Ovakav prečudan prizor definitivno se ne može vidjeti svaki dan.
Neko je na autobusnoj stanici snimio tipa koji je upotrijebio izrazito čudno pokrivalo za glavu.
Josip Vancaš je rođen 22. marta 1859. godine u Sopronu. Studirao je do 1881. na Tehnološkom Institutu, a zatim radio u atelieru F. Fellnera i H. Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka pozorišta, pa i za Hrvatsko narodno pozorište u Zagrebu. U tom ateljeu Vancaš je bio orijentiran na renesansni stil, što će mu kasnije dobro doći u Sarajevu. Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u oktobru 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike.
Na poziv bosanske vlade, a preporuku svog profesora, dolazi 1883. godine u Sarajevo gdje je proveo najveći dio života i bio vodeća ličnost u arhitekturi. Proučavao je bosansko narodno graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti “bosanski stil”.
U njegovim djelima prevladavaju historicizam i eklekticizam, a kasnije se javljaju i elementi bečke secesije. U svojim projektima ide od pseudoromaničkih do pseudoorijentalnih oblika.
Za vrijeme djelatnosti u Bosni 1883.-1921., Vancaš je bio neobično produktivan arhitekta, sagradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela i kafana…
Prvo Vancaševo djelo u Sarajevu koje treba spomenuti je katedrala (1884-89), rađena u kombinaciji elemenata gotike i romanike.
U neorenesansnom stilu rađena je palača Zemaljske vlade, današnja zgrada Predsjedništva, dok se secesijom bavio pri projektovanju Vojne pošte, još jedne građevine bez koje bi Sarajevo bilo siromašnije.
Zajedno sa Karlom Paržikom projektuje zgradu Grand hotela, kasnije zgrada Zemaljske banke, a još kasnije Zavod za platni promet, odnosno građevinu pred kojom je smještena Vječna vatra. Godine 1989. projektuje zgradu današnje Muzičke akademije, tadašnji zavod sv. Augustina.
Vancaš je projektovao i Katoličko groblje na Koševu, paviljon Bosne i Hercegovine na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896., Hotel Union u Ljubljani.
Umro je u Zagrebu 15.12.1932. godine, a danas jedna od ulica u centru Sarajeva nosi Vancaševo ime.
Izvor: Radiosarajevo.ba
Čuvena grupa “Bijelo dugme” ima brojne hitove, ali jedna ima romantičnu ljubavnu priču. Pesmu “Selma” napisao je Vlado Dijak posvetivši je devojci Selmi Borić u koju je bio zaljubljen.
Selma je i danas živa, ima 90 godina i živi u Zagrebu.
Žena po kojoj je ime dobio jedan od najvećih hitova popularne muzičke grupe danas ima 89 godina, ali se i dalje jasno seća Vlada Dijaka, poznatog pesnika i tekstopisca tog vremena.
U jednoj emisiji Selma je objasnila da je 1949. kada je imala svega 19. godina, upoznala Vladu, koji je bio zaljubljen u nju.
Bila je rodom iz Zenice, ali je pohađala Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu. Često je vikendom putovala kući vozom i jedanput je Vlado sreo na tom putu. Ponudio se da joj ponese mali, tamnocrveni koferčić do železničke stanice.
Ispratio je u voz, prozor pored kojeg je sela bio je razbijen. On joj je dobacio: “Selma, ne naginji se kroz prozor“.
Nakon tog susreta, Vlado Dijak je napisao pesmu, koju je kasnije otpevao Željko Bebek.
Tek joj je 1962. njen otac poslao novine u kojima je bila objavljena pesma “Selma“. Niko od kolega joj nije verovao da je ona baš ta Selma o kojoj se peva. Prvi put Selma je čula tu pesmu u izvođenju “Bijelog dugmeta” 1975. godine u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.
Vlada njoj nikada konkretno nije izjavio ljubav, samo je zadivljeno gledao, rastali su se, a nikad se čak nisu ni poljubili.
Selma kaže da je danas jako usamljena. Gotovo svakog novinara koji je nazove, Selma poziva u Zagreb.
“Samujem kao svaka starica. Volela bih da malo dođete u Zagreb… Retko putujem. Nedavno mi je umrla i sestra Nura-Marija u Mostaru i sve je manje onih ljudi s kojima sam provela život. Odem do dućana, popričam s poznanicima i to je sve“, ispričala je pre nekoliko meseci ekipi banjalučkog portala Nostalgija.
