Jučer u popodnevnim satima na lokalitetu izletišta Stojčevac lovočuvar volonter iz LD “Igman” Ilidža spasio je srndaća kojeg su napali psi lutalice.
Srndać je pronađen nakon poziva lokalnog stanovništva.
“Srndać je bio vidno preplašen, iscrpljen i malaksao, sa slabim prognozama za preživljavanje. Volonter lovočuvar Azur Botulja zbrinuo je pronađenog srdnaća, propisno izvršivši sanaciju rana od ugriza, te uz dodatnu prihranu stabilizovao narušeno stanje”, naveli su iz LD “Igman”.
Ovo, kako navode, nije prvi put da se slični slučajevi bilježe na području kojim gazduje LD “Igman” Ilidža.
“To dodatno ukazuje na preveliku brojnost pasa lutalica što na njihovu pojavu utiče loša zakonska regulativa i sam položaj lovišta u perifernom dijelu grada koji je pogodan za njihovo ostavljanje od nemarnih ljudi. Isti nemarni počinioci vrše prihranu samih lutalica, i tako dodatno otežavaju uslove gazdovanja sa divljači. Na svu sreću, ovaj put plemenita srneća divljač je spašena od napuštenih pasa, te se nadamo da će se srndać što prije ponovno vratiti u prelijepe predijele igmanskih šuma”, naveli su iz LD “Igman”.
Redakcija portala Radiosarajevo.ba upućuje čestitke LD “Igman” iskazanoj humanosti, a i savjesnim građanima koji nisu dozvolili na ovo ljupko stvorenje ugine uslijed nanesenih rana.
Pjevač grupe “Iron Maiden” Bruce Dickinson sarađuje s rediteljem filma “Anvil: The Story Of Anvil” Sachom Gervasijem kako bi napisali scenarij zasnovan na koncertu koji je održao u ratnom Sarajevu 1994. godine.
Pod zaštitom vojnika UN-a, Dickinson i njegov bend Skunkworks su u decembru 1994. godine stigli u opkoljeni grad te lokalnim ljubiteljima metala nakratko pružili uvid u “normalni” način života. Ovaj događaj je opisan u dokumentarnom filmu “Scream For Me Sarajevo” koji je objavljen 2016. godine.
Sarajevo je 1.425 dana (od 2. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine) bilo pod opsadom bosanskih Srba. Ubijeno je ubijeno ukupno 13.952 ljudi, uključujući 5.434 civila. Kako bi prikazao prkos građana, pregovarač UN-a, koji je bio stacioniran u Sarajevu, se prvobitno nadao da će uspjeti dovesti Rolling Stonese.
Međutim, uspio je nagovoriti Dickinsona i njegov bend da uđu u borbenu zonu kako bi nastupili. Također su posjetili sirotište kako bi pjevali za djecu koja su u ratu izgubila roditelje, piše Louder Sound.
– Nekoliko nevjerovatnih dana koje sam proveo u Sarajevu s mojim bendom pred Božić 1994. godine bili su neki od najintenzivnijih u mom životu. Prikazivanje emocija i tragedija na ekranu nije nimalo lak zadatak. Putovao sam kao dugokosi metalac kroz grad koji je bio pod opsadom duže od Staljingrada. Nakon koncerta sam se vratio kući u London, a u Sarajevu su ostali ljudi koji su se borili za život. Ovaj film je zapravo posvećen njihovoj priči, a ne mojoj – izjavio je Dickinson.
Sacha Gervasi je objasnio kako je upoznao Dickinsona u Londonu 1982. godine kao obožavatelj Iron Maidena.
– Velika je čast skoro 40 godina kasnije pisati ovu izuzetno intenzivnu i ličnu priču sa Bruceom. Prava priča o djeci i lokalnim muzičarima koji su prisustvovali tom koncertu podjednako je dirljiva koliko i nadahnjujuća. Mnogi od njih su poginuli. Kao što je Bruce već rekao, nadamo se da će im ovaj film biti počast – dodao je Bruce.
U razgovoru o filmu “Scream For Me Sarajevo” za Forbes 2018. basista Skunkworks Chris Dale je rekao: “Vidjeli smo šta se događa kada vam se oduzmu osnovna ljudska prava. Išlo je do te mjere da ne smijete izaći van svog naselja jer biste mogli biti upucani. Sve te stvari koje vidimo o izbjeglicama, Siriji, problemima na meksičkoj granici… Znam da ti ljudi ne bježe samo da bi nam pokušali ukrasti posao. Znam od čega bježe, vidio sam od čega bježe. Ti bi trčao. Skupio bi porodicu i pobjegao.”
Gradsko vijeće Sarajeva je 2019. godine Dickinsonu dodijelilo nagradu “Počasnog građanina Sarajeva”.
Bivši gradonačelnik Abdulah Skaka je rekao: “Dolazak gospodina Dickinsona u Sarajevo 1994. godine bio je jedan od onih trenutaka zbog kojih smo u Sarajevu shvatili da ćemo preživjeti, da će grad Sarajevo opstati i da će opstati Bosna i Hercegovina.”
