Kada pomislimo na make-up umjetnike, prva asocijacija su nam obično njihove vještine, spretnosti, talent i tehnike šminjaknja kojima se služe, no naša sagovornica Senida Hadžihalilović je drugačija. Ona ima urođeni invaliditet s medicinskom dijagnozom amelia antebrachi, odnosno – rođena je bez desne podlaktice. Senidu to nije spriječilo da postane šminkerica i da svoj talent iskaže jednom rukom, iako smo svi ubijeđeni da su za šminkanje itekako potrebne dvije smirene ruke.
Senida Hadžihalilović vrlo rado se odazvala da za naš magazin ispriča svoju životnu priču i opiše probleme s kojima se susretala tokom odrastanja, predrasude, ali i silnu želju da se okuša u ovom poslu.
– Nakon teškog zdravstvenog perioda, postala sam majka i tada sam odlučila da ću sve svoje vrijeme usmjeriti na svoju djecu, na njihov odgoj i djetinjstvo. Odlučila sam da ne propustim bitne trenutke u njihovim životima, da budem dio njihovog razvoja. U taj cilj se nikako nije uklapao posao od osam do 16, tako da sam odlučila da pronađem posao u kojem mogu prilagoditi radno vrijeme svojim potrebama. Idealan posao mi je bio posao šminkera, gdje radim na principu zakazivanja termina, i gdje mogu kalkulirati vremenom. Jako mi je važno da radim, a da taj posao i obaveze ne utječu na kvalitetno provedeno vrijeme s mojom djecom. Tako se osjećam produktivno, jer doprinosim svojoj porodici, a moja uloga majke ostaje prioritetna – kaže Senida na početku razgovora za „Azru“.
Kako je bilo savladati tako zahtjevne vještine poput šminkanja, a vjerujem da je bilo i brojnih drugih teških izazova za Vas?
– Svakodnevno se susrećem s izazovima, dok sam bila osnovac, veoma mi je bilo važno da naučim sama vezati pertle jednom rukom, hvala Bogu ta upornost se isplatila. U tom periodu to je bio moj najveći izazov. Međutim, pravi strah i nesigurnost sam osjetila kada sam dobila svoje prvo dijete, jer sam tada shvatila da moj nedostatak može utjecati na zdravlje i sigurnost djeteta. Sigurno kupanje, presvlačenje, držanje djeteta je bilo nešto najteže što sam uspjela naučiti u svom životu. Sada, ne vidim nijedan motorički problem, a da ga ne mogu uspješno savladati.
Kako okolina reagira?
– Smatram da ljudi na nama primjećuju ono što želimo istaći i da odnos prema samom sebi utječe na odnose s drugim ljudima. Ja sam samouvjerena i pozitivna osoba, tako da ljudi često i ne primijete da imam neki invaliditet. Moj fokus je na meni kao ličnosti s kvalitetnim osobinama, a ne kao osobi s invaliditetom.
Da li se klijentice iznenade?
– Često mi se znalo dogoditi da na licima djevojaka primijetim nelagodu ili strah da rad neće biti uspješan, jer radim samo jednom rukom. Na kraju, kada završim šminkanje, one se oduševe i priznaju mi da nisu očekivale da će to biti tako kvalitetno. Svakoj klijentici se posvetim maksimalno, one osjete tu moju privrženost i zalaganje da svaki rad bude perfektan.
Kako se suočavate s predrasudama i jeste li ih doživljavali?
– Jesam, nekoliko puta sam doživjela da me odbiju na konkursu za posao pod izgovorom “nije to baš za tebe”, a bez da mi se ponudi mogućnosti da se dokažem. To su sve iskušenja koja mene ne obesrabruju. Srećom, postoje ljudi koji su susretljivi i empatični. Vlasnik jednog studija i solarija mi je velikodušno dao na korištenje svoje prostorije i na tome sam mu veoma zahvalna.
Gdje pronalazite motiv za uspješno napredovanje?
– Moj najveći pokretač u životu je vjera. Vjerujem da se sve događa s razlogom i da svako nosi teret koji može ponijeti. Nekada taj teret bude razlog za spas, kao kamion koji visi na litici, nije pao jer je teret koji nosi bio razlog da se održi ravnoteža.
Udati ste i imate djecu. Kako se snalazite u njihovom odrastanju?
