Category: Magazin

Završetak “radnog” dana na plaži u Ulcinju o kom se priča.

Kao da smo koju deceniju nazad, a ne u sadašnjosti – tako se čini u snimku koji kruži društvenim mrežama, a nastao je u jednom baru na Velikoj plaži kod Ulcinja.

U pitanju je himna stare države „Hej, Sloveni“.

Na snimku se vidi kako gosti pred kraj dana na plaži stoje svi mirno i slušaju nekadašnju himnu Jugoslavije, a na kraju aplaudiraju.

 

Kako kažu, tako je preko ljeta svakog dana u 18 sati.

Ipak, to se pojedinima nije dopalo, pa poručuju da smo tu gdje jesmo danas baš zbog tih vremena, da su ti ljudi u zabludi…

Međutim, većini taj duh jako godi.

Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.

Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa.

Stihovi Šantićeve „Emine“: „Sinoć, kad se vraćah/iz topla hamama,/prođoh pokraj bašče/staroga imama…“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine.

 

Specijalizirao neuropsihijatriju

Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora – specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.

Rođen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, “Hasanagin sevdah”,”Gonđe ružo u zelenom sadu”, “Laku noć”…), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije.

 

Muzički talent naslijedio od oca

Himzo je talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja.

– Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.

Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD “Itihad”, a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.

 

 

Pjesmu treba “donijeti”

Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta.

– Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba “donijeti” – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.

 

Opjevao bh. gradove

Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni – Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića…

Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu… Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist.

 

Šeretski duh

Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.

– Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.

Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.

 

Srčani udar

Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: “Čudna jada od Mostara grada”, “Vino piju age Sarajlije”, “Oj, devojko, džidžo moja”, “Stade se cvijeće rosom kititi”, “Mila majko, šalji me na vodu”, “Na prijestolju sjedi sultan”, “Ja zagrizoh šareniku jabuku”, “Oj, devojko Anadolko”, “Magla pala od pola Saraj’va”, “Okladi se momče i devojče”, “Omere, prvo gledanje”, “Ali-paša na Hercegovini”, “Nema ljepše cure od malene Đule”, “Prošetala Suljagina Fata”, “Čije je ono djevojče”…

Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara.

Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.

 

Pjesma o Emini

Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: “Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet’ neće”. Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.

Majka dvoje djece u Indiani umrla je nakon što je popila gotovo dvije litre vode u samo 20 minuta.

Ashley Summers (35) umrla je od trovanja vodom ubrzo nakon što je provela dan na jezeru Freeman tokom produženog vikenda 4. jula.

Posljednjeg dana putovanja osjećala je vrtoglavicu i glavobolju, simptome dehidracije, ali nikakva količina vode nije mogla zadovoljiti njezinu žeđ. Popila je gotovo dvije litre vode.

Kada se Summers vratila kući, srušila se u svojoj garaži te je ustanovljeno da ima oteklinu na mozgu. Više nije dolazila k svijesti. U bolnici su joj liječnici dijagnosticirali trovanje vodom, koje se naziva i hiponatrijemija, a razvija se kao posljedica previše vode u tijelu, a premalo natrija.

Kad je Devon Miller, Ashleyjin brat, čuo za stanje svoje sestre, bio je u nevjerici. “Bio je to veliki šok za sve nas. Pomislio sam da to ne može biti stvarno”, rekao je.

Miller je dodao: “Osjećala je kao da joj ništa ne može utažiti žeđ. Kada su napustili plažu, to je bilo oko 20 minuta vožnje brodom, popila je četiri boce vode u tih 20 minuta”.

Obitelj Summers posjetila je jezero Freeman, popularno ljetno odredište. Obitelj je na tom mjestu ljetovala od subote, 1. jula, do utorka, 4. jula. U utorak ujutro Summers je rekla da se osjeća dehidriranom i da ne može popiti dovoljno vode da utaži žeđ, piše Daily Mail, prenosi Dnevnik.hr.

