Ova odluka vlasti na Sejšelima je pokušaj sprečavanja drugog vala koronavirusa. Restrikcije su već stupile na snagu, a Didier Dogley, ministar turizma, civilne avijacije, luka i marina je rekao da je namjera zaštititi industriju putovanja.
Sejšeli se sastoje od 115 otoka, a u luku Victoria je ove sezone trebalo pristati 50 kruzera.
Na Sejšelima živi oko 96.000 ljudi, a od početka pandemije je zaraženo svega 11 osoba.
Smrtnih slučajeva nije bilo.
Ova odluka vlasti na Sejšelima je pokušaj sprečavanja drugog vala koronavirusa. Restrikcije su već stupile na snagu, a Didier Dogley, ministar turizma, civilne avijacije, luka i marina je rekao da je namjera zaštititi industriju putovanja.
Sejšeli se sastoje od 115 otoka, a u luku Victoria je ove sezone trebalo pristati 50 kruzera.
Na Sejšelima živi oko 96.000 ljudi, a od početka pandemije je zaraženo svega 11 osoba.
Smrtnih slučajeva nije bilo.
Za spatifilium, kućnu biljku, vezana je zanimljiva priča. Naime, vjeruje se da cvijet “ženska sreća” donosi sreću, naročito u ljubavi, njenoj vlasnici.
Ako neudatoj djevojci poklonite spatifilum, kako se još naziva ovaj cvijet, ona će u najskorijem vremenu srediti svoj lični život.
Legenda kaže da ovo saksijsko cvijeće ima zaista magičnu moć: usamljenim djevojkama pomaže da upoznaju bračnog partnera, udatim ženama da poboljšaju odnose u porodici, a ženama koje sanjaju o djeci, daje radost materinstva.
Spatifilium nema stablo – listovi su ovalni ili kopljasti i rastu direktno iz zemlje.
Ako “ženska sreća” odluči da cvjeta, primijetit ćete pupoljak na prvom malom klipu duge stabljike, a tek onda, uz odgovarajuću njegu, pretvara se u prelijepi bijeli cvijet.
Najbolje je čuvati ga na temperaturi od najmanje 18 stepeni Celzijusa, a idealno bi bilo da bude 22-23 stepeni u prostoriji u kojij se čuva.
Potrebno je zaštititi ga od hladnoće i promahe.
Spatifilium zahtijeva zalivanje tokom cijele godine. Pokušajte da sipate manje vode tokom zime – kako korijen ne bi smrznuo.
Pošto je tropska biljka, potrebno je da je dobro natopite vodom, a onda ostavite da se zemlja osuši.
Ako biljci nedostaje vode, to će vam i sama pokazati tako što će joj lišće malo “klonuti”.
Generalno voli vlažan zrak, ne zahtijeva svijetla mjesta, jer je sjenovita, a najbolje ju je držati na dva metra od prozora.
Zašto uvijek sve rješavamo “hemijom” kada su nam nadohvat ruke namirnice koje nas mogu učiniti lijepima i njegovanima? Kad je, naprimjer, riječ o kosi, postoji toliko načina da je u vlastitoj režiji učinimo zdravom i sjajnom. Domaći regeneratori mogu je zaštititi i oporaviti od posljedica sunčanja i prekomjernog feniranja, ojačati je i napraviti mekšom na dodir, a mi vam predlažemo dva jednostavna recepta u tu svrhu.
1. Dovoljni su jedno žumance i četvrtina limuna. U šoljicu stavite narendanu limunovu koru sa žumancetom. Dobro promiješajte i izmutite smjesu, pa je nanesite na kosu koju ste prethodno oprali šamponom. Ostavite da balzam odstoji samo pet minuta. U mlaku vodu stavite nekoliko kapi eteričnog ulja ruzmarina i s tom tečnošću dobro isperite kosu. Već nakon prvog tretmana primijetit ćete da je kosa mekana i blistava.
2. U dublju posudu sipajte dva litra tople vode i četiri kašike jabukovog sirćeta. Izmiješajte sastojke i nanesite duž cijele, prethodno oprane kose. Sačekajte deset minuta i isperite. Jabukovo sirće će sačuvati ćelije vaše kose i ojačat će je.
Vernesa Manov : Nusretina ilahija o beharu i ljiljanima
Imao sam sedam godina kada je, Aldin, Nusretin i Hamdin stariji sin poginuo. Zlatni Nusretin i Hamdin ljiljan. Devet mi je bilo kada je granata usmrtila njenog mlađeg sina, Sadina.
