Kompanija Kanaan, vodeći proizvođač čipsa u Hrvatskoj, čija se fabrika nalazi u Donjem Miholjcu, nadomak granice s Mađarskom, početkom oktobra kupila je 32 laptopa. Ne bi to, naravno, bila nikakva vijest da računari nisu namijenjeni djeci zaposlenih, učenicima osnovnih i srednjih škola.
Dobili su ih kao poklon kompanije u kojoj njihovi roditelji rade, besplatno. Ovo je međutim, tek početak priče, koju donosi portal Telegram.hr.
Svi zaposlenici Kanaana, čija djeca pohađaju fakultete na univerzitetima u Hrvatskoj, imaju pravo na stipendiju u mjesečnom iznosu od 1.500 kuna, bez obzira šta studirali.
Ukoliko uspješno završe studij, stipendiju ne moraju vraćati.
Oni, pak, koji su upisali mašinski ili elektrotehnički fakultet, s namjerom da se nakon završetka studija zaposle u Kanaanu, primaće bespovratnu stipendiju od 3.500 kuna mjesečno.
Slogan, “ali ni to nije sve”, moglo bi se nastaviti podatkom da Kanaan svim svojim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme nudi mogućnost nastavka školovanja ili stručnog usavršavanja. U iznosu od 20.000 kuna godišnje kompanije će im platiti troškove upisa, školarine i druge izdatke vezano uz nastavak obrazovanja.
Svi zaposlenici Kanaana koji u ovoj godini podignu stambeni kredit u nekoj od komercijalnih banaka dobiće od kompanije bespovratnu subvenciju od pet posto na iznos podignutog kredita. Podigne li neki od zaposlenih Kanaana kredit od, naprimjer, 50.000 evra, kompanija će mu isplatiti 2.500 evra kako bi lakše riješio stambeni problem.
I još jednom, “ali ni to nije sve”: zatreba li nekom radniku Kanaana hitna pozajmica, ne mora trčati u banku s hrpom papira o dokazivanju boniteta. Može računati na pomoć svoje kompanije i iznos do 15.000 kuna, uz kamatu od četiri odsto, koliko je zakonska obveza kad se radi o pozajmicama. U posljednje dvije godine takvu je mogućnost, u raznim prilikama, iskoristilo tridesetak radnika Kanaana.
Prosječna plata je 6.000 kuna neto
Zvonko Popović, stopostotni vlasnik Kanaana, kompanije u kojoj radi 130 ljudi s prosječnom platom od oko 6.000 kuna neto mjesečno, tek nakon dugih nagovaranja i popriličnog nećkanja pristao je razgovarati o povlasticama svojih radnika, koje za mnoge zaposlene u Hrvatskoj izgledaju poput utopijske bajke o savršenom društvu i poslodavcu iz snova.
Popović kaže da sve ono što njegovi radnici danas uživaju nije učinio zato da bi se time hvalisao u medijima, već stoga što smatra da i oni, s obzirom na doprinos koji su dali razvoju i uspješnom poslovanju kompanije, zaslužuju takav tretman.
S vlasnikom Kanaana, Zvonkom Popovićem, razgovarano je u sjedištu njegove kompanije, u Donjem Miholjcu, tvrtke koju su, zbog njene uspješnosti, pohodili mnogi političari, od bivših predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, do predsjednice na odlasku Kolinde Grabar-Kitarović i njenog nasljednika na Pantovčaku, Zorana Milanovića, dok je bio premijer. I niko, kaže, osim jednog političara, predsjednika male i već odavno neparlamentarne stranke, nije ga upitao što će mu bista Josipa Broza Tita na radnom stolu. Nije ga to pitala čak ni predsjednica, koja je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka.
Ne želi da radnici imaju grč u želucu
Popović je upitan namjerava li u Kanaanu ostvariti načelo “svako prema mogućnostima, svakome prema potrebama” koje je bezuspješno pokušao ostvariti propali sistem. Smije se i veli da ono što je u nekom sistemu bilo dobro ne treba trpati u isti koš sa stvarima koje su bile loše i ne vidi problem u tome da prihvati ono što je bilo pozitivno. Socijalnu osjetljivost, kaže, povukao iz djetinjstva koje nije bilo bajno.