U utorak navečer Miller je primio uznemirujući poziv u vezi s Ashley. Srušila se u svojoj garaži i odvezena je u bolnicu Indiana University Health Arnett.

Summers nikada nije došla k svijesti i liječnici su joj dijagnosticirali trovanje vodom ili hiponatrijemiju. Stanje nastaje kada netko popije prekomjernu količinu vode u kratkom vremenu, što nadmašuje sposobnost tjelesnih organskih sustava, ponajprije bubrega, da reguliraju ravnotežu tekućina.

Konačni cilj je postići ravnotežu između vode i elektrolita kao što su natrij, kalij i klorid, što osigurava pravilno funkcioniranje stanica.

Natrij je osobito važan za održavanje komunikacije između stanica putem električnih impulsa te pomaže u apsorpciji hranjivih tvari u probavnom sustavu i bubrezima, čime se prilagođava količina vode i elektrolita koji se ponovno apsorbiraju u krvotok ili izlučuju urinom.

Često smo svjedoci šaljivih objava na sajtovima za oglašavanje, a ovoga puta jedan sin je, naizgled, zbog ljutnje prema roditeljima odlučio da proda svoju sobu.

Kako se navodi u oglasu, veoma mu je hitno, a cijena opremljene sobe iznosi 500 eura.

-Prodajem sobu hitno, posvađao sam se sa roditeljima i hoću da idem – navodi ovaj mladić.

Potencijalne kupce obavijestio je da prihvata i zamjenu, kao i da su biljke uračunate u cijenu.

-Može zamjena, biljke sa slike uračunate u cijenu – naveo je on.

Na slikama koje je priložio vidi se da je soba potpuno opremljena, a fotografije su očigledno nastale u momentu kada je u svom domu imao društvo.

Sudeći po tonu oglasa, pretpostavlja se da je u pitanju samo šala, te da je mladić u afektu i iz revolta, odlučio da proda dio stana.

Nakon šest godina pauze, na Instagram nalogu @hijarbie objavljena je fotografija lutke u ružičastoj haljini i hidžabu koja pozira ispred ružičastog zida.

“Ova #Hijarbie se vratila”, stoji u opisu slike, na oduševljenje brojnih pratilaca čiji su komentari pokazali koliko pozdravljaju povratak barbike s hidžabom.

Haneefah Adam, nigerijska vizualna umjetnica kreirala je Hijarbie 2015 godine, nakon što je primijetila nedostatak “čedne” mode ili hidžaba na društvenim mrežama koje je pratila.

Samouka umjetnca koji je pisala blog o modi, vjeri i hrani, često je listala po Instagramu tražeći inspiraciju, ali kaže: “Nisam vidjela lutku koja izgleda poput mene.”

Stoga je odlučila napraviti vlastitu i krenula sa šivanjem tamnoplave maksi suknje, plave bluze i crnog hidžaba, objavivši fotografiju svoje lutke u decembru 2015. Pozitivne povratne informacije, uključujući zahtjeve za kupnju odjeće za kćerke ili nećakinje, potaknula ju je da napravi više odjeće.

U mjesecima koji su uslijedili dizajnirala je odjevnu kombinaciju temeljenu na plavoj abaji (haljini poput ogrtača) koju je nosila britanska lifestyle i modna influenserica Habiba da Silva, potaknuvši navalu medijskog izvještavanja, uključujući i Teen Vogue.

Sedam godina kasnije, Haneefah je postavila više od 200 fotografija na profilu @hijarbie na kojem ima preko 59.000 pratilaca. Dizajnirala je oko 70 odjevnih kombinacija koje slave muslimansku kulturu i modu, uključujući niz lutaka temeljenih na uglednim muslimanskim ženama.

Prošlog mjeseca, inspirirana pompom oko filma Barbie i njegove feminističke poruke, vratila se na @hijarbie nakon što je uzela stanku kako bi se usredotočila na svoju porodicu.