„Mlad je bio, Aldin moj, dvadeset četiri napunio u martu 1992. ali nisi ga mogao ubijediti da ne ide na liniju. Izgubio je mladost braneći svoju zemlju, svoj grad, mahalu, mene- svoju majku…“
Zastade malo pa nastavi:
„A, ono, majkino pile malo, Sadin, jah, što mi se napati te godine sa astmom… ugušit ću ti se, majko!- kaže mi… a ja..“
Opet zastade, pa otpuhnu i nastavi: „Ama, ne dam te nikom, nećeš, ružin cvjetiću majkin… kakvi ugušit’?! Ko će se majki zamomčiti svojoj, ko će majku sekirat’ kada zakasni u cure kada ode? Ko, dragosti moja?“
Gledam lice Nusretino danas. Bore oko desnog sapleo joj bol za jednim, a oko drugog bol za drugim sinom. Briše suze. Bore neće nikad obrisati. Ni tugu u svom srcu.
Razgalit će se ova bol, akobogda, u nekoj džennetskoj bašči kada se smjesti sa svojim Hamdom između svojih radosti, Aldina i Sadina.
To sam pomislio dok sam posmatrao kako pokušava još nešto reći:
“Sadin me crven u licu gledao, pio neki čaj, grstio ono svoje maleno lice od gorkosti čaja… De, još
malo, pihni…bit će ti dobro…akobogda!“
Prinese dlanove svom obrazu kao da prouči nešto i reče:
„I bilo mu bolje dva- tri dana…razgalilo mu se…I ovako dan kao danas bio… vedar… behar posvuda nije znao za rat… bez magle…“
Znao sam koji dio priče slijedi. Stavim ruku na njeno rame, a ona mi kimanjem glave dade znak da želi i može još da mi kaže i ovo:
„Mama“, veli mi oko jedanaest sati, „mogu do klanjanja podne namaza samo trun izaći, ne puca od jučer…eno svi su vani…“
„Ni govora… zrak je pun polena…ugušit će te… a nikad ne znamo ni kada dušmanima može naumpasti opet…“
„A, samo malkice, pleaseeee…“ uporno me molio.
„Ni malkice…“ – velim mu ja i dodah: „ Hajde da ti pomognem da se okupaš, babo će još jednom danas otići po vodu, rekao je da možeš i bazen napraviti danas ako hoćeš…bit će vode…“
Osmijeh te sjete joj preleti preko lica.
„ Juupppiiii… jupppiiii! Hajde, grij tu vodu, šta će mi da idem vani…““
Sjećam se tih naših bazenčića. Čim babo s linije, majka bidone, namigujući meni, u znak da će biti vode i „za Neuma, a možda i Makarske“.
„Brćkao se pola sata, obledenio, ali neće iz vode…sve mi bježi, a ja kao ne mogu ga uhvatiti…Eeee… radosti te puste! Čim sam mu osušila kosicu peškirom, rekoh mu da se primakne prozoru i da će sunce biti bolji fen od onog koji nam je bio pregorio… a ja rekoh, odoh i ja časom da operem kosu kad imasmo onoliko vode…Hajde, kaže, čekam te!“
„Mama“, dozva me jednom, „eno, behar rascvjetao se u dedinoj bašči…“
„Eto, taman ti odavde vidiš dedinu bašču…“rekoh mu, a on veli: „Malkice…k’o da je ono grana… puna behara…“
Dalje, slutite sami.
„Pala samo jedna, velahavle, k’o da je samo po njega došla… mene je detonacija odbacila dalje… njega mi je usmrtila… medo na jednu, njegov tespihić na drugu stranu… kasnije sam ga navijenula na jedan končić i eno ga stoji u onom ćošku džamije gdje je sa dedom išao do tog ramazana. Duša mi kada vidim da djeca uzmu pa uče razbirujući bopčiće, baš kao i on nekad… Govorili mi ostavi tespih, Nusreta, u kući … nisam … hoću da mi ga spominju i djeca, maksumi su najiskreniji u dovama…“
Pamti se u mahali, a i dalje, kada je dženaza krenula od džamije do mezarja, svi gledali u Nusretu, a ona se uspravi i veli: „Nemojte tugovati toliko, nego uzimajmo abdest da mom Sadinu, a i Aldinu, ićram u Džennetu zaslužimo!“
-Nusreti je Allah dž.š. dao tada toliku snagu, da kada god je kome teško, Nusreta je primjer za snagu.-
Ovo sam zapisao u svesku na kraju rata. Bila mi pismena vježba i ja sam „intervju“ obavio sa Nusretom tada.
