Nadrealisti su, nažalost, predvidjeli niz apsurdnih događaja iz društveno-političkog života devedesetih, a sudeći po naslovnoj fotografiji članka moglo bi im se pripisati i vizionarstvo načina na koji se danas pućenjem usana snimaju selfie fotografije. Priča o njima je priča o svima nama.
Ako nikada, baš nikada, niste otegnuli samoglasnike na riječi zdraaavo i bjaaaži ili prilikom kucanja na vrata izgovorili “Voda, komšija”, onda se ni ne sjećate blistavih trenutaka uspjeha UNIS-a, Energoinvesta i Bosninih košarkaša, vremena kada je Tito umro, a rodila se Akademija scenskih umjetnosti. Dobro, uspješno smo vas teleportirali u atmosferu početka osamdesetih, tačnije 9. maj 1981. godine kada je na 15 minuta grupa momaka preuzela eter izvodeći tobožnji teroristički upad u Radio Sarajevo, kada su slušateljima rekli kako nema više puštanja pjesama Miše Kovača, pročitali svoj manifest i specifične zahtjeve.
Emisija se zvala “Primus” (skraćeno od “Priče i muzika subotom”), u kojoj je urednik Boro Kontić pozicionirao dvije rubrike. Jedna se zvala “Šta je pisac htio da kaže” (sad su mnogi saznali odakle porijeklo poštapalice koju koriste) i “Top lista nadrealista”. Zlatko Arslanagić, Zenit Đozić, Saša Kontić, Goran Petranović Roki I Nenad Janković bili su nezadovoljni izborom muzike i okupirali su radiostanicu kako bi pokrenuli novi val. Upadom klinaca s Koševa u studio radija u Danijela Ozme nastala je “TLN” i legenda je rođena, a ekipi će se nešto kasnije pridružiti Boris Šiber, Dražen Ričl, Branko Đurić i Mirko Srdić (Elvis J Kurtović).
Rane osamdesete predstavljaju kulminaciju kreativnosti čija se snaga krila u jeziku i običajima ulice, gdje će “meko ć” u drugi plan staviti govor Jasminke Šipke i postići gledanost koja će ugroziti tadašnji dnevnik. Kompletna atmosfera “New primitivesa” prekopirana je iz talijanskog neorealizma, gdje glavni junaci postaju stanovnici padinskih dijelova Sarajeva, pameti razvučene između ideologije komunizma i mahale. To je vrijeme kada nastaje Kusturičin i Sidranov veliki film “Sjećaš li se Dolly Bell”. Krali su se novčanici, čitao se Lorka, održavale se plesne večeri u FIS-u i Slozi, gdje su svirali Indexi, Čolina frizurica je skakutala s Ambasadorima, a u Trasi su se obarali Guinnessovi rekordi poetskim recitovanjem Brace Džirle.
Nadrealisti su nekoliko puta pokušavali doći na televiziju i uradili su probne snimke s rediteljem Ademirom Kenovićem. Užasne improvizacije i rad bez ikakvog scenarija te tipično nesnalaženje radijskih ljudi pred kamerama, zasjenile su urnebesni smijeh onih koji su stajali sa strane i gledali ih. Reditelj Davor Marjanović i Erna Perić odlučili su ipak pokušati i počela je era televizijske senzacije, koja je na filmskoj stranici IMDB eksplicirana kao jugoslovenski odgovor na britanski “Monty Python”, zajedljivu satiru o raspadu sistema bivše države. TLN je završila na TV-u, a burek u svemiru.
Televizija ne trpi sporo
Sarajevo je tih godina pred Olimpijadu bilo predodređeno da se u njemu desi kreativna eksplozija nezabilježena u bivšoj Jugoslaviji. 1984. godine, uporedo s organizacijom Olimpijade i okončanjem izgradnje RTV doma na Alipašinom Polju, dogodio se još jedan veliki uspjeh TVSA, kada su veoma duhovitim glasovima s radija podarili 25 televizijskih epizoda “Top liste nadrealista”.
Ne zaboravimo da smo se iste godine smijali i kultnoj “Audiciji”, koja je nastala kao ispitna vježba studenata glume, gdje smo vidjeli urnebesni skeč još jednog člana Nadrealista, Branka Đurića Đure. Replika iz Audicije “Čujemo l’ se profesore” kasnije je iskorištena u skeču parodije na nebulozne kontakt programe u kojoj je dr. Nele Karajlić ugostio profesora i izložio ga beskrajnim zlostavljanju gledatelja, uživo na televiziji u raspadu, u kojoj će kamermana Mensura pozvati Zike (“Kako s’ me naš’o, matere ti?”) da mu javi kako je kupio benzin. Kada već pominjemo gorivo, zanimljiv je podatak da se u ratu nafta nabavljala na crnom tržištu kako bi ekipa ratnih Nadrealista imala uslove za snimanje.
Poznavaoci prilika na TV tržištu znaju da je ovaj skeč predvidio potpuni sunovrat televizijske produkcije i najavio vremena u kojima će jezik i maniri ulice svakog obrazovanog čovjeka pokušati napraviti budalom, a programska promišljanja televizija će svesti na repliku: “Pustite film ovaj iz Čajnića”. Kako je uspjeh pokreta “New primitives” i “Zabranjenog pušenja” objasnio njegov mastermind Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović), rekavši da djeca ne kupuju ploče obrazovanih ljudi i da sigurno nikada neće slušati inžinjera građevine, pa im tako “mora stvoriti utisak kako je on neki tamo narkoman, alkoholičar i pravi roker”.
