Mnogima je i danas neobično vidjeti ženu da radi ‘muške poslove’. Primjerice, da vozi viljuškara ili tramvaj. No, ne i Slavici Leventić (44) koja zna i jedno i drugo. Vozačku za viljuškara zasad je ostavila po strani i prihvatila se tramvaja. I to u Stuttgartu.
A kako je došla do toga da ‘drinovačka nevjesta’ vozi tramvaj već četiri godine po ulicama Stuttgarta, ispričala je za Pogled.ba.
Slavica je rodom iz jednog malog sela Donja Skakava (općina Brčko), odakle je u Njemačku otišla još 1992. godine. Tu je upoznala svog budućeg supruga Matu Leventića iz Drinovaca (općina Grude) i u Njemačkoj je rodila svoje prvo dijete, sina Antu. Vratili su se u Drinovce 1997. godine, u međuvremenu dobili i kćer Martinu, da bi ponovno otišli za Njemačku 2014. godine.
-Glavni razlog zašto smo se opet vratili u Njemačku bio je upravo sin Ante. Želio se školovati za programera i pošto kod nas tada nije bilo puno uvjeta za taj smjer, želio je probati u Njemačkoj. Tako je sve krenulo. Uvijek su mi djeca na prvom mjestu i nije više igralo ulogu to što želimo mi, već da pružimo djeci najbolje što možemo, priča nam Slavica.
Dala je otkaz u Violeti gdje je radila 10 godina i gdje joj je, kaže, rastanak jako teško pao, i otišla za Stuttgart.
– Nisam uopće planirala voziti tramvaj. Kada sam tek došla, bilo mi je nebitno što ću raditi, samo da se snađem i dovedem obitelj. Muž ispočetka nije bio za to da se preselimo, ali na kraju je prihvatio. Sada radi kao profesionalni vozač kamiona i prezadovoljan je poslom.
Slavica je tako prvo radila u cateringu, zatim u jednom hotelu gdje su joj uvjeti i plaća bili odlični. Ubrzo je pronašla stan, a uz pomoć i podršku supruga, i ostatak obitelji se doselio. Muž se zaposlio, djeca krenula u školu…E kad je sve to prošlo, Slavica si je, kako nam priča, postavila pitanje: Želim li ja cijeli svoj život provest u ugostiteljstvu?
Naime, pošto su je oduvijek zanimali strojevi, automehaničarski radovi i kako kaže ‘muški poslovi’, odlučila je prijaviti se za posao vozačice tramvaja.
– Privukla me pomisao da vozim tramvaj. Drugačiji je od automobila, kamiona…Nema volan, tu su tipke, šine….Zanimalo me kako funkcionira. Poslala sam životopis i čekala.
– Prvi put sam dobila odbijenicu. U životu sam imala puno uspona i padova tako da mi odbijenica nije bila prepreka da odustanem, nego me čak više motivirala ka ostvarenju moje želje i cilja. Tu moju upornost je prepoznala i tvrtka za koju danas i radim jer puno ljudi odustane odmah nakon prve prepreke. Taj proces je trajao malo manje od dvije godine i onda sam napokon dobila pismo u kojem je, umjesto odbijenice, bio poziv za prvi krug (prijemni ispit).
To je bio početak izazova koji je bio pred Slavicom.
-Radilo se o razdoblju od tri mjeseca obuke – teorijske i praktične te same spremnosti da prihvatiš posao i razna odricanja.
Nakon tri mjeseca obuka i uspješno završenih ispita, uslijedilo je 10 dana vožnje uz nadzornu osobu koja je pratila njenu spremnost, pomagala tih prvih dana, upozoravala na detalje i slično. To je bio i Slavičnin prvi susret s putnicima.
– Nakon tih 10 dana napokon sam bila sama. Bila sam sretna jer sam uspjela, postigla sam svoj cilj. Prvih dana bilo mi je malo stresno. Dogodi se neki zastoj, a moram čekati odluku kontrolora prometa koji ti radiovezom kaže što moraš u tom slučaju činiti. Minuta mi je bila kao godina, smije se Slavica prisjećajući se svojih početaka.