Mi, djeca i tinejdžeri, tada, čim rat završio, znali smo se „boriti“ ko će prije do onog tespiha, „dječijeg“ kako su ga svi nazivali.
Znao sam šta ću imati na naslovnici svoje knjige o ilahijama, ako je ikad objavim.
Kada bi u studentskim danima navraćao uvijek smo neke nekadašnje „KUNG-FU“ pokrete pravili pozdravljajući se.
Kada sam je jednom posjetio, vidim sjede za stolom u dvorištu, ručavaju. Sa njima dvije mlade djevojke.
„ Evo onog ljepotana o kojem Vam govorim da se treba ženit’ “
Malo se uznegodismo i djevojke i ja. Upoznamo se, a Hamdo reče:
„Evo, vidiš, upisale su prvu godinu fakulteta, a akobogda, i doktorirat će iz ove kuće…“
Ozareni, vidim usrećeni jer su uzmogli, više voljom duha i snagom imana, nego što nisu znali šta će sa novcem, da udomaće studentice i bez naknade im omoguće da stanuju i hrane se kod njih dok studiraju.
„Imaju svoj prostor, svoju slobodu, nismo im dosadni…“ tiho će mi Nusreta kada me pozva da joj neke tegle podignem u špajzu na visoku policu.
„A, vidi kako te Amina gleda… svrati ponekad… možete i prohodati za lijepa vremena…“
„Moja Nusreta koji ti hajr i Hamdo činite…“ rekoh joj, a ona će: „Tako sam sigurna u stanje na nebesima…“ reče mi pokazujući u nebeski svod.
Sa Hamdom sam uspio otići klanjati ikindiju kao nekad. Ušli mi u džamiju, a ja, velahavle, sve se osvrćem gdje je onaj tespihić da ga, uzmem, ako bude slobodan.
Dijete uđe i smjesti se. Tespih među tim prstićima oživi. Bi mi nešto lijepo oko srca.
Vratio sam ga kući i mislio da neću se zadržati, ali Nusreta mi mahnu, pa k’o fol zaprijeti i ja uđoh.
„Hajde, evo, zapakovala sam ti i za večeras da se sa jaranima zasladiš.
Na avliji mi Hamdo reče: „ Dođi nam češće… usrećiš nas…“ znao je govoriti mi Hamdo, a Nusreta bi ga smeti sa te misli:
„Jašta će… nemoj, sine, idi u vesela društva… mi stari ti ne trebamo…“
Kada sam taj dan ušao u kuhinju sa Hamdom jer nas je pozvala da vidimo gdje će sa nekim stolom, zatekosmo je, nesvjesnu da je neko čuje kako uči poluglasno:
„ Puhnut će behar… ispudit će džemre rosu čim zemlji pane… „
Kada uvidje da smo u kuhinji reče mi: „Ova mi je ilahija mehlem za dušu… podsjeti me na behar i onu granu što mi je spominjao Sadin prije onog časa… „
Hamdo je znao kako joj misli smesti sa tuge i reče: „Evo, vidi, da ovaj stol ovako …“
Ostavih ih taj dan u društvu studentica. Jednu sam zagledao tada.
„ Sjećaš li se, Nusreta, kada mi ti namignu tada, na moju Aminu…i vidi nas danas…?“
Sa Aminom sam se pošao viđati više na fakultetu, nego kod Nusrete. Ona je bila sretna.
Kada smo diplomirali oboje iste godine, Nusreta je kupila buket i ogrlicu njoj, a meni sat i parfem rekavši: „Dvoje djece sam iškolala, hvala Alahu na snazi!“
Svi smo na te riječi zaplakali, znajući joj nijet i dušu.
Iako snažnog duha, vidno je tugovala i vehnula.
Nije druge smarala svojom tugom neprebolnog, ali neka joj duša zna kako joj je bilo.
Prije par godina, kada sam bio profesor zadužen za spremanje Ramazansko koncerta, znao sam koju ilahiju ne smijem zaboraviti.
„Iz blizine srce sluti… malo podignite intonaciju… tako … jer moj glas je jači…“
Nisam ni Amini ništa govorio, ni Hamdi, ni Azri, Amininoj cimerici, koja se udala za mog jarana Farisa, a Nusreti pogotovo. Htio sam da je iznenadim.
