U okviru umjetničke instalacije “Prva Ženska Linija”, autorice Smirne Kulenović, u nekadašnjim rovovima na Zlatištu 100 učesnica ovog umjetničkog događaja posadilo je 1.000 sadnica nevena
Ova instalacija je dio šireg umjetničkog projekta “Naša Porodična Bašta 2”, koju je Smirna Kulenović inicirala kao doprinos kulturi sjećanja. Tako je sada ova lokacija na padinama Trebevića dostupna i otvorena za javnost kao prvi “organski, živi spomenik”.
Kako je za Oslobođenje kazala Kulenović, “Naša Porodična Bašta 2: Prva Ženska Linija” je monumentalni umjetnički projekat koji se sastoji od javne umjetničke instalacije i participativnog performansa.
– U nedjelju sam, zajedno sa 100 volonterskih učesnica, posadila 1.000 sadnica nevena u prostor rovova na Zlatištu u kojima su skoro 4 godine, više od 1.400 dana, građani Sarajeva branili svoj grad tokom opsade. Projekat “Naša Porodična Bašta” sastoji se iz prvog i drugog dijela. Prvi dio je već realiziran i potiče iz moje intime, budući da sam rođena u ratu i prva sjećanja me vežu za naselje u blizini ovih rovova, u kojem sam odrasla.
SA BILJKAMA I TLOM
U prvom dijelu projekta, kroz suradnju sa mojim djedom (koji je preživjeli borac na 1. liniji odbrane Sarajeva na Zlatištu), kao i suradnji sa mojom majkom i nanom, sa kojima sam kao dijete u toku opsade čekala njegov svakodnevni povratak iz rovova – realizirala sam početnu transformaciju jednog dijela rovova. Kao porodica, skupa smo očistili rovove od korova, trnja i pripremili bočnu stranu rovova za sadnju nevena. Drugi dio projekta (“Naša Porodična Bašta 2: Prva Ženska Linija” uključuje angažman 100 žena koje su u pripremljeni teren rovova zajedno sadile 1.000 sadnica nevena, nudeći novu formu odbrane grada od mržnje – interakcijom sa biljkama i tlom, brigom koja prevazilazi nasilje. Jedan dio ovih žena na ovoj je lokaciji izgubio svoje muževe, sinove, braću, koji su poginuli boreći se za opstanak grada Sarajeva. Ovo je njihov jedini način komemoracije izgubljenih članova porodice, ističe umjetnica.
Ona dalje dodaje da na ovaj način želi govoriti o individualnim porodičnim traumama, koje zajedno čine kolektivnu traumu našeg savremenog društva koje i dalje šuti, zaboravlja, negira ratne zločine, te potiče na novu mržnju i separaciju.
– Šutnja o traumi uzrok je našeg nezdravog odnosa prema historiji, ali i sadašnjosti, najbolje vidljivog kroz način na koji gradimo spomenike. “Prva Ženska Linija/Naša Porodična Bašta” je umjetničko-ekološki projekat koji ima za cilj istražiti potencijal otjelovljene i aktivne empatije kroz interakciju između ljudi i drugih oblika života, koji zajedno čine naš lokalni, postratni ekosistem. Dubinsko liječenje ovog ekosistema podrazumijeva nove oblike suradnje između različitih životnih vrsta i razumijevanja svih faktora koji mogu doprinijeti liječenju naše kolektivne traume. Ta trauma ne proizlazi samo iz problema kontinuiteta nezdravih ljudskih relacija, preživljene agresije i ratnih zločina, njihovog nekažnjivog negiranja, odbijanja katarze i suočenja sa istinom u našem društvu već je pohranjena i u srži i slojevima zemljišta koje nas okružuje i u koje je također utkan dio kolektivnog pamćenja. Tlo kroz svoje slojeve, voda i zrak, biljke, životinje, insekti – podjednako pamte traumu i nasilje kojem su decenijama izloženi u ratnim i postratnim zonama, poput rovova koji okružuju Sarajevo, objasnila je Smirna Kulenović.