– Tako je, ja sam sretno udata žena, imam dječaka i djevojčicu. Abdullahu su četiri, a Esmi dvije godine. S prvim djetetom je sve bilo teško, sjećam se u bolnici kada sam prvi put trebala da uzmem u naručje sina, nisam mogla od straha da mi ne ispadne. Moja kolegica s kojom sam dijelila sobu je to uradila umjesto mene. To je bilo vrlo teško iskustvo za mene. Kupanje, presvlačenje bebe su uglavnom radili drugi, tako da sam se u tom periodu osjećala veoma loše, jer nisam mogla da se ispunim kao majka. Dvije godine nakon toga sam dobila Esmu i s njom nisam imala tih poteškoća, bila sam opuštenija i sigurnija u sebe, tako da sam kompletnu brigu o djeci preuzela na sebe. Jednostavno sam imala potrebu da budem kao i ostale majke.
Sa suprugom Edinom
Ko Vam je najveća podrška u životu?
– Moji roditelji i suprug Edin. Oni su veoma susretljivi i spremni podržati me u ostvarivanju mojih ideja i ambcija.
Šta smatrate svojim najvećim životnim uspjehom?
– Uvijek prije spavanja razmišljam o sebi i drugima, usrećuje me kada znam da sam dan provela u korisnim aktivnostima, kad znam da sam nečemu dobrom doprinijela. Smatram da je uspjeh kada ne učinite nikome štetu, ne iznevjerite druge, ne lažete, kad neko zbog vaših postupaka ne tuguje, kad niste uzrok nečije nesreće. Ono što bi upotpunilo moju sreću jeste da u budućnosti moja djeca budu primjer dobrih ljudi koji služe i društvu i Bogu.
Skoro cijeli svijet je prilagođen dešnjacima, a Vi imate lijevu ruku. Imate li neku posebnu opremu kada šminkate ili se koristite nekim tehnikama koje pomažu da lakše završite posao?
– Nemam, ja sam se prilagodila životnim uslovima. Način na koji šminkam ne razlikuje se od standardnog. Jedino mi je potrebno malo više vremena da završim šminkanje, jer rad s jednom rukom iziskuje mnogo strpljenja i uvježbanosti. U ovom poslu je veoma važno biti perfekcionist, da biste postigli uredno i detaljno šminkanje.
Po struci ste pedagog. Ukoliko bi Vam neko ponudio posao za koji ste se školovali, bi li šminkanje postalo samo hobi?
– Posao pedagoga je divan poziv, nešto što sam od malena željela biti, i to je poziv od kojeg nisam odustala. U budućnosti postoji mogućnost da se vratim tom pozivu, ako bi mogla da balansiram posao s porodičnim obavezama.
Hidžab je Vaš ukras. Kako doživljavate diskriminaciju i predrasude prema pokrivenim ženama?
– Prije šest godina sam stavila hidžab i od tada se moj život promijenio nabolje, problemi su izgubili svoju težinu, život je postao jednostavniji i lakši za proživjeti. Vjera oslobađa čovjeka od nepotrebnih stvari i žudnji, unosi smiraj i zadovoljstvo. Nažalost, generalno, društvo smatra da žene koje nose hidžab su prisiljene to da rade, da ne uživaju u svakodnevnim stvarima i da su na neki način ograničene u smislu života. Naprotiv, hidžab je kruna, ukras, ali i zaštita žene. Hidžab je moje pravo i moja sloboda. Mi radimo sve što i ostale žene, bavimo se sportom, družimo se, putujemo, ali u skladu s vjerskim zakonom. Imala sam nekoliko negativnih iskustava. Jednom, stajala sam s djetetom, naišao je automobil i mladići koji su bili u njemu su počeli psovati Allaha, vjeru, bez ikakvog razloga. Svjedoci smo sve češćih bezrazložnih napada na žene muslimanke, iako mi nikome ne predstavljamo nikakvu prijetnju i nikome ne želimo zlo. Generalno, poremećene su društvene norme, svjetski trend čini da se žena s hidžabom marginalizira i predstavlja kao nešto problematično i ograničeno, dok se žene koje se bave nemoralnim poslovima predstavljaju kao slobodne i prihvatljive. Žene u ovakvom društvu gube na svojoj vrijednosti, preopterećene poslovnim i drugim obavezama, gube sebe i svoje porodice, a gdje nema zdrave porodice, nema ni zdravog društva.
Zanimljiv je Vaš stil oblačenja. Kako uklapate tradiciju i moderno?
– Uživam u bojama, volim da oblačim odjeću veselih boja, lepršavu. Biram odjeću koja se meni dopada, ne mora biti moderna, bitno je da odgovara mom stilu i trenutnom raspoloženju. Volim shoping, volim da sam lijepo obučena, a da se ta odjeća ne suprotstavlja mojim vjerskim uvjerenjima i normama.
Koja je Vaša poruka za osobe s invaliditetom?
– Da misle na sebe i svoju budućnost i da ne dozvole da ih negativne situacije ili okruženje obeshrabre. Sve što se dešava, ima neko dublje značenje i smisao koji samo Svevišnji zna.
Izvor: azra.ba