Iza zastora virkam jesu li sjeli u prvi red. Svi dođoše, Nusretu ne vidim. Zaledih se.
Odjednom vidim ide i vodi za ručicu i unučicu svoje sestre. Pozvala je pola rodbine.
„Bogami, Nusreta, ti mi bi gao PR za koncert“ našalih se kasnije, a ona me pogleda blago i reče: „Pa ti si moja dika!“
Stadoh dirigovati horu na prve tri ilahije. Svetost Milosnika je nosila atmosferu noći u kojoj dočekivasmo najdražeg gosta- ramazan te godine.
Nakon jedne kaside u kojoj nije bio potreban dirigent, pojavih se ispred hora i zaučih kao nikad do tada:
Iz blizine srce sluti puhnut će behar,izhodit će cbijeće džemre čim zemlji padne…Gledah u Nusretu. Skamenjenog lica, suznih očiju me gleda.
Sve mi slike pred očima iz djetinjih dana…
Odjednom na onom dijelu druge strofe, Nusreta pođe micati usnama, pa kao da joj melodije ispuniše i one bore od suza oko očiju, malo se oraspoloži.
Uči sa cijelom salom i ona.
Kada završih, nakon što sam dva puta ponovio zadnju strofu jer sam osjetio koliko narod voli ovu ilahiju, rekoh:
„ Moram uzeti za pravo i reći da sam ovu ilahiju posvetio svojim prijateljima iz djetinjstva, Aldinu i Sadinu i njihovim roditeljima, Nusreti i Hamdi!“
Kada se nakon par minuta pridružih ekipi na povratku kući, Nusreta me poljubi i reče: „Sinko dragi, ti baš ovaj moj život usrećuješ k’o da sam te rodila.“
„Pa kako neću kada si ti mene usrećila mojom Aminom!“ – rekoh veselo da joj još raspoloženje držim na tom fonu.
„ … I da Vas ne zivkam… svako teću noć iftar kod mene…“- na izlasku iz automobila reče.
„Ih… jašta ćemo…“ ja kao prosvjedujem, a Amina mi stisnu šaku da je ne sekiram.
Kada se vraćasmo kući, Amina od garaže do stana, priljubila se uz mene, osjetim drhti dok šetasmo.
„ Iz blizine srce sluti… ima svoj naslov… a ti napisao „NUSRETINA ILAHIJA“?!“
„Da… za mene jeste… jesi vidjela što sam joj dušu razgalio…!“ sretan joj se unesoh u lice.
„ A, zaista, da li se Omer- begova bašča vidjela sa njihovog prozora onog dana kada je pukla granata…?
„Da… tijelo djeteta je moglo uvući glavu pod ugao da vidi, a Sadin je toliko tih dana žudio da ide dedi da je sigurno uspio naći ugao pod kojim se vidi kuća i grana sa koje je puhnuo behar.“- konstatovah.
„Lijepa naša poginula djeca… rahmet im lijepim dušama kao i braniocima naše BiH!“- reče Amina i zastade.
„Što stojiš?“ zapitah.
„Zato što te moram zamoliti da što prije i Aldin i Sadin imaju svoju ilahiju!“ zarumenjena u licu ubrza i hod i govor.
Uđosmo bez riječi u stan.
Svako u svojim mislima.
Znao sam da već smišlja tekst, a ja… ja sam već onom Sadinovom tespihiću i onoj Aldinovoj znački Zlatni ljiljan davao najljepšu ilahijski i kasidijski notni zapis.
Vernesa Man
Možda znate napamet koja je vaša grupa, a možda kao i većina ljudi ne pamtite tu informaciju. No krajnje je vrijeme da je otkrijete jer možda ste upravo vi jedna od osoba koje u sebi nose “zlatnu krv”.
Postoje četiri osnovne vrste krvnih grupa, A, B, AB i 0, a svaka od njih može biti pozitivna ili negativna, ovisno o tome je li u njoj prisutan ili odsutan Rh faktor. Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj je najčešća krvna grupa A, a slijedi je krvna grupa B. Ipak, kada gledamo ostatak svijeta, najrasprostranjenija je krvna grupa 0. No koja krvna grupa je najrjeđa?
Riječ je o krvnoj grupi Rhnull, koju stručnjaci rado nazivaju i “zlatna krv”. Prema dostupnim podacima, ovu krvnu grupu u cijelome svijetu imaju tek 43 osobe, a otkrivena je 1961. godine. Ova najrjeđa krvna grupa nema niti jedan od 50 antigena iz Rezus sustava.
