Već nekoliko desetljeća se razgovara na svim nivoima o globalnim promjenama klime i utjecaju čovjeka na sve ono što se dešava u atmosferi. Klimatske promjene su postale dio obavezne priče od laičkog razgovora u lokalnom kafiću sve do najvišeg političkog i ekonomskog nivoa na razini država G7 ili generalne skupštine UN-a. Uvijek se može postaviti pitanje do kojeg nivoa se zaista radi o promjenama geofizikalnih procesa u atmosferi, a koji postotak obuhvataju senzacionalističke priče koje imaju sasvim drugačiju svrhu od nekog upozorenja ili edukacije.
Utjecaji na klimu
Klima predstavlja srednje stanje atmosfere i njenih elemenata mjereno duži niz godina (minimalno 30). Ovo znači da se ne može na osnovu nekog trenutnog stanja povišene temperature, jednog toplog ljeta ili veće količine snijega nekog zimskog perioda govoriti o klimatskim promjenama. Treba dugotrajno pratiti brojčane podatke, prije svega temperature i padavina te rasporeda istih, da bi se konstatirala promjena klime nekog podneblja. Kada se pogledaju faktori klime jasno se da zaključiti da antropogeni utjecaj nije u tom kvantitetu koliko se često predstavlja u javnosti.
Geografska širina je prvi faktor klime i ona određuje upadni ugao Sunčevih zraka. Položaj ekvatora se mijenja u dugotrajnom procesu Zemljinog kretanja koje se zove precesija te je on potencijal osnove promjene klime. Na klimu utječu nadmorska visina, raspored kopna i mora, morske struje te izloženost reljefa. Nijedan od ovih faktora ne može biti segment priče o utjecaju čovjeka. Ljudi ne mogu preusmjeravati Golfsku struju, smanjivati visinu Bjelašnice niti zamijeniti položaj Mostara i Bijeljine. Jedini faktor klime na koji čovjek značajno utječe je vegetacija jer je deforestacija postala veoma unosan biznis – bez obzira na to da li se prodaje drvo ili se uklanjanjem šume formira građevinsko zemljište na planinama.
Promjene klime na planeti Zemlji nisu vezane samo za sadašnji period i dešavale su se prije pojave čovjeka na Planeti. Svako razdoblje u geologiji koje se završavalo pratilo je velika izumiranja kao posljedicu promjene klime koja je odgovarala određenim vrstama. Na Planeti je bilo pet velikih izumiranja, a najveće je bilo ono prije 252 miliona godina na kraju paleozoika.
Tada je 85% živog svijeta na Planeti nestalo. Poznato je i izumiranje prije 66 miliona godina kada su s lica Planete nestali dinosaurusi. Atmosfera se tada promijenila zbog dva razloga – udar asteroida u današnji Meksiko i vulkanska aktivnost u južnoj Aziji. To je bilo sasvim dovoljno da prašina ne dozvoli Sunčevo zračenje, a da nedostatak fotosinteze značajno umanji vegetaciju.
Nedostatak hrane je s Planete uklonio najveće do tada – dinosauruse. Promjene klime se dešavaju i u dobima koja su mnogo bliža našem periodu. Prije osam do deset hiljada godina se desio kraj zadnjeg ledenog doba. Otapanje leda je formiralo nova mora, a neki dijelovi kontinenata, od Britanije do Japana, su postali otoci. Danas se može konstatirati kako živimo u nekom međuledenom dobu, a u proteklih 1,5 miliona godina su se desila čak četiri ledena doba – Ris, Mindel, Ginc i Wirm.
Nekada neobični događaji pokrenu promjenu klime na Zemlji. Tako je kuga prije sedam stoljeća napravila neobičnu klimatsku stvar. Brojke pokazuju da je cca 20 posto žitelja Europe od XIII do XVI stoljeća izgubilo život od „crne smrti“. Mortalitet ovog tipa je uslovio smanjenje upotrebe šumskog fonda te se nivo CO2 smanjio jer je „višak“ drveća imao veću aktivnost u procesu fotosinteze. Zbog ovoga je u tom periodu vladalo „mini“ ledeno doba u Evropi. Danas se dešava suprotna stvar – višak CO2 je osnovni krivac povećanja temperature!