“Seljačko sam dijete, oca poljoprivrednika, majke domaćice i znam kako je bilo teško kad je otac morao izdvojiti dio novca da bi školovao brata i mene i znam koliko su se roditelji žrtvovali i odricali za naše školovanje. Osjećaj roditelja da ne može školovati svoje dijete jedna je od najgorih karmi”, priča Popović.
Pojašnjava kako želi da radnici u njegovoj kompanije osjete kako su cijenjeni i poštovani, jer su uložili mnogo truda, želi da na posao dolaze relaksirani, bez grča u želucu i da ne moraju razmišljati što će kada im za dvije-tri godine dijete završi srednju školu, želi ići na fakulteta, a oni, roditelji, to mu neće moći priuštiti.
“Svaki čovjek koji je ostavio dio svog vremena, svog života, radeći u Kanaanu, meni kao vlasniku veoma je važan, ali je važan i cijelom kolektivu. I zato ih nastojim lišiti briga oko školovanja, kako njihove djece, tako i njihovog, ukoliko se žele doškolovati ili nastaviti školovanje koje su iz nekih razloga morali prekinuli ili uopće nisu mogli upisati školu ili fakultet”, kaže on.
Radnici s kojima je novinar Telegrama pričao kažu kao njihov poslodavac sve primjećuje, pa je zapazio da neki zaposlenici počaste kolege kada im je rođendan, drugi to ne čine, čak skrivaju i taje, jer imaju važnijih izdataka i ne mogu si priuštiti proslavu rođendana. Popović je odlučio da firma snosi troškove kateringa za svaku proslavu rođendana.
“To je moj mali doprinos radnicima da se osjećaju jednako i da ne moraju skrivati svoje rođendane zato što ne mogu platiti hranu kojom žele počastiti radne kolega”, kaže Popović.
Kanaan je nedavno, u odjelu za ljudske resurse, zaposlio psihologa. Njen će zadatak, između ostalog, biti briga za psihofizičko stanje zaposlenih, naročito onih u menadžmentu koji su, u svom poslu, izloženi priličnim stresovima. Kao jedna od mjera, dva puta sedmica, po jedan sat, unutar radnog vremena, za sve zainteresirane, biće organizovan joge. Popović kaže da i na taj način žele smanjiti napetosti i stres kojima su radnici uprave izloženi.
Kurs engleskog za vrijeme radnog vremena
Prije dvije godine donjomiholjačka kompanija, lider u proizvodnji čipsa u Hrvatskoj, organizovala je za sve zainteresovane radnike kurs engleskog jezika. Petnaestak zaposlenika, u sklopu radnog vremena, išlo je časove engleskog koje je davala profesorka škole stranih jezika. Vlasnik Kanaana, Zvonko Popović, kaže da će s tom praksom nastaviti i ove godine jer se pokazala dobrom i jer ponovno ima zainteresovanih.
Kompanija Kanaan svojim radnicima daje i jubilarne nagrade. Ali i više od toga. Radnik na liniji za proizvodnju čipsa, na poslovima aromatizera, u 2018. godini dobio je za nagradu pravo korištenje automobila premium klase, BMW 3, na godinu dana, 24 sata dnevno, sa svim plaćenim troškovima. Početkom 2020. ponovno smo, najboljem radniku, koji je radio na fritezi, dali na korištenje, opet na godinu dana, 24 sata dnevno, u privatne svrhe, korištenje BMW-a.
“Kada sam to krajem godine saopštio, čovjek nije mogao vjerovati da će 365 dana, bez ikakvih troškova, voziti BMW. Ostao je potpuno zatečen. A evo kako sam ga izabrao. U cijelom pogonu postavljene su kamere pa ponekad znam gledati kao teče proces proizvodnje, a često onamo i odlazim. Zapazio sam tog mladog radnika kako uvijek priskače u pomoć drugima: kad neko ima nekakav problem on se nađe pri ruci i rješava ga. Iako to nije njegov posao, iako se nije radilo o njegovoj mašini, poznavao je rad i drugih dijelova pogona, pomagao kad bi što zapelo, trudio se”, objašnjava Popović.
Nagrađivat će se trud
Pitali su Popovića kako se bira najbolje radnike: predlažu li ga ostali radnici, poslovođe, glasa li se o više kandidata.