Iako te osobe mogu svima donirati krv, njihov život može spasiti tek nekolicina ljudi. Upravo zato, u slučaju da im ikada zatreba transfuzija krvi, osobe koje imaju zlatnu krv potiču se da daruju krv, piše The Healthy.
izvor: index.hr
“Šta potamnjuje, a šta osvjetljava srce”
Srce je, govore islamski mitici, u odnosu na ostale organe tijela, poput zapovjednik među vojnicima. Svi od zapovjednika dobijaju naređenja. Zapovjednik ih pokreće i vodi gdje i kako hoće. Svi se oni za njim povode. U tom smislu Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: „U ljudskom tijelu ima jedan organ, koji, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je i cijelo tijelo?! Taj organ je srce?!”
U jednom obraćanju vjernicima Hazreti Alija , r.a. govori je o srcu kao, najzačudnijem dijelu čovjekova bića:
“…o arteriji čovjekovoj visi jedan komad mesa, koji je najzadivljujući dio organizma njegovog a to je srce iz kojeg izviru i u kom se nalaze trunci mudrosti i trunci gluposti. Ako se ohrabri u nadanju svome, postoji velika opasnost da će ga pohlepa njegova u poniženje odvesti, i ako bude ustrajno u toj pohlepi, njegova grabežljivost će ga u propast odvesti, a ako ga obuzme očaj i beznađe, za njega postoji opasnost da umre u žalosti. Ako je srce ispunjeno srdžbom i grubošću, one će prerasti u neprijateljstvo i mržnju. Kad ga obuzme radost i zadovoljstvo, zaboravlja oprez i postaje nemarno, a ako ga strah napadne, pretjeran oprez suzdržat će ga od bilo kakva djelovanja. Čim se nađe u ozračju sigurnosti, obuzme ga san varljivi, a ako dospije u nevolju i teškoću, njegova nestrpljivost i slabost donijet će mu sramotu. Ako imetak veliki stekne, osjećaj materijalne sigurnosti naredit će mu nepokornost, a ako ga siromaštvo i oskudica snađu, teškoće koje oni porode ispunit će čitavo biće njegovo.”
Ashab Abdullah ibn Mesud, r.a., je rekao: „Četiri stvari pomračuju srce:
Hranom pretrpan stomak o kojoj se ne vodi računa da li je dozvoljena ili zabranjena; druženje sa nasilnicima; zaboravljanje prošlih grijeha; uzaludno nadanje.
A četiri stvari rasvjetljavaju srce:
Gladan stomak koji se čuva od zabranjene hrane; druženje sa dobrim ljudima; ne zaboravljanje prošlih grijeha; ostavljanje nade u dug život.“
izvor: static.islamskazajednica.ba
Bila sam anksiozna, to me uništilo. Uništilo je moju sliku o sebi. Mislila sam da sam superžena, da mogu odgovoriti na sve potrebe svog muža i djece, a onda sam se morala suočiti sa strahovima.
U intervju s novinarom Grahamom Bensingerom Novak i Jelena Đoković progovorili su o brojnim detaljima iz privatnog života. Između ostalog, govorili su o svom braku i roditeljstvu, a Jelena je otkrila šta joj je bilo najteže u braku s Novakom.
Na upit žele li još djece, dali su različite odgovore. Novak je dao do znanja da bi volio imati još djece, dok je Jelena ustvrdila da radije ne bi.
“Teško pitanje. Trenutno sam zadovoljan što imamo dvoje djece, mi smo kao par trenutno sretni s tim”, rekao je naglašavajući da je na ovo odgovorio poput političara, no dodao je da se nikad ne zna:
“Život je pun divnih iznenađenja. Blagoslovljeni smo s naša dva anđela od kojih učimo jako puno o životu.”
izvor: fokus.ba
Dezinfekcijske barijere predstavljaju posebno pripremljene površine koje mogu biti posebno izrađene posude za tu namjenu ili betonska udubljenja kao dio arhitektonskog rješenja za ulaz.
Prema naredbama nadležnih štabova, u svim objektima kroz koje prolazi veći broj osoba neophodno je postaviti dez-barijere preko kojih moraju proći ljudi, a u određenim pogonima i prostorima, slične barijere se postave i za vozila.
