži” i “vidite kako je sve lijepo tu”.
Ovog ljeta vlasti Republike Srpske, jednog od dva bh. entiteta, počele su stanovnicima nuditi bonove za besplatna noćenja u banji ‘Vilina vlas’ i drugim odmaralištima u područjima uglavnom “očišćenim” od muslimanskih Bošnjaka tokom rata. To je izazvalo bijes među Bošnjacima, koji su pokrenuli online peticiju, zahtijevajući od Googlea da ukloni ovo odmaralište iz svog pretraživača.
“Ako bi neko odlučio pretvoriti koncentracijske logore Auschwitz-Birkenau u wellness odmaralište savršeno za “opuštajući bijeg vikendom “, biste li im dopustili da ovo promoviraju na Googleu?” navedeno je u peticiji, koju je već potpisalo više od 26.000 ljudi. “Biste li dopustili da se pojavi na Google kartama kao turistički objekt?”
Sve što želimo je jedna rečenica na zidu
Googleov glasnogovornik rekao je da kompanija ulaže “sve napore kako bi objektivno prikazala stvarni svijet što je više moguće”.
Hasečić je kazala da su srpske žene u Višegradu privatno razgovarale s njom o ratnim zločinima srpskih ekstremista, ali da “niko ne može govoriti javno” zbog pritisaka.
Bilal Memišević, jedini bošnjački član gradskog vijeća Višegrada, rekao je da godinama traži da vlasti postave ploču u hotelu u znak sjećanja na žrtve.
“Razumijemo da je lječilište bilo i bit će magnet za turiste i ne tražimo da se ono zatvori”, rekao je. “Sve što želimo je jedna rečenica na zidu koja kaže:” Na ovom su mjestu počinjeni ratni zločini između tog i tog datuma. ”
Ali to se, dodao je, pokazalo nemogućim jer je “službeni stav čelnika bosanskih Srba da sve negiraju.”
Olivera Todorović, direktorica turističkog odjela Višegrada koja snažno brani stav da su izvještaji o ratnim zločinima u ovom odmaralištu “pretjerani i nepravedni”, rekla je da želi da cijeli problem samo nestane kako bi posjetitelji mogli uživati u ostalim gradskim znamenitostima poput veličanstvenog mosta preko rijeke Drine iz 16. stoljeća.
“Pokušavamo zaboraviti na ratne godine i razvijati turizam”, rekla je. “Zašto moramo nastaviti razgovarati o prošlosti?”
Smrt. Nema jednostavnijeg i istinitijeg opisa intenzivnog odjela zagrebačke Covid bolnice. Pacijenti, liječnici, kreveti i respiratori se izmjenjuju, skafanderi i maske se bacaju i nadomještaju, bijele kute i posteljine se dezinficiraju i obnavljaju, ali smrt je ovdje stalno prisutna. Ne odlazi i ne oprašta. Smrt živi u Kliničkoj bolnici Dubrava.
Znamo da ove riječi zvuče dramatično. Možda se čini da pretjerujemo, da plašimo javnost ili da provodimo nekakvu suludu propagandu. Možete misliti što želite, ali istina je zapravo jednostavna. Nijedan matematički graf, nijedna teorija zavjere, nijedna izjava samoprozvanih stručnjaka, nijedan član stožera i nijedan priglupi prosvjed ne može umanjiti ni racionalizirati ovo što se upravo događa u zagrebačkoj bolnici.
Pustili su nas unutra jer smo izrazili iskrenu želju da snimimo i prenesemo sve što vidimo. Htjeli smo na najteži odjel, bez cenzure i autorizacije. U redu? U redu.
POGLEDAJTE VIDEO: Ekskluzivna snimka iz KB Dubrave
Borba za život
Kroz uski, modrim tepisonom presvučeni hodnik tabanali su ubrzani koraci. Mlada djevojka s raščupanom kosom, podočnjacima i tamno nalakiranim noktima prošla je mimo nas kao da nas ne vidi. Registrirala nas je tek nakon nekoliko sekundi.
