Đorđe Balašević preminuo je u 67. godini, cijeli Balkan oprostio se od Panonskog mornara, tekle su suze, prebrojavala su se sjećanja.
Novosadski kantautor je na kraju 2020. godine objavio jesvoju posljednju kolumnu za Večernji list.
Inspirisan pitanjem novinara “po čemu će pamtiti tu godinu”.
Kolumnu sa portala Večernji list prenosimo u cjelosti:
Ovo sad već malo predugo traje. Sad se već osjećam prilično „koronulo“…Ne znam kako likovi s tabloidnih portala uopće i dolaze do mene? Pretpostavljam da podnesu zahtjev za ekshumaciju. I dalje se uporno hvalimo kako smo nekom davežu jednostavno spustili slušalicu, a odavno se tu radi samo o pritisku na dugme, no, jasno vam je da pokušavam reći da sam odmah prekinuo vezu? Na žalost, i ovi takozvani novinari (jer to također više nema dodirnih točaka s „novinama“?), izvještili su se da pitanja postavljaju promidžbenom brzinom, u onom sumanutom ritmu kojim se preporučuje „konzultacija s ljekarom ili farmaceutom“.
Istina, i ja sam pomalo usporio, našoj generaciji je ipak potrebno malo vremena da prvo provjeri da li pritiska pravo dugme ili će ponovo greškom uključiti kameru, a možda čak i otići na YouTube, pa makinalno lajkati novi spot repera iz Gornjeg Vakufa? U svakom slučaju, ipak nisam uspio a da ne čujem genijalno pitanje zbog kog sam i pozvan, a zbog kog je, na kraju krajeva i vrijedilo četiri decenije graditi karijeru… – Po čemu ćete pamtiti ovu godinu? Prije svega, je li obavezno da se baš svaka godina pamti? Nije to baš sasvim u redu?
Kad se jednog dana, daleko bilo (ali došlo blizu), budu prebrojavale godine mog života, i dvehiljade dvadeseta će se tu nezasluženo uračunati, uz sve one blistave i veličanstvene Godine Lavova. Godina u znaku „bljaka“! Do nedavno sam mislio da nema uzaludnije i protraćenije godine od one koju sam proveo u JNA, pidžama-parti uz kolektivno gledanje „TV Dnevnika“, bjesomučno salutiranje svakoj šapki koja naiđe, i ono groteskno kopanje „rova za ležeći stav“, na Jakuševcu, nadomak civilizacije, za moje shvaćanje slobode i zdravog razuma predstavljali su pikove apsurda i besmisla.
Strašno mi je nedostajala Olja, nedostajala mi je i Jovana, samo što sve do trećeg decembra te godine nisam znao da je to ona, i jedini tračci svjetlosti ulazili bi u spavaonicu kad bi vrata odškrinuo Vaha Halilhodžić, „stara kuketina“, vadeći me na ponoćnu tekmu u paradnoj sportskoj dvorani kasarne.
Ta sala inače je služila samo za hvalisanje pred sovjetskom ili korejskom delegacijom, i devedeset devet posto vojnika nikad nije kročilo u nju, ali se Vaha ušemio s nekim vodnicima-vezistima, koji su na našu sreću bili poprilični bezvezisti, jer smo ih redovno klepali. Sve te pobjede iz očaja, konvertirane u premije, bile su vrijedne i poneke izvanredne dozvole za izlazak u grad, ne vjerujem da je za nekog iz Novog Zagreba poseban događaj prelazak preko Save tramvajem, ali za nas je to značilo da ćemo, preskačući po dvije stepenice uz Dolac, u „Potepuhu“ ponovo sresti Gospon Fakina i njegovu karnevalsku ekipu, i bar na trenutak zašareniti sve ono maslinasto sivilo…
Novak Nikolić, zvani Novica, išao je u „rusku“ smjenu moje gimnazije, ali smo definitivno pripadali istoj ekipi. U školi sam ja možda i važio za mangupa, ali iza žica „Maršalke“ se pokazalo tko je tu pravi mangup. Novica je bio popodnevni kralj kasarne, „evidentičar“ u četi najporemećenijeg kapetana, i držao je u svojim rukama sve naše marionetske konce. Prepoznao me je samo po psovki, kao „guštera“ koji se na pisti pati s gas-maskom koja ga napada, a i ja sam njega prepoznao samo po smijehu. Bio je utegnut i našpanan, u tom trenutku djelovao mi je u najmanju ruku kao Rambo jedan, dva, pa eventualno i tri, priznajem da je i Schwarzenegger imao svojih momenata u „Predatoru“, ali desetar Nikolić je, uz sve to, bio opremljen i ključevima od „tuševa“, i sobe s televizorom, što nije imalo cijenu.