Još od 2004. godine tragam za snimcima sazlije Muhameda Mešanovića Hamića (1931-1978). Iza njega je ostalo svega 15 profesionalno snimljenih pjesama u arhivu Radio Sarajeva i one su tokom sedamdesetih godina objavljivane na singlicama beogradskog PGP-a i zagrebačkog Jugotona. Premalo za sve nas koji volimo sevdah i koji volimo Hamića. Ipak, nada da ću nekada pronaći snimke sa privatnih druženja na kojima je svirao Hamić nikada me nije napustila. Po čaršiji se pričalo o dernecima na kojima ga je neko snimao na magnetofon, ali svaki pouzdan trag na koji bih naišao ubrzo bi se ohladio. A onda je moja potraga iznenada uspjela!
Danas s ponosom predstavljam jednu takvu seriju od 10 snimaka koji su pronađeni na tavanu porodične kuće Alihodžić u ulici Potoklinica.
KO JE BIO HAMIĆ?
Nikada nisam sreo nekoga ko voli sevdah a da ne voli sazliju Hamića. Čak oni koji ne vole spore, narativne pjesme uz saz, kao i oni koji ne vole Hamićevo nazalno pjevanje, uvijek na kraju s respektom dodaju: „Hamić je bio nešto posebno!“. Uz poznati duo pjevačice Behke Topčić i sazlije Igbala Ljuce, sazliju Kadira Kurtagića i violinistu i pjevača Mehu Varešanina, Hamić je bio među posljednjim izdancima sarajevske sazlijske scene. Ipak, bio je on i više od toga, to se čulo već tada, pa je postao čaršijskom legendom još za života. Dolazili su ga slušati i poznati radijski pjevači: Safet Isović ga je dizao u nebesa, Zaim Imamović tvrdio da je Hamić najbolji od „starih sazlija“ (iako je Hamić bio mlađi od njega više od deset godina); nema beogradskog pjevača kojeg nisu, prilikom posjete Sarajevu, vodili da sluša Hamića, da čuju kako se „stvarno“ pjeva i svira sevdah.
U jednom svom tekstu, Ahmed Burić će, po značaju, uporediti Hamića sa čuvenim američkim blueserom Robertom Johnsonom. Obojica su bila izuzetno sugestivni pjevači i svirači svojih instrumenata. Snimili su vrlo malo, ali je i to bilo dovoljno da ostave ogroman uticaj na generacije koje su došle poslije njih. I zaista, gotovo sve pjesme koje je Hamić ostavio iza sebe, iako su neke od njih bile na repertoaru sevdalija dugo prije njega, upravo će zbog njegovih izvedbi ostati da važe kao klasici sevdaha: „Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj“, „Bogata sam, imam svega“, „Na Bembaši, na Babića bašči“, „Oj, međice, međice“…
(Omot jedne od Hamićevih singlica iz sedamdesetih godina)
U POTRAZI ZA HAMIĆEM
Godine 2008. sam za sarajevski „Start“ napisao tekst o Hamiću u želji da pronađem nekoga ko mogao znati nešto pouzdano o tom čudesnom čovjeku s Vratnika. Završio sam ga riječima: „Da li je moguće da na nečijem tavanu prašinu skuplja još poneka Hamićeva ploča? Možda neki snimak sa sijela, teferiča, nečijeg rođendana? Možda neki probni snimak na kućnom magnetofonu? Da li je presnimljen na audio kasetu? I da li je moguće da ta kaseta nije neke 1987. presnimljena posljednjim hitovima Vesne Zmijanac?“
Nakon tog teksta javilo mi se mnogo ljudi. Donosili su ploče koje već imam, audio kasete s presnimcima sa tih istih ploča… Sve je bilo uzalud, ništa od Hamićevih snimaka nije se više moglo pronaći. Ljeta iste godine odsvirao sam koncert u Svrzinoj kući koji sam posvetio uspomeni na Hamića. Odsvirao sam tada svih petnaest Hamićevih pjesama i bilo je to zaista veče za pamćenje. Izuzetno me usrećilo da je na koncert došla i rodbina Muhameda Mešanovića Hamića. Sa nekima od njih sam ostao u kontaktu i prikupio ponešto priča o njegovom životu, a upoznao sam i Hamićevog sina iz drugog braka Emira Mešanovića. On, ipak, oca nikada nije upoznao pa mi ništa više nije mogao reći. O nekim snimcima, osim onih objavljenih na pločama, niko nije znao ništa.
A onda sam od nekoga od ljudi s čaršije koji su bili na koncertu saznao da je izvjesni gospodin Sejo Skikić bio dobar prijatelj s Hamićem. Sejo, rekli su mi, još živi na čaršiji, negdje uz Sagrdžije, i vjerovatno ima snimke Hamića sa sijela! Odmah sam mu se javio i pozvao se na kafu. Sejo i njegova gospođa Minka ugostili su me kao najrođenijeg i ispričali mi sve što su znali. Hamić je bio majstor stolar, ali se slabo time bavio. Kao dijete je znao ukujisati sa neke od vratničkih džamija, a već kao momak zaljubio se u saz i mejhanu. Volio je društvo, ali Sejo se ne sjeća od koga je učio saz.