– Vi ste novinar? Maja Ćurčić, drago mi je – rekla je i mehanički pružila stisnutu šaku u pozdrav.
Maja je specijalizantica anesteziologije i već mjesecima radi s najgorim slučajevima. Žena ima 31 godinu, ali izgleda kao da ima najmanje deset više. Iz Slavonije je, iza maske joj se čuje prigušeni naglasak dok nas vodi u prostoriju za presvlačenje. Navlačimo hlače, majicu, skafander, masku, kapu, naočale, štucne, jedne rukavice, druge rukavice, treće rukavice…
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Skafander škripi dok gazimo linoleum. Žurimo kroz bolnički labirint hodnika, liftova, stepenica i soba. Napokon se zaustavljamo pred jednim dvostrukim vratima. Odjel intenzivne medicine. Maja priča općenito, o svom danu, o životu u bolnici. Svakodnevno, pristojno čavrljanje s nepoznatom osobom kako bi izbjegla neugodnu tišinu. Vrata se otvaraju, ulazimo. Skrećemo desno, u veliku sobu bez vrata. Nepripremljeni na prizor, zastajemo. Maja razumije. Šuti, ulazi unutra. Miče se sa strane. Daje nam nekoliko trenutaka da procesuiramo.
Kreveti. Lijevo i desno. Iznad njih monitori, kablovi, pulsirajući grafovi, repetitivna svjetla. U krevetima ljudi. Svi, kao jedan, leže na leđima, nesvjesni naše prisutnosti. Poluotvorene, mutne oči gledaju negdje gore, u neku točku na stropu. Iz širom razjapljenih usta izviruju cijevi. Iz nosnica izviruju cijevi. Na golim prsima su im zalijepljeni uređaji, ne znamo kako se zovu. Na kažiprstima su im pričvršćene štipaljke, vjerojatno za mjerenje pulsa. Bosa stopala beživotno strše ispod plahti. Ne čuju nas, ne vide nas. Oko njih stražare stalci, ispunjeni bijelom tekućinom. Maja kaže da ih time hrane. Monotoni zvučni signali odzvanjaju prostorijom, miješaju se sa šuškanjem skafandera liječnika i liječnica koji trče oko njih. Starci, sijedi i mršavi. Muškarci i žene. Mlađi ljudi, od četrdesetak, pedesetak godina. Svi su spojeni. Svi prazno, iza poluzatvorenih kapaka gledaju uvis. Svaki udah im je borba za goli život. Kraj jednog čovjeka, na noćnom ormariću, točno ispod monitora, ostavljen je dječji crtež. Nečiji nespretni prsti narisali su obitelj. Muškarca, dvije žene i psa.
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Foto: Denis Mahmutović/24sata
U Dubravi je preko 400 ljudi. Isključivo Covid pacijenata. Oko sedamdeset ih je na respiratorima i High-flowu, odnosno na terapiji visokim protokom kisika. Ovo je samo jedna soba. Ima ih više.
Idemo dalje. Majine tenisice obgrljene zaštitnim štucnama gaze linoleum. Skreću lijevo i desno. Otvaraju vrata. Isti prizor. Redovi muškaraca i žena, zaglavljenih u krevetima, s aparaturom i cijevima koje im strše iz usta. Odvojeni točno koliko treba liječnicima odjevenima u astronautska odijela da mogu manevrirati oko njih. Isti prizor je iza još jednih vrata. I iza još jednog zida. Što se dogodilo ovdje?
– Teško je. Ovo nam je bila velika stepenica na koju smo se morali naviknuti. Nije se bilo lako prebaciti s onog standarda intenzivne na ovaj – govori anesteziologinja Verica Mikecin.
– Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle nam je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor je… Ljudi jesu razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo – prepričava dr. Mikecin.
Pitamo je izravno koliko ljudi ovdje umire.
– Po jednoj intenzivnoj, koja ima 15 do 20 bolesnika, a u Dubravi sad imamo šest takvih, dnevno umre jedan do dva, nekad i tri čovjeka. Rijetke su smjene bez smrtnog slučaja – objašnjava liječnica i dodaje da se jedan ili dvoje liječnika u prosjeku brine za 14 ljudi koji zahtijevaju stalnu njegu jer se situacija može pogoršati u svakom trenutku.