Zemljina atmosfera je idealna za život koji poznajemo na njoj. Čak 99 posto zračnog omotača čine dušik i kisik, a drugi gasovi imaju veliku ulogu i pored mnogo manjeg postotka. Vodena para je neizostavni segment kruženja vode u prirodi, aerosoli pomažu u formiranju oblaka, izotop kisika ozon nas štiti od štetnih UV zraka, a CO2 je osnova najvažnijeg procesa na Planeti – fotosinteze.
Udio ovog gasa, u idealnim uslovima, je 0,033 posto. On ima ogromnu ulogu u procesu Zemljine radijacije, a to znači da utječe na zagrijavanje atmosfere. Pogrešno je mišljenje da se grijemo direktno od kratkovalnog zračenja Sunca. Prvo te zrake dođu do Zemlje pa se odbijaju od nje, a mi se upravo grijemo od tog dugovalnog „odbitka“. Ovo zračenje zaustavlja CO2 te ne dozvoljava pretjerano grijanje niti hlađenje površine naše planete. Da ne postoji ovaj gas mi bismo imali temperature kao na Mjesecu – preko dana 150 stepeni, a tokom noći – 120 stepeni.
Problem nastaje kada se povećava udio CO2, a za te stvari je u dobroj mjeri kriv čovjek jer utječe na to na dva načina. Prvi je već spomenuta deforestacija koja smanjuje mogućnost da drveće „pojede“ višak CO2, a drugi pretjerana upotreba fosilnih goriva koje kao produkt sagorijevanja u atmosferu emituju veće količine spomenutog gasa.
Prva i druga industrijska revolucija, odnosno upotreba uglja, nafte i zemnog gasa, napravili su disbalans u sastavu atmosfere te utjecali na promjenu klime. Nekada se ove činjenice previše naglašavaju i maksimiziraju, ali je evidentno da se dešavaju neke promjene. U proteklih 150 godina, u periodu kako se mjere temperature na Planeti, došlo je do rasta iste za 1,5 stepeni. Iako ova brojka na prvi pogled nije velika u tako dugom razdoblju, ovo je veoma značajna promjena.
Zaštita atmosfere
Najveći strah od povišene temperature se javlja kod priče o otapanju leda. Često se prikazuju slike nestanka ledenjaka na Grenlandu i Antarktiku, a brojni govore o novom „velikom potopu“. Hipotetički kada bi se sav led na Zemlji otopio, s obzirom na površinu okeana, nivo vode bi narastao za 83 metra. Ovo u praksi znači da bi Mostar bio pod vodom, a dolina Save čija mjesta su na visini do 87 (Rača) do 94 metra (Jasenovac) bi bila obala nekog novog Panonskog mora. Srećom ovo otapanje ne ide tom brzinom, ali se očekuje rast nivoa mora za 60 do 80 centimetara do kraja XXI stoljeća. Ove činjenice su osnovni razlog zbog čega se pristupa priči o „smanjenju upotrebe fosilnih goriva“ te stalnim aktivnostima o potencijalnoj zaštiti atmosfere od viška CO2 te Planete od otapanja lednika.
Velike industrijske sile nisu raspoložene da se odreknu svog ekonomskog razvoja zbog problema u atmosferi. Kao i uvijek sva priča se svede na novac i na raspodjelu istog prilikom aktivnosti koje se sprovode zbog zaštite prirode. Kada se u Brazilu 1992. godine potpisala „Okvirna konvencija o klimatskim promjenama“ počeo je razgovor o potrebi održavanja sastanaka svake godine na svjetskom nivou. Od 1995. se održava COP (Convention of Parties) na kojem se pregovara o štetnim utjecajima privrede na prirodu. Najpoznatiji su sastanci iz Kjota (COP3) i Pariza (COP21) na kojem su potpisani sporazumi o zaštiti atmosfere. U Kjotu je dogovoreno da se smanji emitovanje šest gasova u atmosferu od kojih su CO2 i metan najpoznatiji.