Derneci kod čuvenog sarajevskog privrednika Avde Toholja bili su glavna tema u čaršiji. Tu bi se okupili i Behka i Ljuca, kao i Mehaga Varešan. Sa Behkom je, kažu priče, Hamić i živio jedno vrijeme. Neobičnu ljubav Hamić je pokazivao za vozove. Volio je putovati i, priča Sejo, nekoliko puta je bio u Istanbulu, odakle je donosio sazove i preprodavao ih po Sarajevu. Pratila ga je priča da dobro govori turski. Vozom je putovao i u Konjic gdje mu je neki čovjek razbio saz pa ga je Hamić zbog toga tužio. Karakterom, bio je pomalo ters. Nije se dao nagovoriti da zasvira ako njemu nije ćejf. Kad zapjeva (a to mi je pored Seje potvrdio i svako ko je bio u društvu s Hamićem), niko nije smio pustiti ni glasa, a kamoli zapjevati! Hamić bi prekinuo nepozvanog pjevača, pružio mu saz i prosiktao: „Haj’, hoš ti pjevat’ il’ ja…?!“
Sejo mi je potvrdio i da je Džemal Bijedić bio veliki Hamićev obožavalac. Prilikom posjeta Sarajevu, često je „slao po Hamića“. Priča se da je Džema posebno volio pjesmu „Pod Mostarom čudan bostan kažu“ koju mu je ovaj pjevao na repeat. Jedan prijatelj prenosi čaršijsku priču koja, ako i nije istinita, sigurno jeste vrijedna prenošenja:
„Bilo je to negdje u brdima oko Sarajeva. Sjedilo se dugo u noć uz Hamićevo kucanje. Sve ugledan svijet okupljen oko Džeme. Ekipa se razišla pred zoru a na proplanku je ostao samo Hamić koji po turski sjedi na stolu, kuca u saz i pjeva. Ispred njega Džema, na tronošcu, ogrnut kaputom, k’o Tito. Pored Džeme dva tjelohranitelja. Majkinog mi rahmeta, čo’jek mi prič’o!“ Kako god, Džema je očito bio presudan faktor da Hamić, bez zaposlenja i radnog staža, dobije stančić u novoizgrađenom naselju Pejton 1970-ih godina. Hamić je jedno vrijeme bio bez stana, ženio se i razvodio, pa je čak povremeno živio kod prijatelja Hikmeta Alihodžića (zvanog „Naser“) u tadašnjoj ulici Leze Perere. Ipak, u svojoj novogradnji Hamić nije uživao dugo, samo nekoliko godina. Umro je od raka grla 1978. godine, sa svega 47 godina.
A onda je Sejo rekao nešto na šta sam bukvalno skočio sa stolice: „Ovi snimci njegovi što imam su s jednog novogodišnjeg sijela. Bili na Crepoljskom na derneku, možda ’71., pa došli kod nas…“. Gledao sam ga u iščekivanju. Iz ormara je izvadio magnetofonsku traku, predao mi je a ja sam mislio da ću zaplakati. Otrčao sam kući, izvukao stari magnetofon i pažljivo montirao traku strahujući da ne pukne. Pokrenuo sam mašinu i čekao da se pojavi bilo kakav zvuk. Nadao sam se graji sijela, Hamićevom sazu… Ništa. Ni na jednom od kanala ništa! Prazna traka. Nazovem Seju a on, iznenađen: „Ne znam, to je jedina traka koju imam. Ako nije to, onda ne znam gdje je.“ Hladan tuš.
SAZLIJSKA TRADICIJA SARAJEVA
Staro Sarajevo imalo je vrijednu sazlijsku tradiciju. Sve do početka 20. vijeka, većina sazlija ostaju anonimni pojedinci čija imena nisu bila dovoljno važna da bi ih neko zapisao. Tek štampa s početka 20. vijeka, kao i katalozi prvih stranih izdavačkih kuća koje su snimale u BiH, pomogli su mi da otpočnem sastavljati kakav takav sazlijski historijat. Prvi sazlija na pozornici bio je Nuraga Džabija koji na zajedničkoj zabavi društava Gajret i El-Kamer, 17. aprila 1905., prati Zlatu Haraminčić.
(Zlata Haraminčić i Nuraga Džabija u povodu zajedničke zabave u organizaciji Gajreta i El-Kamera, 15. aprila 1905. godine u Društvenom domu u Sarajevu. Izvor)
Najvažniji sazlija zabilježen u katalogu snimaka firme Grammophone (napravljenih u Sarajevu 1907. i 1908.) bio je Salih Kahrimanović.