Pogledajte emotivan video:
(Istorijskizabavnik)
Potrebno je samo pogledati sliku i odmah, bez previše razmišljanja, reći koliko pasa vidite.
Minimalan broj pasa koje ljudi vide je četiri, dok ih neki vide čak sedam. Oni koji ih na slici vide sedam vrlo su mladi u duši, a njihova mentalna dob je deset do dvadeset godina.
Evo što kažu ostali brojevi.
Mentalna dob osobe koja vidi četvero pasa je od 20 – 25 godina. Ovi su ljudi umjetnici i vole dobru knjigu. Ne vole preveliku buku, ali zato uživaju u ispijanju kave u kafiću.
Ova brojka govori da mozak osobe ima između 25 i 30 godina. Ljudi koji vide ovoliko pasa ne vole komplicirane stvari, imaju mali krug pravih prijatelja i ne upadaju često u nevolje.
Ljudi koji vide šest pasa imaju mentalnu dob između 30 i 40 godina. Oni su stabilni i stoje čvrsto nogama na zemlji, a prijatelji ih često traže za savjet.
Oni koji vide sedam pasa i dalje su djeca u duši. Njihova mentalna dob je između 10 i 20 godina. Ovo samo znači da su naivni, jednostavni i ljubazni, podsjeća Večernji list na jednu od najboljih optičkih varki koja kruži internetom.
Kraj godine uvijek je rezerviran za najavu trendova koji bi trebali obilježiti godinu koja slijedi. Između ostalog, najavljuju se i frizure koje bi mogle obilježiti 2021. godinu. Ako je vjerovati riječima stručnjaka, godina pred nama bit će zapravo povratak u prošlost jer će se kao najpopularnije istaknuti retro frizure. To nimalo ne čudi jer se trendovi u svijetu mode i ljepote često vraćaju. Ono što će biti glavna poveznica među popularnim frizurama u idućoj godini je lakoća oblikovanja. – Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/lifestyle/moda/hit-frizura-u-2021-bit-ce-jedan-od-najomrazenijih-trendova-iz-80-ih/332549
izvor: bljesak.info
Uprkos činjenici da su ljudi naučno obradili većinu aspekata života, ipak postoje neke činjenice koje još ne možemo razjasniti i pronaći odgovarajući odgovor na ta pitanja.
Atlantida
Atlantida je jedna od najstarijih i najvećih misterija na Zemlji. Još od drevnih vremena ljudi su se trudili da lociraju Atlantidu, za koju se veruje da je potopljena u cunamiju nakon zemljotresa. Grčki filozof Platon opisivao je Atlantidu kao ostrvo koje se nalazilo blizu Gibraltara, dom najveće civilizacije na Zemlji.
Prema predanjima, Atlantidu su nastanjivali najlepši ljudi i na njoj se nalazi Posejdonov hram i ceo grad je bio optočen u zlato. Do danas još niko nije uspeo da locira Atlantidu i pronađe njeno bogatstvo.
Mumije
U stvari, ovo nisu mumije nego savršeno očuvana tela koja su pronađena u mnogim katakombama širom severne Evrope. Uprkos tome što se ljudska tela raspadaju nakon smrti, ova tela, zbog specifičnosti prostora nisu se nikad raspala nego su ostala savršeno očuvane kože i unutrašnjih organa.
Na hiljadama ovakvih tela nalaze se tragovi ubistva, čime se da naslutiti da se radilo u ubijanju ljudi za potrebe nekog paganskog rituala. No, još uvek ne postoje dokazi zašto su ova tela tako bačena i zašto su pronađena širom Nemačke, Irske, Velike Britanije i drugih severnih država Evrope.
Džek Trbosek
Najozloglašeniji ubica svih vremena kojem se ni dan-danas ne zna pravi identitet. Reč je o serijskom ubijici koji je harao Londonom 1888. godine i koji je odgovoran za brutalna ubistva najmanje pet prostitutki u Vajtčapelu u Londonu. Kroz godine pojavile su se mnoge teorije o tome ko bi mogao biti ovaj ozloglašeni ubica, raspravljalo se čak i o članovima kraljevske porodice, do danas nije poznato ko je on bio.
