Od 2013. godine priča se vrti u krug. Petnaest godina raznorazni sudovi rade na istom sporu i donose iste presude. Vrhbosanska nadbiskupija protiv Bosne i Hercegovine. Konačna presuda donesena je i glasi: Zgrada travničke gimnazije treba biti vraćena Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Europski sud naglasak stavlja na propust nadležnih vlasti Srednjobosanskog kantona i Federacije BiH da izvrše odluku Doma za ljudska prava BiH od 9. svibnja 2003. godine.
Vlasti Srednjobosanskog kantona i Federacija BiH osim što neodgovorno provode odluke bosanskohercegovačkih sudova, travničke gimnazijalce već petnaest godina dovode do ruba da postanu beskućnici. Kolika je onda odgovornost odnosno neodgovornost vlasti prema toj djeci?! Djeci kojoj su već odavno jasno naglasili granice žičanom ogradom koja jedno školsko dvorište dijeli na dva, dijeleći ih na žute i plave. U plavom dijelu, nastavu pohađaju Hrvati. U žutom, Bošnjaci, Srbi, “ostali”, “napolice”, “mješanci”, “polutani”, ili kako god je već politički korektno nazivati djecu iz višenacionalnih brakova. I unutrašnjost škole pažljivo je pregrađena tako da se žuti i plavi ne susreću.
Postavili su žičanu ogradu. Da se poludjeli tinejdžeri, u naletu nacionalne strasti, ne bi međusobno poubijali. Ironija je što isti ti tinejdžeri nakon nastave sjede skupa u kafićima. Rade projekte u omladinskim centrima. Sviraju u gradskom puhačkom, ovaj, duvačkom, orkestru. Treniraju košarku u lokalnom klubu. Zaljubljuju se jedni u druge i, u mladenačkom zanosu, planiraju budućnost. Njih ne zanima u čijem je škola vlasništvu i tko je tu podstanar. A škola postoji od 1882. godine, kad je bila isusovačka gimnazija. 1945. preuzima je komunistički režim, a nakon rata, vraćena je u vlasništvo Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kad smo i postali žuti i plavi. Žuti su, 2006. godine, trebali preći u novu zgradu, ni pet metara dalje, ali je izgradnja, uslijed niza nesretnih okolnosti, obustavljena, napisala je između ostalog bivša učenica travničke gimnazije.
Tu djecu i učenike nitko ništa i ne pita. Njihovo je samo da se drže pravila i politički korektno postavljene granice. Tu je najveća briga vlasti, kako postaviti granice? Briga, svakako ne može i ne treba biti kako nastaviti i završiti radove na novoj zgradi. Što su to zapravo prioriteti naših vodećih? U petnaest godina pokazali su samo jedno: neodgovornost!
Ograda, granice i nedovršena nova škola je najštetniji parazit u Travniku. Nisam optimistična po pitanju rješavanja tog problema. Potpuno mi je uredu družiti se sa učenicima iz plavog djela škole jer to su ugodni ljudi s kojima provodim kvalitetno vrijeme, ali naša prepreka je politika. U ovakvoj situaciji s ovakvim podjelama koje sežu daleko u prošlost ne bi mogli funkcionirati u jednoj školi jer nam to politika i naš dugogodišnji način života ne dozvoljava, rekla je Azra učenica Mješovite srednje škole „Travnik“.
Učenici su složni u jednom, travnička gimnazija nije jedna od dvije škole pod istim krovom. Ona je jedna od dvije škole pod dva krova u istoj zgradi. Sve što traže jest da se završi izgradnja zgrade Mješovite srednje škole, kako kažu na taj način osim što bi se ispoštovale sudske odluke, ograda i politički korektno postavljene granice bile bi srušene.
izvor:drukciji.ba