Između dva svjetska rata dolazi do prave renesanse saza i prvih organiziranih aktivnosti na omasovljenju sazlijske svirke. Krajem 1920ih sarajevsko kulturno društvo Gajret nastoji da okupi sazlije u takum (tur. grupa). Fotografija iz Jugoslovenske pošte od 5. marta 1930. predstavlja petoricu sazlija koji su više ili manje redovno svirali kao Gajretov „zbor umjetnika na sazu“: Hamdija Hadžihalilović, Hamdija Čadro, Asimaga Jasika, Edhemaga Sulejmanović i Salihaga Hodžić
(S lijeva na desno, stoje: Hamdija Hadžihalilović i Hamdija Čadro, sjede: Asimaga Jasika, Edhemaga Sulejmanović i Salihaga Hodžić).
Nešto kasnije se takumu pridružuje i sazlija Amir Haskić. Rođen 1900. godine u Prijepolju, Haskić je u Sarajevu živio od 1925. godine. Datum smrti nikada nisam saznao. U duetu sa najaktivnijim članom onog takuma sazlija Asimagom Jasikom, snimala ga je 1937. godine ekspedicija njemačke Akademije nauka na čelu s čuvenim Gerhardom Gessemanom. Kasnije će Haskić postati uzoritim sazlijom jer je upravo njegovu svirku i njegov saz muzikolog Vlado Milošević iskoristio za svoj, danas klasični tekst o sazu iz 1962. godine.
Ipak, najveći guru tadašnje scene, po svjedočenju mnogih, bio je Alijaga Bibić (cca. 1890-1940.). Svirao je violinu, harmoniku i saz. Slijep od rođenja, držao je kafanu negdje na Brajkovcu/Hambinoj carini i goste zabavljao svojom svirkom. Bio je učitelj mnogih i njegove pjesme zapisivalo je nekoliko generacija novinara, muzikologa i drugih znatiželjnika. Veliki dio repertoara klasične zbirke „Sevdalinke“ Hamida Dizdara iz 1945., potiče od Alije Bibića. Kulturno društvo Gajret pokušalo ga je 1929. godine privoliti da se pridruži njihovom takumu sazlija, ali ne postoje dokazi da se Bibić odazvao.
Vrijedna muzikologinja Ankica Petrović utvrdila je da je, uoči Drugog svjetskog rata, važan rasadnik umjetnosti saza bila kafana „Kanarinac“ negdje na Bjelavama. Svirale su tu starije sazlije, a mlađi su dolazili da ih slušaju, stidljivo donosili svoje instrumente, upijali i čekali svoju priliku. Nije poznato da li je Alijaga Bibić posjećivao „Kanarinac“, ali mnogi njegovi učenici zasigurno jesu.
HAMIĆEVA VEZA S TRADICIJOM SAZA
Istražujući historijat saza u Sarajevu, nastavio sam prikupljati sve informacije o Hamiću. Bilo mi je nevjerovatno da nije postojala direktna veza između njega i one prijeratne scene. Morao se sretati s tim ljudima, poznavati i učiti od nekih od njih. A onda sam počeo nailaziti na prve glasove o tome kako je sazlijska scena poslijeratnog Sarajeva ipak nekako povezana sa prijeratnim događanjima.
Kadir Kurtagić, sazlija iz kruga oko Behke, Ljuce i Hamića, pričao je Ankici Petrović o tome kako je, kao mladić, posjećivao onu kafanu „Kanarinac“ i tamo pravio prve korake. Kasnije saznadoh da je Igbal Ljuca još kao dječak obilazio slijepog Aliju Bibića i učio od njega. Polako sam počeo otkrivati kontinuitete u onome za šta smo svi mislili da je isprekidana linija. A onda mi je, kao i mnogo puta do tada, u pomoć priskočio moj dobri drug i zasigurno najvažniji arhivista sevdaha Semir Vranić.
Godine 1965. u Sarajevo stiže indijski muzikolog Deben Bhattacharya. Producirao je tih godina ploče sa muzikom iz Indije, Španije i raznih drugih zemalja. Snimci iz njegove kolekcije završili su na nekoliko LP ploča i u kasnijim CD izdanjima. Vječito tragajući, kao i ja, za zagubljenim sevdalijskim pričama, Semir je nabasao na informaciju da je Bhattacharya bio u Jugoslaviji 1965. godine te da je snimao i u Sarajevu. Odmah se bacio na pretragu i među nekoliko francuskih izdanja iz Bhattacharyine kolekcije, pronašao pet snimaka na kojima se spominje Hamić. Bila je to prvorazredna senzacija!
Kada mi je Semir poslao snimke, shvatio sam da je stvar i važnija nego sam isprva mislio: Hamić na tim snimcima svira u duetu sa, ni manje ni više, nego sa Amirom Haskićem: istim onim sazlijom koji je povremeno bio član gajretovog takuma i snimao sa Asimagom Jasikom za Njemačku Akademiju nauka. Veza između Hamića i prijeratne sazlijske scene Sarajeva konačno je bila uspostavljena.
(Fotografija iz arhiva Debena Bhattacharye; Amir Haskić, lijevo i M. M. Hamić, desno)
Tih nekoliko snimaka i repertoarski predstavljaju senzaciju: Hamić i Amir Haskić sviraju „Sarajevski početak“, instrumentalnu kompoziciju koja se među sazlijama smatrala vrhuncem umijeća i bila na repertoaru članova prijeratnog takuma.