Poznato je da muški najviše udave pričama o nogometu i vojsci, a kad se ta dva spoje, to već može prerasti u gnjavažu visokog rizika. Skratit ću, dakle priču, Novak je na neki način po završetku radnog vremena carevao takozvanom „komandom stana“, što je samo još jedan od onih idiotskih vojnih termina, ali recimo da se tu ustvari radi o idealnom prostoru u kasarni, u kom poslije četrnaest sati ima svega, samo ne oficira…
Tako sam tamo na miru mogao odgledati dobar dio one krnje Olimpijade u Moskvi, i par rijetkih filmova koji nisu imali „tematiku iz NOB-a“, ali, prije svega, britku i duhovitu seriju o Velom Mistu, u kojoj je lokalni meštar u jednom kadru umutio više pjene za brijanje nego što bi se to moglo nakupiti iz svih „sapunica“, snimljenih otad. Ponekad se glumci navode po važnosti uloga, ponekad solomonski po „redu pojavljivanja“, ali ovog puta ću se zadovoljiti time da ih sve redom obilježim velikim slovom. Neću reći da takva serija više neće biti snimljena, ali recimo da će biti snimljena kad se opet nađu takav scenarist i takvi glumci, pa i takva publika, uostalom, a vi sami zaokružite je li točan odgovor „nekad“ ili „nikad“…
Ne vjerujem da nam neki ljudi mogu postati bliski tako, na daljinu, ali ne samo da vjerujem nego i znam, da tako na daljinu, možemo prepoznati da bi nam mogli postati bliski. Čak ni kao vojnik se nisam palio ni na glumice, a kamoli glumce, ali par karaktera iz tog serijala, da li zbog priče o nogometu i „Hajduku“, ili zbog onog prenaglašenog osjećaja samoće, počeo sam smatrati takoreći svojim „klasićima“. Još dok sam istim onim tramvajem prelazio isti onaj most, ali ovog puta napokon u „civilki“, rasplinuli su se arogantni i nadmeni likovi kojekakvih potporučnika i kapetana prve klase, i na prvom štrucanju šina pootpadale su silne štrafte i zvjezdice s epoleta, ali, uz par rijetkih profila iz stroja, zauvijek sam zapamtio i škvadru s raštelanog crno-bijelog TV-a, a među njima i elegantnog i šarmantnog šjora čiji je „losion poslije brijanja“ uspijevao namirisati čak i beznadežno neprovjetrene kutove „komande stana“…
Polako zalazim u one godine kad mi nije problem jasno se sjetiti nekog dana, jedino su mi decenije malo ispreturane? Kad smo se ono mogli sresti? Trebalo mi je neko vrijeme da ponovo postanem Đorđe Balašević, i ne da sam to postao samo ponovo, nego i uvelike. Priznajem da to za mene nije nepoznat osjećaj, ali je ovog puta bio izuzetno prijatan, zbog inata prema svima onima koji su bili sigurni da poslije dvogodišnje pauze to više nikad neću biti. Strašni Petao, Boža Pub i Lepa Protina Kći poveli su me putem od žute cigle, kao u onom filmu, i dalje se sve zna. Ipak, koncerte ni tada nisam radio prečesto, iščekivao sam ih zajedno s ljudima koji su dolazili na njih, i možda smo pomalo i zato zajedno i uživali u njima. Oduvijek me je radovalo kad bih čuo da se više ne može doći do ulaznica, ne zbog toga što je to potvrđivalo da sam visok, lijep, i plav, nego sam jedino tako dolazio u priliku da se bar simbolično revanširam nekim ljudima koji su mi činili dobro. Govorio sam da na Bajagin koncert ne bih mogao da ih „uvedem“, ali da kod Balaševića imam jaku vezu.
Još jedan prijatelj, Milan Krstić, čuveni ljubljanski odvjetnik, nikad nije dozvolio čak ni da pokušam da mu se odužim, ali je pred jedan koncert u „Križankama“ neuobičajeno pitao bih li mogao samo pozdraviti njihove prijateljice? Miki nije od onih koji žene objašnjavaju po tome čije su supruge, ali ovog puta je odlučio da to iz nekog razloga spomene… Odmah mi je bilo čudno da lijepa crnokosa žena u bijeloj bluzi miriše na losion poslije brijanja? Slavica, doduše, tad nije bila Šjorova supruga, ali je sasvim očigledno bila njegov Par. Nju sam upoznao prvu od Njih Dvoje, više u prolazu, razmijenivši tek nekoliko riječi, ali je u tih nekoliko riječi uspjela prepoznati iskrenost u mom žaljenju što i on večeras nije tu? I, kako to već ide kod Šjorova tog formata, propustio je par kurtoaznih godina dok se i sam nije pojavio, i od onda nismo puno toga propuštali… Ispostavilo se da se dobro znamo, i da nam samo preostaje da ispunimo formalnost da se i službeno upoznamo?