Govoreći još o sintagmi živi spomenik, te kako ga vidi kao umjetničku izvedbu u prirodi, autorica instalacije “Prva Ženska Linija” naglašava da biodiverzitet predstavlja raznovrsnost svih živih bića na planeti Zemlji, odnosno sveukupnost: gena, vrsta i ekosistema.
– Ova ideja, čije razumijevanje smatram ključnim za mogućnost opstanka ljudske vrste, i dalje je skoro nerazumljiva većini ljudskih grupa koje neuspješno pokušavaju koegzistirati unutar našeg lokalnog ekosistema, decenijama i stoljećima unazad nanoseći sve veću štetu prirodi koja nas okružuje, i nama samim. Možda se umjesto dodatnih objašnjenja, važnost raznovrsnosti najjednostavnije može iskusiti kroz našu interakciju sa drugim oblicima života i našu empatiju koju razvijamo kroz te odnose. Zbog toga predlažem umjetničke, kolektivne interakcije sa traumatiziranim ekosistemom, kroz participativne performanse poput sadnje ljekovitih biljaka i restauracije oštećenog zemljišta unutar prostora rovova. Živi spomenik pokušavam kreirati kao formu koja se odupire manipulaciji od bilo koje aktuelne ideologije, spomenik koji se ne sastoji od natpisa podložnih aktuelnim ideologijama, od betonskih ploča ili personifikacija herojstva. Živi spomenik i njegov narativ, svu njegovu težinu zapravo preuzimaju biljke, drugačiji oblik života koji čak i šuteći govori, koji svojim životnim ciklusom istinski liječi tlo u kojem raste i stremi ka budućnosti, ali predstavlja i metaforu za izgubljene živote na tom tlu. Živ je dok god je nama stalo da ga održavamo u životu, dok god nam je važno podsjećati se na historijske činjenice koje se ne smiju zaboraviti, a nadam se niti ponoviti. Na taj način, ovaj spomenik postaje otjelotvorenje naše brige i interakcije sa njim, od koje zavisi. On je ogledalo našeg društva, a činjenica da je na jako jednostavan način okupio 100 volonterki iz Bosne, Srbije, Hrvatske, Francuske, Italije, Švicarske, Turske, Austrije, Španije – govori nam o tome koliko je značajan ne samo za Sarajevo već i region i svijet, rekla je za naš list Kulenović.
Naša sugovornica pojašnjava da ovaj organski spomenik sadrži 1.000 sadnica nevena, biljke koja postaje pokrovni usjev, održava vlažnost i liječi tlo u kojem raste, privlači važne insekte i polinatore na područje rovova, istovremeno liječeći tlo i okolinu.
– Neven je biljka koja također liječi i čovjeka, svojim cvijetom i stabljikom koja sadrži brojna medicinska svojstva poznata je u savremenoj praksi, ali i našoj narodnoj medicini još od vremena Starih Slavena. Neven tako ovim postaje poveznica i metafora za ozdravljenje ukupnog ambijenta u kojem živimo, biljka koja povezuje, liječi. Dio plodova nevenovog cvijeta bit će kolektivno prikupljen u nastavku projekta, te će se od njega proizvesti ljekovito ulje.
BOJA ŽIVOTA
Drugi dio sjemena i cvijeća ostavit će se tlu, kako bi njegova biomasa doprinijela poboljšanju kvaliteta tla u ovoj zoni – te se tako i pripremio teren za baštu sa više vrsta ljekovitog bilja naredne godine. Crvena boja je u svojoj najjednostavnijoj metafori vezana za živote koji su odneseni u toku opsade Sarajeva, ali je i boja prepoznatljiva za moj umjetnički rad, kojom referiram i kreiram odgovor na moj prošli monumentalni rad u javnom prostoru “Čista Krv” iz 2019, u kojem sam na dva kilometra tla ispred nekadašnje industrijske zone Incel iscrtala crvenu liniju, pojasnila je Smirna Kulenović.