Tu su još i:
1. „Akšam doš’o, jacija se sprema“ i 2. „Bogata sam, imam svega (sazovi Hamić i Haskić, pjeva Hamić), 3. „Ljubičice i ja bih te brala“ i 4. „Banja Luko na krajini hvala“ (sazovi Hamić i Haskić, pjeva Haskić).
Moja nada da ćemo jednom otkriti još Hamićevih snimaka počela je da se ostvaruje. Brojka zabilježenih izvedbi Muhameda Mešanovića Hamića popela se na dvadeset. Inspirisan ovim Semirovim otkrićem, uradio sam o tome i emisiju u serijalu „Sevdah Changes“ koji sam tada radio za Radio Sarajevo. Nakon toga, okrenuo sam još jedan krug po čaršiji, raspitivao se kod ljudi koji su mogli poznavati Hamića, zapomagao u intervjuima, molio ljude da mi se jave ako išta znaju. I stvar je konačno urodila plodom.
OTKRIĆE KUĆNIH SNIMAKA
Preko novinarke Federalnog radija Lamije Šeper, kontaktirala me je gospođa Sadža Alihodžić iz ulice Potoklinica u Sarajevu. Tvrdila je da ima Hamićeve snimke. Kada sam čuo kako se gospođa preziva i gdje živi, odmah sam povjerovao da smo na pravom tragu. Sjećate se onog Hikmeta Alihodžića zvanog Naser iz nekadašnje ulice Leze Perere (danas Potoklinica)? Onog kod kojeg je Hamić povremeno živio prije nego mu je Džema nabacio stan? Eh, ti Alihodžići! Sjetih se i da mi je Sejo Skikić pričao da je Naser imao autolimarsku radionicu i divnu bašču u kojoj je sa Hamićem uvijek sijelio. Priča se opet usijava.
Ponovo namotavanje trake na stari magnetofon, ponovo strah da će pući, ali i još veći: da na njoj ponovo – nema ništa. A onda se začuo Hamićev glas kako pjeva „Kraj tanana šadrvana“… Najljepša verzija uz saz ikada! Presnimio sam brzinski sve sa trake na telefon, da mogu iznova slušati bez da je pohabam. Sjećam se da sam otkazao sve poslove tih dana i udubio se u jednog potpuno drugačijeg, neproduciranog, spontanog Hamića.
Pjesme na traci nisu bile cjelovite. Počinjale su od pola strofe, trajale sa dosta tehničkih smetnji, prekidale, završavale naglo. Ali bio je to prozor u jedan magični, danas nestali svijet. Hamićeva izvedba na tim snimcima sve je ono što sam sanjao da bi ona mogla biti: inspirisana, meraklijska, sa solažama koje traju duže nego na profesionalnim snimcima. Sjetih se da mi je Sejo Skikić pričao da je Hamić svirao samo kada je njemu bio ćejf. A na ovim snimcima se baš čuje da mu je bio ćejf.
Repertoarski, tu se nalazi 10 pjesama od kojih je Hamić samo tri ranije profesionalno snimio: „Na hastalu gori svijeća“, „Il’ je vedro, il’ oblačno“ i „Oj, međice, međice“. Ova posljednja završava možda najljepšom sazlijskom solažom koju sam ikada čuo. Ona traje neobično dugo i pretvara se u neki osmanski marš, bliska je „Sarajevskom početku“. Možda uspijem otkriti da li je imala ime, da li ju je snimio još neki od sazlija, ili se radilo o improvizaciji.
Iznenadio me Hamić sa još jednom pjesmom: „Da mi je znati, bože moj“. Kakva predivna verzija! Pjesma se pjevala po Sarajevu u sazlijskim krugovima, a od nje će kasnije Šemsa Suljaković napraviti narodnjački hit. Nepotpuna pjesma koju sam imenovao „Pod njom sjede tri dilbera mlada“ vjerovatno je „Turundža (ili „Žuta dunja“) kraj Dženneta rasla“. Iako ne možemo sa sigurnošću znati koju je verziju je Hamić pjevao, motiv se prepoznaje (ovu poveznicu zahvaljujem Zaninu Berbiću).
Posljednji kuriozitet je turska narodna pjesma „Entarisi al basma“ („Haljina joj od crvene basme“) ili „Yeşillim, Yeşillim”. Kada sam prvi put čuo kako Hamić pjeva na turskom, bio sam uvjeren da se radi o nekoj staroj pjesmi koju su generacije sazlija prenosile s koljena na koljeno. Sâm sam sebi bio smiješan kad sam otkrio da je bila veliki hit kojeg su snimale popularne turske zvijezde 1950ih i 1960ih. To je Hamić mogao čuti ako je bio u Istanbulu ili čak pronaći na pločama. Njegova izvedba najviše podsjeća na verziju koju je snimila jedna od najvećih zvijezda turske klasične i pop muzike, Zeki Müren. Hamić i on rođeni su iste, 1931. godine. Hamić u Sarajevu, Zeki u Skoplju. Zeki je bio gej ikona Turske koja je svojim izuzetnim pjevačkim stilom uspjela pronaći mjesto u srcima i najkonzervativnijih obožavatelja. Pitanje o kvalitetu Hamićevog turskog ostavljao sam po strani odlučivši da vjerujem čaršijskim pričama o tome da ga je dobro govorio.