“Barbie je stvorila novi fenomen, slaveći ženstvenost, neovisnost i žensku snagu”, kaže ona.

Odgovor je bio izrazito pozitivan.

“Neki ljudi su napisali stvari poput ‘skini hidžab’, ali to je bila manjina. Čak su i ljudi drugih religija shvatili koliko je važno govoriti o reprezentaciji”, dodaje Haneefah.

Otkako je otvorila svoj račun, Haneefah je vidjela napredak u predstavljanju žena koje nose hidžab. Godine 2017. Mattel je objavio prvu lutku Barbie koja nosi hidžab. Umjetnica je također bila oduševljena kad je u filmu iz 2023. vidjela Barbie s hidžabom, koju glumi dr. Fatumina Said Abukar, prenosi The Guaridan.

Haneefah, koja sada ima 32 godine, ovog mjeseca pokreće web stranicu za reklamiranje svoje ručno izrađene skromne odjeće za lutke.

“Nisam poslovna žena, ali su me ohrabrile moje prijateljice. Svi su htjeli odjeću u kojoj će njihove djevojke uživati”, kaže.

Ističe i kako su njene barnike raznolike.

“Imam azijske, bijele i crne lutke u hidžabu. Robna marka Barbie također izrađuje lutke po uzoru na slavne osobe i uzore. Lutka postoji da slavi sve nas”, zaključila je Haneefah na kraju.

Buckinghamshire je selo poznato filmskim producentima zahvaljujući očuvanom tradicionalnom izgledu, no dobro ga znaju i turisti te ljubitelji misterija. Naime, riječ je o rodnom mjestu Ellen Sadler.

Ellen se rodila 15. svibnja 1859. u obitelji Ann i Williama Sadlera. Bila je deseto dijete obitelji koja je brojila 12 članova. Bili su siromašni, a djeca su pomagala roditeljima u održavanju obiteljske farme. Kad je Ellen navršila jedanaest godina, roditelji su je poslali da radi kao dadilja u obližnjem gradu Marlowu, piše AmusingPlanet.

Ellen je bila tiho, sanjivo i zamišljeno dijete te se nije pretjerano družila s vršnjacima. Radije je satima sjedila kraj kamina gledajući sjene kako plešu po zidu, izgubljena u svojim mislima. Imala je veliko poštovanje prema svetinjama, osobito prema Bibliji, i uvijek je bila dobra i poslušna, prenosi 24 sata.

Dok je Ellen bila u Marlowu, žalila se na glavobolju i stalnu pospanost. Obitelj kod koje je radila vratila ju je roditeljima i dali su joj otkaz. Ellen se vratila kući u Turville gdje ju je liječio lokalni liječnik po imenu Henry Hayman iz obližnjeg Stokenchurcha. Hayman joj je dijagnosticirao “otekline žlijezde”, odnosno apsces na stražnjoj strani glave. Njezini su simptomi upućivali i na bolest kralježnice. Budući da Ellenina obitelj nije imala mnogo novca, župni je vikar molio Haymana da osigura Ellenin prijem u lokalnu bolnicu gdje joj se stanje pogoršalo. Nakon 18 tjedana u bolnici, Ellen su vratili kući uz obrazloženje da je njezino stanje neizlječivo.

Samo dva dana poslije, njezin će se život nepovratno promijeniti. Otišla je spavati 17. ožujka 1871. godine. Legla je na lijevi bok, s rukom pod glavom i koljenima lagano privučenim trupu. Sljedećeg jutra nije se probudila, kao ni narednih devet godina.

Vijest o usnuloj djevojci proširila se poput šumskog požara i ljudi su počeli hrliti u Turville. Ellenini roditelji nisu smetali posjetiteljima jer je publicitet donosio novac koji je obitelji bio prijeko potreban. Mnogi su počeli plaćati ulaznicu u zamjenu za pogled na usnulu djevojku. Neki su ljudi htjeli uzeti pramen njezine kose kao suvenir, a njezina majka Ann je pristajala i na to.