– Ne umiru samo stari pacijenti. Nema pravila. Ima mlađih u četrdesetim i pedesetim godinama. Neki su s bolestima, neki bez. Neki su dijabetičari ili imaju problema s tlakom, ali dijabetes i hipertenzija su u dobi od pedesetak godina praktički uobičajena stanja. Ti ljudi bi inače s lijekovima živjeli još 20 godina. Ovdje se to, nažalost, ne događa – odgovara liječnica. Vraća se svom poslu, mi idemo dalje.
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Majine tenisice klize preko onog linoleuma. Zaustavljamo je pored jedne prostorije. Nagovaramo je da ispriča svoj dan. Žena počinje govoriti, mehanički, kao kad nam je pružila ruku.
– Probudim se oko 6, ali u posljednje vrijeme sam toliko bezvoljna i ne da mi se neko vrijeme ustati iz kreveta. Kad ne trebam doći u bolnicu, treba mi užasno puno psihičke energije da ustanem, operem suđe i obavim osnovne stvari. Kad dolazim tu, onda sam u bolnici već oko pola osam, tad je primopredaja smjene. Sad su starije kolege, oni koji su pred mirovinu, preuzeli javljanje informacija obiteljima i ispisivanje podataka. Inače smo i to radili. I onda ide smjena. Pratiš ljude, radiš vizite, koordiniraš terapije… – nabraja mlada liječnica.
Kakvi su pacijenti ovdje, pitamo je.
– U vrlo teškom i ozbiljnom stanju. Tu su zbog teške pneumonije uzrokovane koronom. Virus nema pravila i dosljednosti. Kod nekih starijih možda i neće biti tako teška pneumonija, a kod nekih mlađih će biti užasna. Pacijenti ostaju bez respiracijske površine, nemaju dovoljnu dostavu kisika, nakupi im se previše ugljikovog dioksida i to vodi u jedan začarani krug – objašnjava.
Hodamo kroz hodnike. Pokušavamo sabrati dojmove. Maja priča za to vrijeme, objašnjava kako funkcionira respirator, opisuje detalje svog posla, služi se stručnim terminima. Ne želimo je zaustavljati i tražiti da pojašnjava svaku tehničku sitnicu. Nekako je razgovor završio na ljudima. Onima izvana, koji se smiju virusu. Maja zna za blage i asimptomatske slučajeve, zna da neki praktički prehodaju koronu, ali ona poznaje samo ovo. Respiratore, cijevi i smrt. To gleda i proživljava praktički svaki dan. Kako doživljava sve one koji omalovažavaju i negiraju postojanje korone?
– Ljuta sam i tužna. I frustrirana. Što mi ovdje radimo? Zašto smo onda prestali živjeti svoje normalne živote? Zašto je Dubrava prestala biti bolnica koja pokriva najveći dio pacijenata ako korona ne postoji? – govori mlada liječnica. Mehanički ton je nestao. Žesti se ispod maske. Priča dalje. Ne zaustavljamo je. U jednom trenutku je počela plakati.
– Želim davati ljudima anestezije za operacije koje imaju perspektivu, želim biti sretna kad ih probudim i kad ih ništa ne boli, želim se vratiti na svoju rotaciju iz intenzivne za kirurške pacijente i… Ne znam. Nadam se da će se taj dan dogoditi i da ćemo iz svega ovoga izaći kao bolji i jači ljudi, puno suosjećajniji i sućutniji jedni prema drugima. I da ćemo biti odgovorni jedni za druge – govori uzrujana Maja. Nema te maske koja joj može sakriti slavonski naglasak.
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Foto: Denis Mahmutović/24sata
Navečer, kad se dovuče kući, Maja sjedne i zapali cigaretu. Pa zatim zapali drugu. I treću. Puši i gleda u jednu točku, kaže nam. U jednom trenutku, trgne se i pogleda na sat. Prošlo je jedan ujutro. Mora ići spavati. Ustaje rano, mora natrag u bolnicu.
