Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) sljedeće sedmice izriče konačnu presudu Ratku Mladiću, ali desetine njegovih saradnika koji su optuženi ili osuđeni za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, danas slobodno žive u Srbiji bez puno straha od krivičnog gonjenja.
O smrti Milorada Pelemiša, ratnog komandanta zloglasnog 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske (VRS) koji je preminuo u Srbiji 23. aprila, dosta se pisalo, a mnogi su srbijanski mediji istakli njegove, kako su to opisali, “herojske” akcije tokom rata u BiH.
Navodi da je Pelemiš učestvovao u genocidu u Srebrenici 1995. godine ignorisani su. Ali sudovi su već utvrdili da je 10. diverzantski odred počinio masakr nad najmanje 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice na farmi Branjevo u julu 1995. godine.
Sud BiH osudio je petoricu pripadnika 10. diverzantskog odreda na ukupno 122 godine zatvora za učešće u masakrima, međutim Pelemiš nije bio jedan od njih.
Nakon rata u BiH nastavio je da živi u Srbiji, gdje mu je suđeno za navodno učešće u zavjeri za atentat na jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, ali nikada nije optužen za genocid u Srebrenici ili bilo koji drugi zločin počinjen tokom rata u BiH.
Genocid u Srebrenici, u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka, jedan je od zločina za koje komandant VRS-a Ratko Mladić isčekuje svoju konačnu presudu 8. juna. Haški tribunal i sudovi u BiH i Srbiji osudili su više od 40 osoba za zločine u Srebrenici.
Još oko 40 bivših pripadnika VRS-a koji su ili optuženi ili osuđeni za ratne zločine žive slobodno u Srbiji i nisu dostupni pravosudnim organima BiH. Srbija i BiH imaju sporazum o pravnoj saradnji od 2013. godine kojim je propisano da se odredbe o izručenju sopstvenih državljana ne primjenjuju na krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, zbog čega optuženi sa dvojnim državljanstvom napuštaju BiH.
Neki od onih za kojima se traga mirno žive u Srbiji, a drugi se pojavljuju na televiziji i negiraju svoje navodne zločine.
“Srbija nikada nije prihvatila svoju odgovornost za učešće u ratu u Bosni i Hercegovini, niti je spremna za saradnju”, kaže za BIRN Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Kaže i da su optužbe zasnovane na lažnim dokumentima.
“Veliki broj onih protiv kojih su Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine podigli optužnicu također je u Srbiji i apsolutno nema interesa za hapšenje i procesuiranje tih ljudi”, naglašava on.
Među visoko pozicioniranim pripadnicima VRS-a i policijskim oficirima optuženim za genocid u BiH nalaze se i bivši obavještajni oficir Glavnog štaba VRS-a Radoslav Janković, načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove i jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS-a Svetozar Kosorić, te nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske (RS) Tomislav Kovač.
Sva trojica slobodno žive u Srbiji.
U januaru 2018. godine Sud BiH potvrdio je optužnicu koja tereti Kovača za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem istrebljenja Bošnjaka iz Srebrenice i za odgovornost za pogubljenje oko 7.000 muškaraca i dječaka.
Prema optužnici, pripadnici policije pod njegovom kontrolom sprovodili su operaciju hvatanja, zatvaranja, pogubljenja vojno sposobnih muškaraca iz enklave Srebrenice nakon njenog pada u ruke srpskih snaga u julu 1995. godine.
Kovač danas živi i vodi svoj biznis u Srbiji. Ponekad se pojavljuje na nacionalnom televizijskom kanalu Happy TV kako bi govorio o ratu i ulozi bosanskih Srba u njemu.
Za BIRN je izjavio da su optužbe protiv njega zasnovane na “lažnim dokumentima” i da je optužen za genocid samo zato što su ga bh. vlasti “trebale, kako bi imale komandanta policije ili ministra (…) kao dio udruženog zločinačkog poduhvata za genocid”.
Kovač je svjedočio na suđenju petorici bivših pripadnika snaga Srba u Sarajevu 2016. godine putem video-veze iz Beograda i negirao da je policija učestvovala u zločinima u Srebrenici.
Također se pojavio pred sudom u Beogradu kao svjedok odbrane na suđenju osmorici bivših srpskih policajaca optuženih za ubistvo 1.313 Bošnjaka iz Srebrenice u hangaru na farmi u Kravici u julu 1995. godine.
Kovač je svjedočio na još jednom suđenju u Beogradu protiv pripadnika paravojne jedinice “Škorpioni”, koji su osuđeni za ubistvo šest Bošnjaka iz Srebrenice, a bio je i svjedok odbrane u nekoliko sudskih procesa pred Haškim tribunalom.
Srbija odbija da prihvati genocid u Srebrenici
Fond za humanitarno pravo (FHP) je 2010. godine, za učešće u genocidu u Srebrenici, podnio srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) krivičnu prijavu protiv Pelemiša i još 11 osoba. FHP je naveo da šest osoba navedenih u toj krivičnoj prijavi, među kojima je i Pelemiš, živi u Srbiji.