Među posjetiteljima su bili novinari i razni medicinski djelatnici, a navodno ju je posjetio i Albert Edward, princ od Walesa. Novinar koji je tada izvještavao za Bucks Free Press primijetio je da je njezino disanje bilo pravilno i prirodno, koža meka i tijelo toplo, kao u zdrave djevojke, ali joj je puls bio prilično ubrzan.

Ellenina majka je tvrdila da je održava na životu dajući joj čaj, mlijeko ili porto triput na dan. Ellenina bi majka lagano otvorila usta i nahranila je žlicom. Ali nakon otprilike petnaest mjeseci, Ellenina se čeljust zatvorila. Kako joj je nedostajao zub, majka je mogla nastaviti hraniti je malim čajnikom pomoću kojeg joj je ulijevala tekuću hranu u usta.

Nije bilo jasno kako se obitelj nosila s problemom Ellenina urina i izmeta. Ellenina majka tvrdila je 1880. godine, devet godina nakon što je djevojčica zaspala, da su joj se crijeva prestala pokretati unazad pet godina, a tek bi svaka četiri dana nešto veća količina tekućine izašla iz mjehura.

Naravno, rijetki su ljudi shvatili riječi Ann Sadler zdravo za gotovo. Neki su posjetitelji potajno prokrijumčarili pribadače u Elleninu sobu te je bockali ne bi li otkrili prijevaru, ali nisu u tome uspjeli. U međuvremenu, obitelj Sadler je ostvarivala znatan prihod od donacija, što je dodatno potaknulo sumnju da je riječ o prevari kojom su pokušali zaraditi novac. Neki su susjedi čak tvrdili da su noću znali vidjeli Ellen kako sjedi kraj svog prozora. Ann Sadler nije dopustila medicinskom osoblju da predugo ostane u Elleninoj sobi. Također je zabranila da Ellen premjeste u bolnicu.

Tisak je Ellenin slučaj počeo povezivati s poznatim slučajem Sarah Jacob, djevojčice iz Walesa koja je, kako su tvrdili njezini roditelji, mogla preživjeti bez hrane. No kada su je podvrgnuli testu, Sarah je, u nastojanju da dokaže svoje čudesno preživljavanje, umrla od gladi. Njezini su roditelji kasnije osuđeni za ubojstvo iz nehaja.

Mnogi su vjerovali da bi se misterija mogla razriješiti kada bi Ellenina majka dopustila pregled u londonskoj bolnici. U svibnju 1880. Ellenina majka umrla je od srčanog udara. Odgovornost brige o Ellen tada je pala na njezine udane sestre, Elizabeth Stacey i Grace Blackall, koje su obje živjele u Turvilleu, prenosi 24 sata.

Prošlo je pet mjeseci od majčine smrti kad se Ellen iznenada probudila bez sjećanja na prethodnih devet godina. Do tada je imala 21 godinu. Navodno se potpuno oporavila, a od posljedica je tek preostalo blago zaostao rast te poteškoće s vidom na jedno oko.

Ellen se dovoljno oporavila da može voditi prilično normalan život. Udala se 1886. i rodila šestero djece. Umrla je nakon 1911. godine. Slučaj usnule djevojke iz Turvillea postao je dio lokalnog folklora, iznjedrivši priče o vještičarenju i glasine o kraljevskoj pozornosti. Misterij nikada nije riješen. Suvremeni povjesničari sugeriraju da je Ellen možda patila od narkolepsije, neurološkog poremećaja koji uključuje prekomjerno spavanje i smanjenu sposobnost reguliranja ciklusa spavanja i budnosti. Također je moguće da je Ellen možda drogirao netko iz obitelji, vjerojatno njezina majka, što također može objasniti njezin nagli oporavak nakon majčine smrti. Kuća obitelji Sadler još uvijek stoji u Turvilleu i poznata je kao “Uspavana koliba”.