Stounhendž
O ovom spomeniku napisani su radovi i mnoge knjige, ali niko do sada još nije uspeo da razjasni njegovu funkciju. Stounhendž se nalazi u dolini Salisburi u Viltširu u Engleskoj. Sastavljen je od mnogih kamenih blokova od kojih svaki teži šest tona i svi su postavljeni jedan do drugog i jedan na drugi.
Arheolozi su istraživanjima došli do zaključka da ovaj spomenik datira 2.500 do 3.000 godine pre Hrista i pretpostavlja se da ga je podigla neka neolitska kultura. I to je sve što se o njemu zna. Njegova namena i značenje još su uvek enigma. Postoje mnoge teorije, ali još nijedna nema čvrsti dokaz. Najčešće prihvaćena teorija je da je Stounhendž svojevrsno groblje, što je potvrđeno nalazom nekoliko grobova u njegovoj blizini koji datiraju iz istog razdoblja, piše “Dnevnik”.
Kralj Artur
Kralj Artur, mač u kamenu, čarobnjak Merlin i vitezovi okruglog stola deo su legende o moćnom vladaru koji je pobedio Saksonce i stvorio carstvo Engleske, Irske, Islanda, Norveške i Francuske. No, o njemu ne postoji nijedan čvrst dokaz. Sve se temelji na legendi koja se pripovedala među vojničkim trupama kako bi im podigla moral. I osim te legende – ništa drugo.
Nijedan dokaz o maču, Merlinu, vitezovima. I uprkos nedostatku dokaza o njegovom postojanju, osim legende, još postoji mnogo istoričara koji smatraju da je kralj Artur postojao i da treba samo da prođe malo vremena kako bi se pronašli dokazi o njegovom postojanju.
Tokom pandemije gripa 1918. godine, iako je svijet tada bio sasvim drugačiji, ta diskusija je bila podjednako burna kao danas, piše CNN.
Pandemija gripa ubila je oko 5 miliona ljudi širom svijeta, uključujući 675.000 Amerikanaca, prije nego što se završila. I dok je većina gradova u Americi tada zatvorila svoje škole, tri su odlučila da ostanu otvorene – Njujork, Čikago i Nju Hejven, pričaju istoričari. Odluke zdravstvenih radnika u tim gradovima uglavnom su se zasnivale na hipotezi službenika javnog zdravstva da su učenici bezbjednji u školi. Ipak je to bilo doba progresije države, sa naglaskom na higijenu u školama i više medicinskih sestara po učeniku, više nego što je to danas zamislivo.
Njujork je 1918. godine imao skoro milion školske dece, a oko 75 odsto njih je živjelo u stanovima, u prenatrpanim naseljima sa često nesanitarnim uslovima, piše u članku o javnom zdravlju iz 2010. godine.
“Učenicima iz prenaseljenih četvrti škola je nudila čisto, dobro prozračeno okruženje u kojem su nastavnici, medicinske sestre i lekari praktikovali – i dokumentovali – detaljne, rutinske medicinske inspekcije”, navodi se u istom članku koji je pisan na osnovu istorijskih izvještaja o javnom zdravlju.
Gradovi su bili prvi i najteže pogođeni gripom, rekao je dr Hauard Markel, istoričar medicine i direktor Centra za istoriju medicine Univerziteta u Mičigenu, koji je bio koautor tog članka o izvještajima o javnom zdravlju.
“(Deca) su menjala svoje, često nesanitarne, domove za velike, čiste, prozračne školske zgrade, gde uvijek postoji inspekcija i praktikuju se redovni pregledi”, izjavio je tadašnji komesar za zdravlje u Njujorku, dr S. S. Kopeland.
Učenici nisu smeli da se okupljaju van škole i morali su redovno da se javljaju svom učitelju, stajalo je tada u Kopelandovoj izjavi. Nastavnici su redovno provjeravali da li učenici imaju simptome gripa. Oni učenici kod kojih bi se pojavili – bili bi izolovani. Ako bi učenik imao temperaturu, neko iz zdravstvenog odeljenja bi ga odveo kući, a zdravstveni zvaničnik bi procjenio da li su uslovi u stanu pogodni za “izolaciju i njegu”, kažu izvještaji javnog zdravlja. Ako ne, bili bi poslati u bolnicu.
“Zdravstveno odeljenje zahtjevalo je da porodice djece koja se oporavljaju kod kuće imaju porodičnog ljekara ili da koriste besplatne usluge ljekara iz institucija javnog zdravlja”, navodi se u članku o izvještajima javnog zdravlja.