– Danas sam puno mirnija i opuštenija.
A neugodna iskustva?
– Pa jedan putnik me nazvao vješticom jer sam mu zatvorila vrata. Jedna starija gospođa je vikala na mene, a od mlade djevojke sam dobila srednji prst. Na sve sam odgovorila s osmijehom. Nažalost, ne mogu uvijek čekati putnika, moram zatvoriti vrata i krenuti. Ako kasnim ja, kasne i drugi tramvaji i to je lančana reakcija. Uvijek se trudim pričekati, ali nekada je to neizvedivo, ističe Slavica.
Kada se dogodi tučnjava ili naguravanje u tramvaju, Slavica zove policiju ili zaštitare. Jednostavno, to je jedino što može.
– To su većinom noćne linije, i tada se zaista nagledam svega. Bude dosta pijanih, agresivnih, sijeku sjedišta, puše u tramvaju i slično. No, nekih većih incidenata nisam imala. A da ih ima, ima. Nedavno je kod kolege u tramvaju osoba nasrnula na drugu osobu koja je sjedila nasuprot nje i pritom je teško ozlijedila. Iz čista mira, priča nam Slavica.
No, da ima i pozitivnih strana i da dobro radi svoj posao svjedoče i geste putnika.
– Nekada mi dođu i zahvale se na vožnji, posebno starije osobe koje pričekam često puta jer ih vidim kako trče da uhvate tramvaj. Dođu mi na prozor i zahvale. Često mi putnici kažu i da prekrasno vozim, donesu čokolade, bombone, požele mi sretan put…
Također, plaća je, kaže, dobra, svake tri godine se po automatizmu povećava. Moja obitelj i ja imamo mjesečnu kartu besplatno, s kojom se možemo voziti s tramvajem i autobusom. Svaki praznik, prekovremeni… sve je dodatno plaćeno. Bolovanje se dobije bez ikakvih problema i velikog opravdavanja, jer zdravstvena situacija zaposlenika je na prvom mjestu tvrtke.
– Jednostavno, imaš prava kao radnik.
Ipak, kao i svaki posao, pored pozitivnih ima i negativnih strana.
– Nekada se dogodi linija kada vozimo gotovo pet sati u komadu i kada više ne možeš biti koncentriran, a moraš. Ogromne su gužve po gradu. Ima dosta starih ljudi koji ne mogu brzo ući u tramvaj, ulaze pomoću invalidska kolica, ima puno putnika poput male školske djece i slijepih ljudi koji se voze bez pratnje…A gužve su ponekad tolike da kada putnici nagrnu jedva zatvorimo vrata. Ljudi puno žure na svoje termine ili posao, mnogi su zbog slušalica u ušima i mobitela u ruci preusmjereni, tako da ne obraćaju pažnju na situaciju oko sebe i promet, uključujući i tramvaj. Stresno je nekada jako, priča Slavica, koja kaže, da unatoč svemu, i dalje uživa u svom poslu.
Ipak, srce je vuče njenim Drinovcima.
– Da mogu tramvaj prevest u Hercegovinu, bila bih najsretnija, šali se Slavica koja kaže da jedva čeka kada će se vratiti svojoj kući.
– Sve je ovo dobro, no moja zemlja nije Njemačka. Ja sam ovdje samo gost. Tijelom sam u Stuttgartu, a srcem i dušom u Drinovcima. Tu sam stvorila svoju kuću, dom, svoju obitelj. To je za mene sveto mjesto. I zaista mi je drago kada vidim da mi i djeca jedva čekaju da idu u Drinovce. Najvažnije je ne zaboraviti tko si i odakle si. Nikada nisam težila za pažnjom, jer jedine osobe od koje želim pažnju su moj muž i moja djeca. Nadam se samo da će ovaj članak otvoriti mnogim osobama oči, pogotovo ženama. U životu ne smijemo zanemariti svoje želje i ciljeve, jer ništa nije nemoguće. Nikad nije dosta truda i rada, a sve se jednog dana isplati, zaključila je Slavica, prenosi Pogled.ba.
Centralna.ba