Ona naglašava da čitav koncept instalacije “Prva Ženska Linija” kroz žensku solidarnost nudi drugačiju vrstu otpora patrijarhalnom ratnom narativu, herojstvu, nasilju, te zaključuje:
– Umjetnost na našim prostorima se, svakako i iz više uglova, bavi temom rata već dugi period. No, ono što, po mom mišljenju, nedostaje jeste poveznica između prošlosti i budućnosti, koristiti iskustvo i sjećanje koje već imamo kao katalizator promjene kroz poveznicu sa metodologijom samoodržive budućnosti. Trenutna kriza, na lokalnom i globalnom nivou, ekološkog je karaktera, a pod tim podrazumijevam i ovu ljudsku krizu nemogućnosti da prevaziđemo ideju različitosti među samim ljudima, bez koje nema mogućnosti za solidarnost. Kako prema ljudima, tako ni prema cjelokupnom ekosistemu kojeg moramo zaštiti i restaurirati. Jako sam sretna i ponosna što su akcija, performans i instalacija organskog spomenika u nedjelju prošli tako mirno i dostojanstveno. Žene iz Sarajeva, drugih gradova Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, kao i velikog broja evropskih zemalja, došle su da podrže projekat i da zajedno sade neven. Bio je to emotivan događaj za sve nas, posebno za one koje su izgubile nekog člana porodice ili prijatelja u toku rata, u istim ovim rovovima. Citirat ću jednu od učesnica umjesto mog odgovora:
”Od 1992. okrećem glavu od rovova i svega što na njih asocira. Vremenom nije postalo lakše, naprotiv, uhvatim se da glavu okrećem čak i od kanala koji se kopaju po gradu da se postave/poprave neke cijevi ili instalacije. Danas sam prvi put nogom kročila u jedan rov! Ojačana crvenom silom energije žena oko sebe, svojim djevojčicama i željom da njih rov uvijek asocira na cvijeće, a nikad na krv, čekanje oca i paralizirajući strah od pomisli da neće doći… Suočavanje sa traumom je uvijek dobro, rekli bi terapeuti. Suočavanje na ovakav način je ljekovito i bezbolnije nego sam mislila da će biti… kao uljem od nevena namazano”.
S grupom bošnjačkih intelektualaca u Zagrebu 1937. godine pokreće časopis simboličkog naziva Putokaz. Časopis osnovnu pažnju posvećuje pitanjima bošnjačke populacije u kontekstu složenih društveno-političkih i kulturnih previranja međuratne Bosne. Na njegovim stranicama Kikić objavljuje veliki broj radova različitih žanrova, a preko časopisa on se zbližuje sa Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem – koji su i suosnivači časopisa – i drugim bošnjačkim intelektualcima. Pored ove dvojice bliskih Kikićevih saradnika i prijatelja, u časopisu su objavljivali i Zijo Dizdarević, Rasim Filipović, Salih Alić, Rizo Ramić i dr. Časopis je izlazio uz velike poteškoće, bilo zbog cenzure ili zbog nedostatka sredstava, i ugasio se 1939. godine. Može se kazati da je Putokaz posljednje značajnije Kikićevo djelo, poslije kojeg se on malo oglašavao. Zapošljava se 1940. godine kao pravni referent u Prosvjetnom odjeljenju Hrvatske. Početkom rata 1941. godine angažiran je u jugoslovenskoj vojsci, a kad se ova raspala, mobiliziran je u domobrane u Sanskom Mostu. Odatle ilegalno pomaže sanitetskim materijalom partizane u Bosanskoj krajini, da bi 1942. godine i sam prebjegao na teritoriju pod kontrolom NOP-a.