“Radnika godine biram ja, a radnika mjeseca biraju zaposleni iz pogona. Radimo u četiri smjene i svakog mjeseca iz svake smjene biramo najboljeg. Nagrada je stimulativni dio povećanja plaće za 2.000 kuna”, tumači on.
Pojašnjava kako bira radnika godine. Kaže, želi biti u kontaktu s radnicima, a da bi to mogao mora s njima biti što je moguće više. Pravilo je da onaj ko se angažuje više i dobije više. Zato će krenuti i s novim načinim obračuna plata u kojem će stimulativni dio pratiti napore svakog radnika da radi više, bolje i kvalitetnije. Nagradiće se trud, inovacije, doprinosi kompaniji.
Pitalu su Popovića ima li u svojoj firmi “uhljeba”, zaposlenih koji dolaze uz pomoć politike i političkih stranaka. I sam je kratko vrijeme bio u lokalnoj politici, sredinom 2005. izabran je za zamjenika gradonačelnika Donjeg Miholjca, ali ubrzo je shvatio kako to nije posao za njega.
“Niko nije zaposlen putem veze. Primamo samo najbolje, nikakve nas intervencije ne zanimaju”, kaže.
Popović kaže da veoma cijeni odanost radnika svom poslu i svojoj kompaniji. Spominje osobu koja je nedavno otišla u penziju, odličnog radnika, predanog poslu, s jednom jedinom manom. Kada bi stigla plata znao je malo dublje zaviriti u čašicu. Ali nikad za vrijeme posla, nikada se to ni na koji način nije odražavalo u kompaniji.
“To je posebna priča, priča o čovjeku koji je krenuo sa mnom kada smo devedesetih počeli stvarati Kanaan. Bio je prvi radnik u Kanaanu, izvrstan, sjajan. Posve posvećen poslu. Prije 6-7 godina, jednom zgodom, došao sam u radionicu, vidio kako odmiče od očiju nekakvu pločicu i s naporom pokušava pročitati šta na njoj piše. Tada sam saznao da ima mrenu na očima, poslao sam ga na operaciju i platio trošak liječenja. Čovjek je bio toliko sretan, rekao mi je da ne može vjerovati kako je ponovno progledao i kako opet vidi kao nekad”, priča Popović.
“Nedavno je otišao u penziju. Znao sam da je živio kao podstanar, pa sam odlučio kupiti mu kuću i na taj način zahvaliti za dopisano Kanaanu, za 30 godina rada. Sada uživa u toj kući, sretan je. Napravili smo ugovor po kojem u kući može biti do kraja života, bez plaćanja najma, njegovo je samo da podmiri režije. I naravno, kada to želi, može nam se pridružiti u pogonu kada treba obaviti kakav mašinobravarski posao, tako da uz penziju još i ponešto zaradi”, nastavlja.
Samo zadovoljan radnik može biti dobar radnik
Kaže, kako upravo pokušava dogovoriti s kompanija koje prodaju automobile, a Kanaan kao veliki kupac ima povlaštene cijene, da te privilegovane cijene mogu dobiti i radnici odluče li se kupiti novi automobil. Nada se da će u tome uspjeti. Ne možemo a da ponovno ne upitamo Popovića ne zamjeraju li mu da na svoj, osebujan način vođenja privatne kompanije, pokušava ostvariti neku vrst “samoupravnog kapitalizma” (anagdota pokojnog Feralovog urednika i novinara, pokojnog Predraga Lucića), no on kaže kako ga takve moguće primjedbe ni malo ne diraju.
“Na žalost”, kaže Popović, ‘velika većina današnjih radnika nije humano tretirana. Pa onako kao što država često zna “nagaziti” poslodavce, naplaćujući im nebulozne kazne za beznačajne prekršaje, tako i poslodavci nerijetko nagaze svoje radnike. Naročito je taj ružni odnos bio izražen u vrijeme izrazitog viška radne snage”.
Popović kaže kako želi da se radionici u njegovoj kompaniji osjećaju dobro, da budu poštovani i da osjete kako se njihov trud i zalaganje primjećuje i vrednuje. Smatra kako samo zadovoljan radnik može biti dobar radnik i kako mu pripada dio onoga što se zove profit, dio što je ostvario cijeli kolektiv i što ne može biti zasluga samo jedne osobe, a koju si poslodavci često pripisuju i prisvajaju.
radiosarajevo