Za potrebe ovog članka, ipak sam zamolio prijateljicu, stručnjakinju za turski jezik, prof. dr. Aminu Šiljak-Jesenković, za mišljenje o Hamićevom turskom. Na osnovu preslušavanja ove pjesme, zaključila je da on nije baš govorio turski. Uspio je da se iznese s tekstom uz dosta grešaka, ali, sudeći po izgovoru određenih glasova, nije poznavao ni osnove izgovora turskih vokala. Pjevao ih je možda na osnovu nekog nevješto zapisanog teksta ili skidao po sluhu. Moguće je da se mogao i sporazumijevati na turskom, ali vjerovatno ništa više od toga.
POSLUŠAJTE HAMIĆA!
Na kraju ove priče, poslušajte Hamića! Vjerujem da ove predivne snimke mora čuti što više ljudi i zbog toga ih danas iznosim u javnost u obliku playliste na mom youtube kanalu. Link imate na kraju teksta. Oni po svim zakonima pripadaju g. Sadži Alihodžić iz Potoklinice. Ali pripadaju pomalo i svima nama koji volimo sevdah i Hamića. Moja potraga za Hamićem i drugim sazlijama ne prestaje. Pričao mi prijatelj da je kod njegove poznanice na televizoru nekada stajala mala figurica Hamića. Nju sad tražim…
Mjesec ramazan, muslimani i muslimanke provode u postu od zore do zalaska sunca.
Post je pravo iskušenje za tijelo. Zato vaši iftari trebaju biti zdravi, osvježavajući, ali i ukusni svakako.
I danas vam donosimo prijedlog za iftar.
Begova čorba
Potrebno:
-300 g kokošijeg mesa
-200 g korjenastog povrća (mrkva, peršin, celer)
-50 g maslaca
-50 g brašna
-20 g suhe bamije
-1 žumance
-50 gr kajmaka ili milerama
-1/2 limuna
-1 lovorov list
-malo soli i bibera
Priprema:
-Prvo pripremiti bamiju tako što se treba staviti da kuha s malo limuna 20-ak min. Ocijediti te ostaviti po strani
-Pileće meso oprati, staviti u šerpu s vodom, dodati očišćenu cijelu mrkvu, peršun, celer i lovor, posoliti i kuhati
-Kada je meso kuhano, supu procijediti, odvojiti meso od kostiju, i izrezati ga na kockice
-Na kockice izrezati i kuhanu mrkvu te nasjeckati peršun i celer
-U drugoj šerpi staviti maslac, zagrijati ga te dodati brašno, propržiti malo, te zaliti temeljcem/supom i kuhati 15-ak min
-Dodati meso i izrezano povrće, bamiju, pa sve skupa kuhati još nekoliko minuta
-Na samom kraju razmutiti žumance s kajmakom te uz miješanje lagano dodati supi
-Servirati s kašikom pavlake na vrhu
Sočna jednostavna pita
Potrebno:
-500 g kore za savijače
-1 srednja glavica crvenog luka
-500 g mljevenog mesa
-3 srednja krompira
-so, biber
Zaljev:
-3 jaja
-1 dl ulja
-1 čvrsti jogurt
-2 dl kisele vode
-1 kašičica soli
*Sve skupa smiksati i ostaviti po strani
Priprema:
-Luk sitno isjeći i kratko popržiti na malo ulja
-U luk dodati mljeveno meso, posoliti, pobiberiti i nastaviti dinstati još koji minut
-Dok se meso dinsta, oguliti krompir te ga izrendati na krupnije
-Krompir pomiješati s mesom i lukom, ako je potrebno još začiniti. Ostaviti da se malo prohladi.
-Protvan vel. 35×25 premazati s malo ulja i staviti koru presavijenu na pola.
-Tu koru premazati s malo ulja i na nju staviti drugu koru, opet presavijenu na pola
-Na tu drugu koru posuti malo nadjeva te prekriti novom presavijenom korom
-Redati do kraja istim redoslijedom dok se sve ne potroši, s tim da posljednje dvije kore moraju biti bez nadjeva
-Pitu isjeći na kocke 6×6 ili po želji te zaliti prethodno pripremljenim zaljevom
-Ostaviti je 20-ak min da odstoji dok kore malo ne upiju zaljev
-Peći u zagrijanoj rerni na 180C dok lijepo ne porumeni 40-ak min
-Jaja i oba šećera umutiti
-Dodati ulje i pavlaku
-Dodati kakao lješnjake, brašno i prašak za pecivo
-Sve skupa dobro umutiti
-Sipati u manju tepsiju na papir za pečenje te peći u zagrijanoj rerni na 200 – 30 min
-Ohladiti i rezati na kocke
-Po želji se može preliti istopljenom čokoladom te posuti šećernim mrvicama
*čaša od 200 ml
Danas se obilježava Međunarodni dan jazza – International Jazz Day čime se želi naglasiti važna uloga jazza kao obrazovnog sredstva za postizanje zajedništva, dijaloga i bolje suradnje te sredstva komunikacije koje nadilazi razlike.
