Dok neki nimalo ne žale za Jugoslavijom, drugi pak nalaze niz razloga zbog kojih tvrde da im je život u SFRJ bio bolje.
Racionalni ljudi žale za tržištem.
Tržište od 22 miliona ljudi daje više prilika za zaradu. Omogućuje proizvodnju većih serija proizvoda sa nižim konačnim cijenama – “ekonomija obujma” kazuje da se stanoviti fiksni troškovi smanjuju utoliko više što je konačni broj proizvoda veći.
Carine i druge prepreke su manje.
Socijalna prava
Zdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće.
Radno je mjesto bilo sigurno kao smrt – praktički vam ga nitko nije mogao oduzeti.
Milicija
Neke stvari koje današnja policija riješi u roku nikad, milicija je rješavala u roku odmah.
Nisu se pretjerano morali brinuti oko ljudskih prava, neovisne kontrole, i sl. Pendrek su zvali “odgojna palica” što izaziva opravdano moralističko zgražanje, ali u stanovitom broju slučajeva prikraćuje put do otkrivanja počinitelja.
No milicioneri nisu bili samo fizikalci. Milicija se prije bavila i metafizikom, to jest ontologijom i spoznajnom teorijom.
“Istina – je ono što milicija traži da joj kažete” veli jedna definicija istine iz tog vremena.
Kontejneri
Nikada ni jedan čovjek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima.
Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi.
Takmičenje naroda
Jugoslavija je bila neka vrsta takmičarske arene za brojne narode. Svi koji su živjeli u njoj takmičili su se s nekima drugima.
Takmičenje je uvijek dobro, ako se odvija u fer uvjetima. Očito je da su, recimo, utakmice Zvezde i Dinama, Hajduka i Partizana, Hajduka i Zvezde bile “više od igre”.
Odigravale su se pred prepunim stadionima, uvijek u uzavreloj atmosferi sudnjega dana. Utakmice “velike četvorke” bile su tako magnetične da ih danas, kao argumet za obnovu jugolige, koriste čak i najfanatičniji protivnici Jugoslavije, npr. Ćiro Blažević.
Slična su takmičenja bila i u drugim sferama sporta i života – košarci, atletici, itd. i što je najvažnije, privredi. Svi su htjeli dokazati da su bolji. Jugoslavenska nogometna liga bila je neusporedivo kompetitivnija od svih današnjih nacionalnih liga.
Iz nje je Dinamo osvojio kup velesajamskih gradova, a Crvena Zvezda kup prvaka i interkontinetnalni kup, dok su klubovi dolazili u visoke faze završnica evropskih kupova. Danas klubovi niti jedne države iz regije ne mogu ni sanjati o četvrtfinalu evropskih kupova.
Omladinske radne akcije
Danas ljudi ne vole raditi ni kad im se plati – nekoć su na radne akcije diljem Jugoslavije hrlile hiljade i hiljade mladih ljudi, kojima je to bilo jedinstveno iskustvo.
Rad, kolektivno zajedništvo, idealizam, muzika, ljubav, žuljevi, disciplina, pobuna, simboli – sve je bilo na radnik akcijama, i što je najvažnije, odlazak od roditelja u svijet slobode. Oni koji su bili na njima, i danas ih pamte kao jedno od najljepših iskustava života.
Kinematografija
Jugoslavenske su republičke kinematografije, razmjerno male, činile jednu razmjerno srednju, ali ne i osrednju.
Jugoslavenski su filmovi dobivali nagrade u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Karlovym Varima, pa čak i Oscara.
Vanjski dug
Jugoslavija je 80-ih upalila sve crvene alarme zbog vanjskog duga koji je narastao na 20 milijardi dolara.
Bila je to predratna situacija. Iako je riječ o dugu države, a ne općem dugu, valja imati na umu da su današnje države bivše Jugoslavije dužne više od 170 milijardi dolara.
BDP
SR Hrvatska imala je 1979. godine BDP koji je bio manji od današnjega za 0,5 posto. To znači da smo od 1980 do danas tapkali u mjestu – tapkali, tapkali i tapkali. Nisu se pomakli ni pedlja.
Drugu su (Poljska, Rusija, Češka, Slovačka) otišli svjetlosne godine naprijed. Naša historija je historija propadanja – ustrajnog, samoskrivljenog, sveobuhvatnog, nepromjenjivog. Jedino u čemu je Hrvatska silovito napredovlai bilo je skijanje – cijela Jugoslavija sa alpskom tvrđavom Slovenijom nije mogla sakupiti toliko skijaških medalja kao Hrvatska.
Deložacije
Vrlo kratko: nije bio deložacija.
Krediti
Vrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama, a ne građanima, a 80-ih bi vrijednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, no oni koji su ga dobili bili su sretnici.
Jednopartijski sistem
Jednopartijski sistem ne omogućava nego blokira politčku slobodu. No on se u nekim pitanjima pokazivao znato efikasniji od današnjega.
Recimo, tri zadnja premijera Hrvatske bili su menadžeri koji su vodili sisteme od 20.000 ljudi.
Jugoslavija je imala napredne tehnologije – u Zavodu Soko u Mostaru 1989. dovršavan je nadzvučni avion. Danas ista tvornica radi škrinje za meso. U jednostanačkom sustavu odluke se provode s manje otpora, jer nema koalicijskog dogovaranja, prenemaganja, trgovanja, opstrukcije.
Krađa i korupcija
Bile su neuporedivo manje nego danas.
Svi pojavni oblici, izuzev onih koji su vezani za prirodu sistema, postojali su kao zametak ovoga što se danas razvilo do čudovnišnih razmjera.
No neki pojavni oblici krađe i korupcije mogući su samo u kapitalizmu, poput menadžerskih kredita, kredita s deviznom klauzulom, uništavanja fabrika kako bi se dobili placevi, i sl.
Kult bezličnosti
Osim kulta ličnosti vladao je i kult bezličnosti, pa su pojave individualizma bile osuđivane kao buržoaske.
Igor Mandić s leptir mašnom početkom 70-ih bio je predmet općeg društvenog zgražanja.
avaz.ba