Argument Čikaga za stav da škole ostanu otvorene za 500.000 učenika bio je isti: ako bi škole bile otvorene, djeca bi bila sklonjena sa ulice i bila bi dalje od odraslih.
Međutim, broj izostanaka iz škola povećao se tokom pandemije, možda zbog nečega što je jedan čikaški javni zdravstveni službenik nazvao “flufobijom” među roditeljima.
“Stopa izostanka bila je tako velika da zaista nije bilo bitno da li su škole otvorene”, rekao je Markel.
Prema dokumentu iz 1918. iz čikaškog Ministarstva zdravlja, dio strategije bio je da se obezbjedi cirkulacija svežeg vazduha. Školske sobe su bile pregrijavane tokom zime tako da su prozori morali uvijek da budu otvoreni. U istom dokumentu je zaključeno da je “odluka o držanju škola ovog grada otvorenim tokom nedavne epidemije gripa bila opravdana”.
“Bolje imati djecu pod stalnim nadzorom kvalifikovanih osoba, nego da se zatvore škole”, rekao je za Njujork Tajms tadašnji komesar za zdravstvo Njujorka, Kopeland.
Markel, koji je sa drugim istraživačima, poredio podatke i istorijske zapise iz 43 grada, o njihovom načinu kako su odgovorili na pandemiju iz 1918. godine, nije toliko ubjeđena u to.
Njujork “nije postupio najgore, ali ni najbolje”, rekao je Markel i dodao da je Čikago odreagovao malo bolje.
Istraživanje je pokazalo da su gradovi koji su sproveli karantin i izolaciju, zatvaranje škola i zabranu javnih okupljanja bili najbolji, rekao je on. “Gradovi koji su uveli više od jedne od ovih mjera postigli su više. Zatvaranje škola bilo je dio tog doprinosa”, rekao je Markel. Zdravstveni stručnjaci, uključujući Markel, kažu da Kovid-19 nije grip, što je bila dobro poznata bolest 1918. godine. Ima još mnogo toga što treba naučiti o novom korona virusu i bolesti koju on izaziva. Ispravna odluka danas je, rekao je Markel, zatvaranje škola. “Bolje je”, rekao je, “da budemo bezbjedni nego da nam bude žao (better safe than sorry).”
Nesvakidašnja oprema snimljena je na jednom čamcu u Dalmaciji, a fotografija koja se pojavila na Dnevnoj dozi prosječnog Dalmatinca nasmijala je hiljade ljudi.
Naime, vlasnik čamca svoje je plovilo opremio sjedalima za automobil.
“Golf 3 dizel”, piše uz fotografiju koja je mnoge nasmijala te dobila više od dvije hiljade lajkova.
“Nek se vidi raskoš”, šalili su se fanovi stranice.
“Sicevi se jako lijepo uklapaju u ovu jahticu”, “Je li automatik ili šaltung?”, “Ne lažite ovaj napaćeni narod, to na slici je Golf III plavi dizel”, pisali su drugi.
Šta najviše volite da pijete zimi? Kuhano vino ili čaj?
Jedan napitak trebali bi, tvrde naučnici, češće da pravimo kod kuće.
Naime, osim što nas ovaj napitak čini inteligentnijima, fenomenalnog je ukusa. Riječ je o toploj čokoladi.
Naučnici tvrde da flavanoidi iza kakoa pozitivno djeluju na naše moždane funkcije. Naučnici su za potrebe istraživanja obavili razne kognitivne testove.
Radili su ih i prije i nakon što su ispitanici popili vruću čokoladu.
Naučnici su okrili da kakao bogat flavnoidima povećava nivo kiseonika u krvi, te su ispitanici bili u stanju da za 11 posto bolje riješe komplekse, kognitivne zadatke, prenosi magazin.novosti.rs.
Međutim, ne sadrži samo vruća čokolada flavanoide. Sadrže ih i bobice, jabuke i zeleni čaj.
U nedavnom istraživanju psihologinja s Univerziteta u Briselu Elke Van Hoof kazala je da su oko 2,6 milijardi ljudi širom svijeta u nekakvom obliku karantina, a koji znači sve manje ili gotovo nikakav kontakt s drugim ljudima. Poslovni, ali i privatni sastanci su zamijenjeni online razgovorima i prepiskama, a druženja s prijateljima svedena su na minimum.
“Svjedoci smo najvećeg psihološkog eksperimenta koji će rezultirati sekundarnom epidemijom stresa i ‘izgaranja’ s kojom se tek trebamo suočiti”, upozorila je Hoof.