Međunarodni dan jazza proglasio je UNESCO 30. aprila na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država na Općoj skupštini u oktobru 2011. godine.
Proglašenjem se želi okupiti međunarodna zajednica širom svijeta kako bi se doznalo više o umjetnosti jazza, njegovom porijeklu i utjecaju.
Ovaj dan je ujedno i vrhunac Mjeseca zahvalnosti jazzu, koji skreće pozornost javnosti na jazz i njegovu izvanrednu baštinu tokom aprila.
Zebra torta izgledom podsjeća na kožu zebre, a upravo zbog svog efektnog izgleda savršen je odabir za posebne prilike.
Iznenadite nekog vama dragog ovim jednostavnim kolačem koji se ne peče i vrlo je brzo gotov. Za pripremu ove torte potreban vam je kalup i svega nekoliko sastojaka koji su zaslužni za lagani, osvježavajući okus.
Sastojci
Sastojci za biskvit:
250 g tamnog kakao keksa
120 g otopljenog maslaca
5-6 žlica mlijeka
Sastojci za kremu:
500 ml slatkog vrhnja
400 g kiselog vrhnja
200 g šećera
20 g želatine
100 ml hladne vode
80-100 g tamne čokolade
50 ml hladnog mlijeka
Priprema
1. Započnite s pripremom biskvita. Usitnite kekse u električnoj sjeckalici. Prebacite ih u posudu i dodajte otopljeni maslac i mlijeko. Dobro promiješajte.
2. Smjesu s keksima prebacite u kalup za tortu i po vrhu pritisnite dnom čaše na stalku kako bi se biskvit nabio i izravnao. Ostavite u hladnjaku dok radite kremu.
3. U posudi pomiješajte želatinu s hladnom vodom i ostavite sa strane.
4. Izmutite slatko vrhnje u šlag. U zasebnoj posudi miksajte kiselo vrhnje i šećer pa prebacite u šlag i sve zajedno promiješajte.
5. Na pari otopite čokoladu.
6. Kašiku kreme dodajte u posudu sa želatinom i dobro promiješajte. Dobivenu smjesu prelijte u ostatak kreme. Promiješajte. Dodajte hladno mlijeko i ponovno promiješajte.
7. Kremu podijelite na dva jednaka dijela. U jednu polovicu dodajte otopljenu čokoladu i dobro promiješajte.
8. Sada ćete tamnijom kremom prekriti dno biskvita (dovoljno vam je 8-9 žlica). Zatim nastavite u sredinu dodavati po četiri žlice svijetle kreme pa četiri žlice tamne kreme i tako dok ne potrošite obje kreme (postepeno možete smanjivati količinu žlica kako bi dobili izgled koncentričnih krugova).
9. Protresite lagano kalup kako bi se krema po površini izravnala. Štapićem za ražnjiće povucite prema sredini torte tako da dobijete tanke trokute (krema će nalikovati paukovoj mreži).
10. Tortu ostavite da se hladi u hladnjaku barem četiri sata prije posluživanja.
Kada prođu kasni proljetni mrazevi, a to je u kontinentalnom području najčešće krajem aprila i početkom maja, rasad treba posaditi na stalno mjesto.
Na manjim površinama sadnja se može obaviti i 15-20 dana ranije. U tom slučaju rasadjene biljke treba po potrebi zaštititi plastičnom folijom ili nekim drugim materijalom. Ova mjera će obezbjediti ranije prispjevanje i ostvarivanje većis prinosa po jedinici površine.
Uvijek kada je to moguće rasađivanje treba obaviti po oblačnom vremenu, poslije kiše, kada je zemljište vlažno ili ga pak prethodno treba dovoljno navlažiti.
Sadnja rasada paradajza
Ako se biljke gaje uz oslonac (špalir, pritke i sl.) i planira se gajenje samo na jedno (glavno) stablo, sadnje može biti gušća na rastojanju 60-80 x 25-30 cm. Međutim, najčešće se rasad paradajza sadni na 80 x 40-50 cm i na 80 x 40 cm ili 90 x 40 cm, što zavisi od odabranog sistema gajenja i zahtjeva pojedinih hibrida u pogledu hranljivog prostora.
Iskustvo je potvrdilo da je povoljan način sadnje u dvorede trake (100-110 + 40 + 40 x 30-40 cm), 100+80+80 x 30 ili 100+60+60 x 30 ili 90+50+50 x 40 cm za srednje ranu, a naročito kasnu proizvodnju. Pri proizvodnji u plastenicima najpovoljnija je velečina hranljivog prostora od 80 + 40 + 40 x 40 cm, sa sklopom od 4,1 biljka/m2.