Nakon što su inspektori početkom godine obišli preduzeća u Hrvatskoj i mnogim preduzetnicima napisali kazne zbog dizanja cijena, jedna je vlasnica prodavnice sa brzom hranom u Slavonskom Brodu ovih dana i osuđena.

Sud ju je proglasio krivom jer je, kako stoji u presudi, “prilikom pružanja ugostiteljskih usluga koristila nepoštenu odnosno agresivnu poslovnu praksu zabranjenu odredbama čllanova 33., 34., 35., 38. i 39. t.3 Zakona o zaštiti potrošača i neopravdano povećavala maloprodajne cijene nakon 31. decembra 2022. godine.”

Inspektori su zabilježili da je u njenom prodajnom objektu sirnica do 31. decembra 2022. koštala 15 kuna, odnosno 1.99 evra, a da je 1. januara povisila cijenu sirnice na 16.58 kuna, odnosno 2.20 evra, što je povećanje od 1.58 kuna, odnosno 0.21 evro.

Burek je takođe podigla s 15 kuna na 2.20 evra, a jogurt je poskupio za 1.27 kuna, s 4 kune na 5.27, navodi “Index”. U presudi se ne spominju drugi proizvodi, tako da je neizvjesno je li od cijelog asortimana brze hrane poskupio samo burek i jogurt ili su rasle cijene i drugih proizvoda.

Vlasnica je zbog toga kažnjena sa 666 evra kazne. Sud je naglasio da je kazna blaga i to zato što je 25. 1. 2023. vratila cijene ugostiteljskih usluga na one prije uvođenja evra.

Godinu dana nakon pokretanja pilot-programa četverodnevnog radnog tjedna u kompanijama u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, bilježe se odlični rezultati kako od strane zaposlenih, tako i od rukovodstva kompanija koje su sudjelovale u projektu. Četverodnevni radni tjedan dobar je za zdravlje zaposlenih.

Novo istraživanje pod nazivom 4 Day Week Global, neprofitne organizacije koja je koordinirala studiju, pratilo je zdravlje, blagostanje i poslovne rezultate 41 kompanije budući da su prošle godine usvojile kraće radno vrijeme. Izvještaj je otkrio da je godinu dana nakon pokretanja ispitivanja, prosječni radni tjedan zaposlenih pao na manje od 33 sata s 38 sati, što je korak bliže cilju od 32 sata koji čine radni tjedan koja se sastoji od četiri osmosatna dana, piše Bloomberg.

Istraživači dodatno smanjenje broja sati pripisuju kompanijama koje pronalaze više načina da budu efikasne, umjesto da se oslanjaju na povećanje intenziteta rada. Ušteda vremena je proizašla iz zakazivanja manjeg broja sastanaka, pojednostavljenja komunikacije i stvaranja više vremena za fokusiranje kako bi se smanjilo ometanje, prenosi Poslovni.hr.

Studija sugerira da koristi od prelaska na četverodnevni tjedan mogu potrajati i postati jače tijekom vremena, umjesto da nestanu.

“Zabrinutost koju često čujemo je da nema šanse da se održe rezultati naših ispitivanja, jer novina na kraju mora nestati, ali evo nas godinu dana kasnije s beneficijama koje samo nastavljaju rasti”, rekao je Dale Whelehan, izvršni director na projektu 4 Day Week Global.

“Ovo je veoma obećavajuće za održivost ovog modela”, dodao je.

Rezultati fizičkog i mentalnog zdravlja zaposlenih ostali su stabilni tokom cijele godine, dok se ravnoteža između posla i privatnog života nastavila poboljšavati.

“Ovo sugerira da pozitivni efekti četverodnevnog radnog tjedna na zadovoljstvo životom mogu biti dublje ugrađeni u opće blagostanje pojedinaca nego samo u zadovoljstvo poslom”, napisala je u izvještaju vodeća istraživačica Juliet Shore, profesorica na Bostonskom koledžu.