Profesor Nicolae Sfetcu s Univerziteta u Bukureštu početkom novembra je objavio rad “Desozijalizacija za vrijeme i poslije pandemije” u kojem je detaljno pojasnio psihološke posljedice pandemije na ljude.
Kako navodi Sfetcu, socijalna izolacija (desocializacija) podrazumijeva potpuni ili gotovo potpuni nedostatak kontakta između pojedinaca i društva.
“To može predstavljati problem ljudima bilo koje dobi, iako se simptomi mogu razlikovati ovisno o dobnoj skupini. Socijalna izolacija može obuhvatati dugotrajni boravak kod kuće i nedostatak komunikacije s porodicom, poznanicima, prijateljima ili kolegama. Socijalna izolacija može dovesti do osjećaja usamljenosti, straha od drugih ili negativnog samopoštovanja”, navodi Sfetcu.
Kako nam pojašnjavaju bosanskohercegovački stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, dugoročno izlaganje krizi kontinuirano crpi snage pojedinaca, porodica, poslovnih kolega…
Iz Udruženja za sistemsku praksu i terapiju BiH (USPIT) govore nam da kod klijenata s kojima rade u ovom teškom periodu, pored velike brige za zdravlje i socio-ekonomsku budućnost, primjećuju i zabrinutost zbog međuljudskih odnosa.
“Mjera socijalnog distanciranja je utjecala na mnoge odnose. Ono što je posebno važno istaći jeste da je ova mjera, prema prikupljenim podacima, utjecala na osjećaj empatije prema drugim ljudima. Mogli smo vidjeti širom svijeta povećanu netoleranciju prema marginaliziranim i ranjivim grupama stanovništva, što govori u prilog ovoj tezi. I u našem društvu to vidimo kroz odnos i nedostatak podrške prema najranjivijim kategorijama”, kazala nam je psihoterapeutica i psihologinja Armina Čerkić iz USPIT-a.
U ovom trenutku teško je reći da ne postoji dio života ljudi na koji pandemija nije imala i još uvijek ima jak utjecaj, upozoravaju psiholozi. Iako se proteklih mjeseci često govori da je pandemija “vratila ljude njihovim korijenima”, odnosno potaknula na razmišljanja o pravim ljudskim vrijednostima, o potrebi brige jednih o drugima i očuvanju prirode, ipak je mnogo faktora koji su u 2020. utjecali i na narušavanje odnosa među ljudima.
“Neke porodice ili pojedinci se nose uspješnije od drugih s ovim neobičnim okolnostima. Međutim, svakodnevno svjedočimo povećanom stresu zbog online nastave, rada od kuće, poslovanja u drugačijim okolnostima, izazovima u porodicama, povećanim sukobima između partnera, kao i povećanom siromaštvu usljed velikog broja osoba koje su ostale bez ili sa smanjenim primanjima”, ističe Čerkić.
Psihoterapeutica naglašava da je trenutno teško govoriti o dugoročnim posljedicama pandemije na živote ljude i dinamiku zajednica, dodajući da ljudi u svakom slučaje ne smiju i ne trebaju biti sami bez podrške. Pojedina svjetska istraživanja sugerišu da će posljedice pandemije na mentalno zdravlje biti u rangu PTSP-a.
“Ono što pomaže u socijalnoj izolaciji su online grupe podrške i online savjetovališta koja mogu doprinijeti smanjenju negativnih efekata pandemije”, podsjetila je Čerkić.
Prestižni magazin Lancet još početkom 2020. je objavio analizu dosadašnjih istraživanja o psihološkom utjecaju izolacije u vrijeme ranijih epidemija. Ova analiza pokazala je da osobe u karantini razvijaju mnoge simptome psihološkog stresa i poremećaja, dok se zdravstveni radnici suočavaju s PTSP-om godinama nakon završetka epidemije. Ustanovljeno je i da su simptomi PTSP-a četiri puta veći kod djece koja su bila u karantinu, nego kod one koja nisu.
Kada je riječ o BiH, vrijedi podsjetiti da su u Federaciji poduzete aktivnosti na izradi zakona o psihološkoj djelatnosti kroz koji se namjerava osigurati institucionalna psihosocijalna podrška građanima. Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u saradnji s Društvom psihologa BiH pristupilo je izradi teksta prednacrta ovog zakona.