Iz TRZ-a su za BIRN naveli da je prijava odbačena 2011. godine. Samo je jednog od šestorice koje je FHP imenovao, Branu Gojkovića, srbijanski sud osudio za zločine povezane sa Srebrenicom. On je 2016. sa Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice, nakon čega je dobio deset godina zatvora. Zbog sporazuma o priznanju krivice, u njegovom slučaju nije bilo suđenja.
Međutim, Gojković je osuđen za ratne zločine, a ne za genocid, jer Srbija ne prihvata da masakri u Srebrenici predstavljaju genocid uprkos presudama međunarodnih sudova.
FHP je također 2018. godine podnio krivičnu prijavu protiv Svetozara Andrića, bivšeg komandanta Birčanske brigade VRS-a, a kasnije načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a. Tužilaštvo je u međuvremenu saopštilo da je protiv njega pokrenulo postupak.
Andrić je u Srbiji ušao u političke vode i postao opštinski zvaničnik u Beogradu. U avgustu 2020. postao je skupštinski poslanik iz redova Srpskog patriotskog saveza (SPAS), stranke na čijem je čelu bio vaterpolista Aleksandar Šapić. Prošlog mjeseca SPAS je zvanično postao dio vladajuće Srpske napredne stranke (SNS).
Većina sudskih procesa za ratne zločine u Srbiji vode se protiv Srba iz Bosne i Hercegovine čiji su predmeti preuzeti iz BiH, a većina optuženih su vojnici ili policajci nižeg ranga ili se predmeti odnose na zločine s malim brojem žrtava.
Srbija je tek nedavno počela da sudi u nekoliko slučajeva protiv komandanata jedinica, odnosno u predmetima koji obuhvataju veći broj žrtava.
Suđenje Rajku Kušiću, ratnom komandantu Rogatičke brigade VRS-a, počelo je u martu, kada je počelo i suđenje Draganu Dopuđi, bivšem pripadniku 15. bihaćke brigade VRS-a optuženom za učešće u ubistvima najmanje deset civila bošnjačke nacionalnosti u selu Hrgar kod Bihaća 1992. godine.
U decembru prošle godine počelo je i suđenje Višnji Aćimović, koja je optužena da je, kao pripadnica VRS-a, učestvovala u ubistvu 37 muškaraca Bošnjaka u Mračnom Dolu u blizini logora “Sušica” 1992. godine.
Marko Milosavljević iz nevladine organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava kaže da je ključni problem to što Srbija ne pokreće svoje, već preuzima slučajeve iz BiH, kao i to da se protiv visokih oficira ne podižu optužnice.
“Sve dok se ne budu procesuirali visoki oficiri i podnosile optužnice koje će biti rezultat istrage našeg tužilaštva, nećemo vidjeti napredak u domaćim suđenjima za ratne zločine”, naglašava Milosavljević.
“Srbija nije doživjela nikakvu katarzu”
Saradnja između Srbije i BiH, Hrvatske i Crne Gore u slučajevima ratnih zločina i dalje predstavlja problem, kaže se u nedavnom izvještaju Evropske komisije o napretku Srbije na putu ka EU.
“Međusobna pravna saradnja i dalje je izuzetno ograničena u slučajevima ratnih zločina”, kaže se u izvještaju.
Neka od problematičnih pitanja koja se odnose na procesuiranje u Srbiji visokorangiranih ličnosti podređenih Ratku Mladiću ogledaju se u slučaju protiv generala VRS-a Novaka Đukića, ratnog komandanta Taktičke grupe Ozren. Đukića je Sud BiH osudio 2014. na 20 godina zatvora, proglasivši ga krivim da je dao naredbu za granatiranje tuzlanske Kapije 25. maja 1995., pri čemu je ubijena 71 osoba, uglavnom mladi ljudi.
Đukić je otišao u Srbiju kako bi izbjegao izdržavanje kazne. Srbija se složila da preuzme izvršenje presude od BiH na osnovu sporazuma o pravnoj saradnji između ove dvije zemlje.
Ali proces, koji se odvija pred Višim sudom u Beogradu, uključuje nova sudska ročišta, koja se godinama odlažu zbog Đukićevih zdravstvenih problema, što mu omogućava da i dalje ostane na slobodi.
U novembru 2020. godine, iz Višeg suda u Beogradu za BIRN su izjavili da Đukić nije sposoban da prisustvuje suđenju u Srbiji do septembra 2021. U međuvremenu, Đukićev tim odbrane je pokušao provući teoriju da je eksplozija djelo nepoznatih terorista, a srbijansko Ministarstvo odbrane je 2019. u Beogradu čak bilo domaćin promocije knjige za koju se tvrdi da dokazuje da srpske snage nisu odgovorne za masakr na tuzlanskoj Kapiji.
Milosavljević naglašava da se u Srbiji optuženi za ratne zločine prikazuju kao “žrtve vremena ili historije, kako bi se sa nih skinula svaka odgovornost” za zločine.
I dok Mladić iščekuje svoju konačnu presudu u Haagu, stav predstavnika žrtava rata je da Srbija jednostavno ne želi procesuirati njegove podređene.
“Nažalost, 20-ak godina nakon rata, Srbija nije doživjela nikakvu katarzu i nije spremna za saradnju kada su u pitanju ratni zločini“, zaključuje Murat Tahirović.