Sve se čini sa ciljem da bi se spriječilo unošenje mikroorganizama i u svrhu preveniranja širenja infekcije u zatvorene prostore, a njihova pogrešna ili nepotpuna upotreba može nanijeti više štete nego koristi, navode iz Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica.
Otopine pripremati po strogim instrukcijama
Prema instrukcijama i preporukama iz Instituta, dez-barijere moraju biti postavljene na glavnom ulazu u ustanovu, prostor, proizvodnju, na način da ih se ne može zaobići, preskočiti ili izbjeći, s tim da se treba onemogućiti kontakt kožom ili pristup kućnih ljubimaca.
Same “posude” odnosno udubljenja moraju imati minimalnu dubinu 2-4 cm za barijere za ljude, i 6-8 cm za barijere za vozila, a u njih postaviti sintetičke spužve koje je neophodno fizički čistiti (ispirati) u toku 24 sata.
Što se tiče upotrebe dezinficijensa u dez-barijerama, koriste se dezinficijensi koji pružaju trenutno dejstvo, otopina treba biti u koncentraciji dva puta jačoj nego otopine za primjenu orošavanjem ili prskanjem, a njihova dopuna se obavlja minimalno svakih 6-8 sati, s tim da ako je protok osoba veći, i znatno češće.
U INZ-u naglašavaju da pripremu otopine dezinficijensa moraju vršiti stručne osobe ili se ona mora raditi pod njihovim nadzorom, dez-barijera se ne smije dodirivati rukama, a prilikom njenog postavljanja, osvježavanja, punjenja, čišćenja, neophodno je koristiti sve mjere zaštite (rukavice, maska).
Za pripremu same otopine koja će se koristiti u dez-barijeri neophodno je da se sredstvo razblažuje i otopina priprema neposredno pred upotrebu, odnosno primjenu. U normalnim uvjetima za pripremu otopine za dez-barijeru koriste se dva grama sredstva na bazi hlora za pripremu deset litara otopine za dez-barijeru, koja se mora kontinuirano dopunjavati.
U specifičnim uvjetima, gdje protok ljudi, moguće je pripravljanje i na bazi četiri grama hlora za deset litara otopine. Pripremljena otopina je spremna za upotrebu narednih 6-8 sati, stoga je važno na dnevnoj bazi pripremati adekvatne količine otopina kako bi se racionalno koristila sredstva i smanjilo nepotrebno dodatno eko-kontaminiranje svakodnevnim deponovanjem preostale otopine.
Širenje umjesto sprečavanja zaraze
– Brzopleta i površna priprema otopine za dez-barijeru prozrokovat će kontraefekat, a nedovoljna količina dezinfekcionog sredstva u otopini koja se priprema neće imati efekat dezinfekcije nego pojačanog čišćenja.
S druge strane, suvišna količina dezinfekcionog sredstva u otopini koja se priprema za dez-barijeru može oštetiti obuću korisnika dez-barijere, pojačava rizik za inhaliranje štetnih isparavanja, ali i rizik za osobu koja priprema i nadzire otopinu, te za osobu koja vrši čišćenje dez-barijere!
Kako ističu iz instituta za zdravlje i siugurnost hrane, na kraju i najbitnije – nepravilna, neadekvatna i nestručna dezinfekcija i priprema i implementacija dez-barijera predstavlja nedjelotvorno utrošen rad, vrijeme i novac, a potencijalni rizici i štete uključujući i širenje zaraze se umjesto smanjuju, ustvari povećavaju.
Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica
“Musaova uvjerenost”
Kada je Musa, a. s., izvodio svoj narod iz ropstva kod egipatskih faraona, došli su do tačke kada su iza sebe imali silnika s vojskom, a ispred sebe prepreku – more.
Tada su među njegovim narodom zavladali strah, panika i očaj, jer su se našli u bezizlaznoj situaciji.
Musa, a. s., tada im reče: “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati!”
I pored toga što je pred njim bila velika prepreka (more), a iza njega najmoćniji čovjek svog doba, spreman uništiti ga, Musa, a. s., nije se dao pokolebati: nije sumnjao u Božiju milost i Božiju pomoć.
Svoj optimizam u pozitivan ishod onoga što je snašlo njega i njegov narod crpio je iz čvrstog uvjerenja da Allah ne ostavlja i ne zaboravlja Sebi odane, i da će sigurno ukazati na put spasa onima koji se na Njega istinski oslanjaju.
A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onom koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. (Et-Talak, 2-3.)
izvor: static.islamskazajednica.ba