Na televiziji su dečki parodirali čak i smjenu i rokade televizijskih urednika (“U Švedskoj nemiri, zdraaavooo”) što je dolazilo s političkim previranjima, a čija je potkapacitiranost bila tolika da je čak Emir Kusturica kao najsvjetliji trenutak dobivanja Zlatne palme u Cannesu za “Oca na službenom putu” opisao kao mogućnost da “ekipu ala Smiljko Šagolj” kaže zdraaao.
Pr** Mahmut, ne more se dahnut’
Sarajevo se oduvijek gušilo u smogu, a bijeg od stvarnog života najbolje je prikazan u skeču televizijskog priloga u kojem anketirani građani s gas maskama navode neriješeni status republika i pokrajina kao ključni. Tu je, naravno, i legendarni olimpijski plivač Barut Perić (“Ampak zamah lijevom rukom, ampak zamah desnom rukom”), koji će predvidjeti Đurin odlazak u Ljubljanu, glavni grad bivše YU republike, i učenje slovenskog jezika. Iako su se rugali anomalijama na političkoj i društvenoj sceni, popularnost TLN je eksplodirala u Jugoslaviji i potpuno nevjerovatno kako se na drugu sezonu čekalo četiri godine.
Drugu sezonu režirao je Miroslav Ćiro Mandić koji je primijenio klasične dramaturške obrasce u naraciji, pa su skečevi dobili “glavu i rep”. TLN 2 je ostala upamćena po vizionarskom skeču o Istočnom i Zapadnom Sarajevu, koji je po uzoru na Berlinski, bio tačka razilaženja ideologija. Osim što je predvidio kako će se politika i smeće u raznim oblicima slomiti na leđima običnog čovjeka, koji će pucati jedni na druge i prepoznavati se kao komšije i raja iz djetinjstva, skeč je nagovijestio i uplitanje više političke sile u vidu Dade Džihana kako metlom rastjeruje sukobljene strane. Ćiro Mandić je rekao da je to zapravo bilo rješenje da se u 3 sata ujutro završi iscrpljujuće snimanje na hladnoći. Druga sezona nam je podarila i urnebesnu skrivenu kameru, pa smo vidjeli kako je banka bankrotirala (“Šta je rad’la banka?”) i “Đurine kućne čarolije”, parodiju na tada popularne kuharske show programe kao i parodiju na kviz “Brojke i slova” (“Minka čeka”).
“Plata nema”
TLN 3 je sniman 1991. godine, a novogodišnji specijal je ujedno i posljednja koju su “Nadrealisti” snimili zajedno prije rata. Treća sezona “Nadrealista” rađena je pod rediteljskom palicom Benjamina Filipovića koji je tada debitovao filmom “Praznik u Sarajevu”, a nije samo režirao nego je i glumio, ni manje ni više nego neprikosnovenog autoriteta Šahbaza, koji nas je sve mogao žiiik! TLN 3 zadržava poziciju voditelja dnevnika sa šepavom tehničkom realizacijom kao osovinu emisije, uz komentar čuvenog Zgembe Adislića, koji nije pričao ništa gluplje ni besmislenije od sadašnje garde političkih analitičara i dežurnih studijskih minderaša obučenih za šarafe, kifle i kibernetiku. U trećoj sezoni rat je u skečevima već započeo, uloge se dodjeljuju mirotvorcima i rade se komične sinhronizacije monstruma prisutnih na tadašnjim skupštinskim sjednicama. Život u anonimnosti je posebno bio na cijeni.
U vrijeme kada se Davor Dujmović već proslavio ulogom Perhana u “Domu za vešanje”, u TLN je nastavio sa ulogom cigana (kojeg dira Hakala), povremeno glumeći i policajca. Sudbina Davora Dujmovića će se pokazati najtragičnijom u cijeloj ekipi. Davor Dujmović je 1999. godine izvršio samoubistvo u Novom Mestu u Sloveniji, kada je imao samo 29 godina.
Ja nisam odavle
Razilaženje trojice glavnih protagonista Nadrealista (Đuro, Nele i Zenit) i pokušaj ponovnog okupljanja, nakon što su urnebesnim skečevima predvidjeli ratne apsurde, tema je Al Jazeerinog dokumentarca “Bilo jednom u Sarajevu”. Oni se, nažalost, nisu razišli zbog toga što su im roditelji, kao u skeču o sarajevskom Romeu i Juliji navijali za Želju ili Sarajevo nego zbog činjenice da su se odlazeći ili ostajući pod opsadom Sarajeva vodili za porijeklom svojih roditelja. Svi vodeći članovi Top liste nadrealista danas su podjednako uspješni, proizvode humor za masovnu publiku, žive na različitim lokacijama i sjećaju se Sarajeva.
Najintenzivnija sjećanja imao je Nenad Janković u postinfarktnom stanju, kada je napisao “Fajront u Sarajevu”. Poznavanje političkih prilika Nenada Jankovića bilo je zapanjujuće i ide u prilog prešutnog konsenzusa koji imaju scenaristi, a to je činjenica da je najteže biti dramaturg vlastitog života. Priča o nadrealistima je priča o svima nama koji smo se smijali dok nam lica nisu završila u grču, a mi spoznali da se nalazimo u nekom novom skeču koji traje već skoro 30 godina.