Skraćeni raspored povećao je sposobnost kompanija da zaposle i zadrže osoblje, a skoro trećina zaposlenih koji su rekli da ozbiljno razmišljaju o odlasku sada su rekli da je manje vjerojatno da će to učiniti.

Kada su upitani koliko bi im morali platiti da bi se vratili na posao pet dana, skoro polovina je rekla da bi im bila potrebna značajna povišica da bi to razmotrili, dok je otprilike jedan od desetoro zaposlenih rekao da nikakav novac ne bi bio dovoljan.

Nijedna od kompanija nije izrazila želju da se vrati na uobičajeni raspored od ponedjeljka do petka, piše Poslovni.

Bh. zvijezda Dino Merlin rasprodao je tri koncerta u Beogradu, tri večeri za redom, a upravo je najavljeno da će održati i četvrti koncert. Interes za koncertima je ogroman, a desničari u Srbiji digli su se na zadnje noge i žele zabraniti Merlina u Beogradu.

Kako piše radio Slobodna Europa, na desničarskim Telegram kanalima objavljeni su pozivi da se muzičaru zabrani ulazak u Srbiju, a pokrenuta je i online peticija koju je od 27. jula potpisalo 18.700 ljudi.

Kao razlog za zabranu spominju se navodne izjave Dina Merlina protiv Srba tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije. Muzičar je u više navrata opovrgao mnoge od navoda i izjava koje su mu se pripisivale.

Iste probleme Dino Merlin imao je i 2011. godine kada je dvije večeri za redom napunio Arenu u Beogradu.

“Nikad nisam rekao da mrzim ikoga. Taj glagol ne postoji kod mene. To je notorna neistina. Toliko toga što je o meni napisano svih ovih godina je potpuno izmišljeno”, izjavio je Merlin 2011. u emisiji Veče sa Ivanom Ivanovićem na TV Prva uoči prvog koncerta nakon rata.

U međuvremenu, Merlin je u Beogradu nastupao i četiri godine kasnije.

Koncerti su i 2011. i 2015. održani bez incidenata.

izvor: fokus.ba

IZVOR: BHRT (E.D.)

Ovogodišnji program BH Film, čiji je nosilac Udruženje filmskih radnika u FBiH, u svom sedamnaestom izdanju donosi 64 naslova.

Ove godine, u okviru 29. Sarajevo Film Festivala u sklopu programa bit će prikazano osam dugometražnih igranih filmova, jedan omnibus, 14 dugometražnih dokumentarnih filmova, 30 kratkih igranih i dokumentarnih filmova i 11 studentskih filmova.

Okosnicu programa već dvanaestu godinu zaredom čini studentski takmičarski program koji okuplja filmove studenata bosanskohercegovačkih filmskih akademija i fakulteta.

Ove godine, za tri zvanične nagrade (Najbolji studentski film, Specijalno priznanje žirija i Specijalna pomen), takmiči se 11 filmova studenata Akademije umjetnosti iz Banja Luke, Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, Sarajevo Film Academy, Fakulteta dramskih i filmskih umjetnosti iz Bijeljine te Akademije likovnih umjetnosti iz Širokog Brijega.

O tome koji su najbolji bosanskohercegovački studentski filmovi odlučit će kostimografkinja Lena Samardžić, reditelj Alen Šimić i dramaturg i scenarist Dario Bevanda.

Ovogodišnji program će ukupno predstaviti 35 svjetskih, četiri međunarodne i tri regionalne premijere.

BH Film je program koji za cilj ima promociju bosanskohercegovačkog filma, a svake godine se dokazuje kao važna i neizostavna platforma za bh. autore bez obzira gdje žive i rade.

Sarajevo Film Festival bit će održan od 11. do 18. augusta ove godine.