Interesantno je da SAD nikada nisu ratificirale niti poštovale taj sporazum. U Parizu 2015. godine je predviđen razvoj „zelenih tehnologija“, a osnova je da se smanji rast temperature na ispod 2 stepena do kraja stoljeća. Aktualni predsjednik SAD se u svakom svom mandatu povlačio iz ovog sporazuma, a to mu je krajem januara ove godine bila jedna od prvih odluka.
Posljednji COP29 koji se održao u Bakuu u novembru 2024. godine je ogolio svu priču o zaštiti prirode i smanjenju klimatskih promjena. Ovaj sastanak se sveo na finansijske pregovore u kojima su bogati nudili novac siromašnim državama koje bi trebale učestvovati u razvoju „zelenih tehnologija“. Na početku su bogate države nudile 100 milijardi dolara godišnje, a siromašne države tražile deset puta više. Kako to uvijek bude u pregovorima postignut je kompromis – dogovorili su se na 300 milijardi dolara godišnje. Ovaj novac treba služiti da se siromašni „lakše suoče
sa izazovima klimatskih promjena“. Valjda to za ljude s Maldiva znači da kupe kuće negdje u Australiji nakon što njihovi otoci budu potopljeni. Sljedeći COP30 će se održati na delti Amazona – priobalnom gradu Belemu u Brazilu. Kakvi su danas odnosi na Planeti izgleda da se svijet najmanje treba brinuti o potencijalnim „klimatskim promjenama“.
Suša je problem za živi svijet. Facebook
Disbalans u prirodi
Ono što se može zaključiti kao konstanta su brze geofizikalne reakcije atmosfere na koje nemamo odgovore. Pretjerano zagrijavanje mora izaziva brojne probleme u obliku ciklonskih vjetrova koji razaraju priobalje. U proteklom periodu svjedoci smo brojnih poplava koje nastaju kao posljedica povećane količine padavina u kratkom vremenskom periodu. Poplave u Libiji koje su odnijele više od 11000 života ili one u Valensiji u kojima je poginulo 95 osoba jasno govore koliko smo nepripremljeni za ovakva stanja. Poplave iz 2014. godine su na sjeveru Bosne i
Hercegovine gotovo napravile novo more, a one u Jablanici imale tragične posljedice s ljudskim žrtvama. Još se nisu ispitale sve okolnosti koje su doprinijele spemenutoj katastrofi.
Svaki disbalans u prirodi pravi probleme u živom svijetu. Brzi vjetrovi, obilje padavina, visok sniježni pokrivač, nagli rast ili pada temperature, kao i druge stvari koje se dešavaju nas izbacuju iz normalnih aktivnosti i prave nam prirodne nesreće. Naravno da čovjek svojim (ne)djelovanjem utječe da posljedice tih nesreća budu mnogo veće. Nekada se zaista čini da „režemo granu na kojoj sjedimo“ te da se neadekvatno ponašamo kada se radi o nekim
geofizikalnim procesima. Nije tajfun u Japanu nastao nakon industrijske revolucije – on nosi ime tajfun kamikaza jer im je pomogao da se uništi kineska flota u srednjem vijeku. Japanci su uglavnom naučili da odgovore na brojne prirodne „nuspojave“.
Višak CO2 je glavni krivac za povećanje temperature. Facebook
Ko preživi pričat će
Umjesto priče o „promjenama klime“ važnije bi bilo da probamo odgovoriti na sve izazove koji nas očekuju u narednom periodu. Mi ne možemo zaustaviti kišu, ali možemo zaštitom drveća onemogućiti nastanak jakih bujica od iste. Sigurno je da nećemo savladati maglu u Sarajevu koja je ovdje bila i u periodu dinosaurusa, ali možemo smanjiti emisiju štetnog SO2 u atmosferu koji je posljedica „prljavih“ energenata.
Klimatske promjene se uvijek dešavaju, ali to su dugotrajni procesi na koje brojne vrste odgovaraju akomodacijom. Otapanje lednika i naseljevanje sjeverne Evrope je omogućilo nastanak plavookih ljudi. Problem našeg prilagođavanja je što ne može svaka individua podnijeti isti kvantitet promjena. Naše je da čuvamo prirodu u okviru lokalne sredine jer: „Nismo naslijedili Planetu od predaka nego posudili od svojih potomaka!“.
Ko preživi (klimatske promjene) pričat će…
avaz.ba