Zavisno od načina gajenja, uzrasta biljke rasada (nepikiran, pikiran) i od toga da li je rasad proizveden u saksiji ili kontejnerski, sadnja se obavlja ručno, sa sadiljkom ili u iskopane jamice ili mehanizovanim putem (specijalnim sadilicama) na dubinu od 8 do 10 cm. Izduženi, prerastao rasad se sadi tako što se dio stabla polaže u zemlju u pravcu redova.
Na manjim površinama i porodičnim baštama, pri sadnji bujnijeg rasada za svaku biljku treba iskopati rupu prečnika 25-30 cm i duboku 25-20 cm na međurednom rastojanju od 80 do 100 cm, s tim što rupe treba da budu udaljene jedna od druge oko 20 cm, tako da se između biljaka u redu dobija rastojanje od 40 do 50 cm.
Đubrenje prilikom sadnje
Ako zemljište nije dobro nađubreno pri osnovnoj obradi i površinskoj pripremi, onda u svaku jamu (rupu) treba staviti pomalo NPK đubriva (10 : 30 : 20), nasuti 2-3 litra vode i izmiješati sa zemljom. U takvu sredinu spusti se grudva zemlje zajedno sa korijenom rasada, a okolo se navuče sitna, vlažna zemlja i dobro pritisne kako bi se što bolje uspostavio kontakt između žila korijena i zemlje.
Posebno treba voditi računa da se korijenov sistem ne stavlja na veću koncentaciju mineralnih đubriva i zaštitinih sredstava, jer može doći do jačeg oštećenja. Ako zemljište nakon sadnje rasada ipak nije dovoljno vlažno, treba ga zaliti mčakom vodom.
Bilo da su u pitanju zalijepljena riža, zagorjela jaja ili tjestenina, jedna mama je otkrila fantastičan trik kako očistiti zagorjelo dno tave bez ribanja, namakanja i mukotrpnog pranja.
Nakon što je u Facebook grupi Mums Who Clean jedna žena tražila savjet kako da očisti novu tavu od zagorjele riže, puno žena je podijelilo svoju tehniku, ali jedan savjet se izdvojio kao najbolje i najlakše rješenje.
Žena je napisala da njeno rješenje ne uključuje ni najmanje ribanja.
Sve što je potrebno je napuniti tavu prokuhanom vodom, staviti u nju tabletu za pranje posuđa i ostaviti preko noći.
Ova metoda pomaže i u čišćenju rerne.
Postupak je jednostavno uključivao stavljanje tablete u kadu s toplom vodom u koju je prethodno stavila sve odvojive dijelove rerne te dvije tablete za pranje posuđa.
Ostavila je preko noći i ujutro samo krpom od mikrofibre prebrisala ostatke nečistoće.
– Nakon godina upotrebe jakih hemikalija za čišćenje rerne, zadivljena sam činjenicom da ti treba samo tableta za pranje posuđa u mašini, topla voda i lagano ribanje – napisala je u istoj grupi.
Jednu kašičicu usitnjenih i osušenih listova origana prelijte s 20 ml ključale vode, poklopite i ostavite da odstoji oko 30 minuta.
Divlji origano se smatra za jednim od najefikasnijih prirodnih antibiotika i antioksidanata, kao lijek korištena je još u staroj Grčkoj. Kao svoj aktivni sastojak sadrži karvakrol koji mu daje andioksidativna, antiseptička, antimikotička protivparazitna, antifuginalna, antibakterijska, antivirusna i mnoga druga dejstva.
Jača imunitet
Najlakši način konzumacije je u obliku čaja ili kao ulje. Najviše se koristi kod kandide i upornih bakterijskih infekcija ešerihijom. Koristi se i za jačanje imuniteta, kao i kod bolesti organa za varenje i disanje. Postoji mnogo načina za konzumaciju divljeg origana, a za vas izdvajamo dva najjednostavnija.
Čaj od divljeg origana – Jednu kašičicu usitnjenih i osušenih listova origana prelijte s 20 ml ključale vode, poklopite i ostavite da odstoji oko 30 minuta. Preporučena dnevna doza je tri puta i to svaki put prije obroka.
Ulje od divljeg origana koristi se 10 dana u toku jednog mjeseca i to po formuli 3 x 2 kapi na dan. U supenoj kašici jestivog ulja (suncokretovo, maslinovo, kokosovo…) rastvorite tri kapi ulja origana. Pije se poslije obroka.
Jedna kap
Ovaj lijek se ne preporučuje osobama koje su anemične ili imaju problem s koagulacijom, jer dovodi do usporene apsorpcije željeza i zbog toga tokom terapije uljem origana vodite računa da unosite više željeza nego inače.
Ulje se može koristiti i kao inhalacija. U pola litre ključale vode dodati jednu kap ulja origana i pažljivo udisati, zatvorenih očiju. Naučnici su dokazali da je ulje divljeg origana 337 puta jači antioksidans od zelenog čaja, 130 puta od limuna, 30 puta od bijelog luka.
.jpg)