Svlačimo skafandere i štucne. Ostavljamo naočale u otopini. Bacamo maske i rukavice u smeće. Izlazimo van, na svjež zrak. Maja nas ispraća. Maše rukom i vraća se natrag. Gazi onaj linoleum. Dok smo bili dolje, na intenzivnoj, u prostoriji do nas umro je još jedan čovjek.
Moskovske vlasti su danas su saopćile da su spremne za masovnu vakcinaciju protiv koronavirusa, nakon što su postavili oko 300 punktova širom grada gdje će građani moći da dobiju vakcinu, rekao je gradonačelnik glavnog grada Rusije Sergej Sobjanin.
– Spremni smo za masovnu vakcinaciju. Postavili smo oko 300 mobilnih stanica, sa opremom i neophodnim stvarima za čuvanje vakcina, kao što su hladnjaci – rekao je on, a prenio TASS.
Osim toga, grad Moskva je napravio digitalni informacioni sistem po kojem će građani znati u koje vrijeme mogu da dođu po vakcinu, dodao je gradonačelnik.
Diego Maradona, jedan od najboljih nogometaša svijeta, preminuo je jučer od srčanog udara u 61. godini.
Prije 20 dana imao je operaciju na mozgu i odlično se oporavljao. Pušten je na kućno liječenje, a onda je jučer doživio srčani udar.
U srijedu ujutro probudio se oko 10 sati, ranije no što je to bilo uobičajeno. Popio je malo, vode, prošetao kućom i vratio se u krevet prileći.
Uz njega su u kući bili medicinski brat Maxi, kućna pomoćnica i dva člana obitelji Maradoninog agenta Matiasa Morije. Dva sata nakon što je legao Maradona nije reagirao na lijekove koje je obično uzimao i pozvana je hitna pomoć. Iako je postupak reanimacije započeo odmah, Maradoni nije bilo spasa. U razmaku od sat vremena u Maradoninoj kući je bilo pet vozila hitne pomoći, ali liječnici su samo mogli proglasiti smrt zbog zatajenja srca.
– Muka mi je i osjećam se loše, otkrio je Maradonin nećak posljednje riječi legendarnog nogometaša. Nakon toga je legao u krevet, zaspao i više se nije probudio.
Kovčeg s Maradoninim tijelom izložen je u Ružičastoj kući (Casa Rosada), vladinoj zgradi u srcu glavnog grada. Procjenjuje se da će mu doći odati počast oko milijun Argentinaca u sljedeća dva dana.
Vakcina protiv koronavirusa koju razvija univerzitet u Oksfordu u saradnji sa AstraZenekom bit će za cijeli svijet, jer će koštati svega između tri i četiri dolara, prenio je britanski Telegraf.
– Oksfordska vakcina je vakcina za cijeli svijet. Dok su Fajzer i Moderna saopštili da su uspješno završili fazu tri testiranja, britanski tim je u startu naglasio da je njihov cilj da njihov produkt treba da bude dostupan cijeloj planeti. Ne radi se samo o vakcini koja će moći da se transportuje i skladišti na normalnim temperaturama, već da bude dostupna svima – piše u tekstu Telegrafa.
Cilj koji su postavili naučnici iz Oksforda i AstraZeneka je da vakcina bude dostupna siromašnijim zemljama svijeta, dodaje se u tekstu.
– Sa cijenom od samo tri do četiri dolara po dozi, oksfordska vakcina je samo djelić cijene Fajzerove i Modernine vakcine, koja će se prodavati po cjenama između 20 i 32 dolara, što je za mnoge zemlje u razvoju skupo – navodi Telegraf.
Direktor tima koji je pravio vakcinu u Oksfordu Endru Polard kaže da su napravili “vakcinu za svijet”.
– Naš cilj je bio da vakcina bude dostupna svuda. Smatram da smo uspjeli to da uradimo. Ovo su vrlo uzbudljiva vremena za ljudsko zdravlje – rekao je Polard.