Upravo su oboje radili na predstavi u INK, u Puli, priču o Kapetanu Džonu Piplfoksu, koju je napisao Duško Radović, i tu mi nije bio problem odoljeti, nego se uzdržati od nametanja. Pula, Duško Radović, Slavica i Šjor? Koliko bi me koštalo da vam uradim songove? Vrieme je najnestabilnija valuta. Ponekad su dani i mjeseci provedeni s nekim potpuno bezvrijedni, a onda minute provedene s nekim drugim ispadnu naprosto neprocjenjivi? Sjećam se kako su se Njih Dvoje niotkuda pojavili pred jedan zagrebački „kalendar“.
Ne smijem se zakleti da ih je do garderobe sproveo upravo Gospon Fakin, nitko kao on nije znao prolaze kroz zidove, mada mislim da ni Šjoru nisu bili nepoznati hodnici do prepariranog jazavca koji se kao „Fantom Kerempuha“ krio u salonu ispod pozornice. Ubit će te netko od glumaca, rekao mi je, ti živiš njihov san, četiri sata sam pred publikom. A znao je što je u stvari pravi san, biti sam s publikom, a ne sam pred njom. Poslije su me nazvali dok sam vozio kući, nije prestajao brinuti što krećem direktno sa scene, i pričali smo niz Savsku, do autoceste, preko naplatne, Kutine i Popovače, do Broda, Županje, sve do Lipovca.
U želji da profesora Dujina i mene održi budnim, priredio nam je najbolje izdanje noćnog programa na radiju koje smo čuli za ovih tridesetak i nešto godina putovanja. Nepristojno bi bilo samo nabrojiti prilike u kojima smo se sretali, ali vjerojatno bi još nepristojnije bilo prepričavati ih. U ovom trenutku možda bi najljepše bilo sve ih staviti u jednu sliku, u portret Gospodina Verebeša, iz filma o Vasi Ladačkom, pomalo naivno namolovan, koji smo mu poklonili za uspomenu na dvadesetak dana provedenih kraj Tise. Slučajno ili ne, uramljena je u radnji mog druga iz vojske Novice Nikolića, sve uspomene oduvijek uramljujemo tamo.
Ne znam je li ta slika imala ikakvu umjetničku vrijednost, ali znam kakvu vrijednost za Oliveru i mene danas ima slika na kojoj smo nas svih četvero s tom slikom, nasmijani i sretni… Naša starija unuka Simona rodila se u decembru dvehiljade dvanaeste, znali smo da Šjor mjesecima ne izlazi, i da ga samo mi možemo navesti da to učini. Tad sam ga i vidio posljednji put, a prvi put bez Slavice, sjećam se da sam ga ispratio s proslave, zagledao se u zvijezde, gdje bi drugdje, u zimskim noćima zvijezde umiju da se razmjeste po ogoljelim platanama kao božićni ukrasi…
– Tu je ona… Negdje… Takvog ću ga pamtiti, s tom gestom, tim pokretom ruke nekog Pometa, Merkucija, nekog Glembaja, velikim gestom svih prinčeva i pajaca koje je odigrao. Otad smo se samo čuli s vremena na vrijeme, još uvijek imam njegove brojeve iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, mjesto ga nije držalo, svako mjesto na kom se našao postajalo bi njegovo mjesto, kao uostalom i ono Velo Misto, od kog je sve i počelo. Ponekad me put nanese preko tog ugla kod Dunavskog parka, podignem kragnu, držim se propisanih preporuka, ali čak i kroz glupu masku vjetar na mahove nanese tek primjetni pramičak poznatog losiona poslije brijanja…
Ali, ne pada mi na pamet da pamtim dvehiljade dvadesetu. Čak ni po Mustafi Mujici Nadareviću. Ja možda već jesam i pomalo mator i prolupan, i prilično „koronuo“, kao što rekoh… Ali još uvijek mi preostaje sasvim dovoljno boljih godina po kojima ću pamtiti prijatelje…
Fokus