Oduševljena domaćica podijelila je na Facebooku svoj recept čišćenja rerne koji je postao praktično viralan.
Sastojci su sasvim jednostavni:
1/4 šolje deterdženta za suđe
1/2 šolje limunovog soka
1 šolja sirćeta
1 1/4 šolje vode
Priprema:
Sve to sipajte u neku posudu sa raspršivačem pa nežno promućkajte kako bi se sastojci dobro pomiješali.
Poprskajte rernu, ostavite malo da djeluje i uz minimalno truda rerna će djelovati kao nova.
izvor: domacinskirecepti.info
Sedam žena iz Kine prije više od 20 godina zajedno je počelo raditi u istoj kompaniji te su ubrzo postale najbolje prijateljice. Često su se šalile da će i u penziju skupa i da će u šezdesetim godinama živjeti zajedno, u velikoj zajedničkoj kući. Njihove šale ipak će, čini se, postati stvarnost.
Slučajno su pronašle jednu novu kuću u Guangzhou, manjem provincijskom gradu. Kupile su je te s ušteđevinom počele uređivati. Njujork Post piše da je zgrada bila napuštena i gotovo je postala derutna, ali ove prijateljice vidjele su da ima jako puno prostora pa su je uredile.
U prizemlju je velika zajednička prostorija s prozorima koji gledaju na bazen u dvorištu. U kući se nalazi i kuhinja za goste, a svaka od ovih sedam žena ima i svoju veliku sobu.
U dvorištu imaju i paviljon do kojeg se dolazi preko rustikalnog mostića od bambusovine koji se proteže iznad polja riže. Inače, sedam prijateljica još je daleko od penzije. Sve su u kasnim tridesetima, žive s porodicama, ali se vesele vremenu koje će provoditi skupa u šezdesetima.
Iako je njihova zajednička kuća gotova i mogu je koristiti preko vikenda za druženja, smatraju da će se zapravo useliti za petnaestak godina.
Adnan Hajrulahović Haad (42 godine) je bh. modni dizajner koji živi i radi u Sarajevu.
U razgovoru za “Index” je kazao da je svom bogatom dizajnerskom opusu imao je priliku istraživati sve aspekte mode, ali fokus njegovog dizajna ostao je na visokoj modi.
Glumica Angelina Jolie ima Haadovu haljinu inspirisanu srednjim vijekom i neformalno posljednjom bh. kraljicom Katarinom Kosača.
Svoju modnu inspiraciju crpi iz bogate historijske i kulturne baštine Bosne i Hercegovine i smatra da je uloga modnog dizajnera, osim da ponudi nova estetska i praktična rješenja u odijevanju, i to da čuva i njedri identitet naroda kojem pripada.
Koliko dugo se bavite modnim dizajnom, kako je izgledao Vaš ulazak u svijet mode?
– Već dvadeset i jednu godinu se bavim modnim dizajnom. Tačno pola svog dosadašnjeg života. Meni je izgledalo da sam se slučajno našao u modi, ali danas znam da je od genetike teško pobjeći. Sin sam zlatara, unuk krojača i frizera. Generacijama u mojoj familiji se bavimo modom. Bilo kako bilo, slučajno ili ne sam ušao u čarobni svijet modnog dizajna, ali sam u njemu s namjerom ostao. Bavio sam se svim segmentima mode i dizajna. Uspješno trajem dvadeset i jednu godinu i imam još mnogo toga za ponuditi. Najbolje tek dolazi.
Da li ste se ikada pokajali za izbor zanimanja? Da li bi mogli raditi nešto drugo?
– Bilo je momenata kada sam posumnjao u svoj posoa, pokleknuo na tren ali na moju sreću uvijek sam nalazio hrabrosti da nastavim dalje. Nisam slijedio nečiji put, niti šablon nego sam išao svojim korakom. Bilo je i tegoba i problema, i padova ali sve to me satkalo da budem ono sto jesam danas. I da mogu ništa ne bih mijenjao. A da imam još tri života imao bi se čime baviti. Moda nije jedini fokus u mom životu. Volim prirodu, volim književnost i psihologiju, historiju, volim kulinarstvo i poljoprivredu, mnogo toga još želim raditi, ali mi je moda za sve drugo danas napravila bazu iz koje se mogu time baviti.
Kako je izgledala Vaša prva veća revija, možete li nam reći nešto o njoj?
– Moja prva revija “Alma de la Terra” (duša zemlje) je bila velika kolekcija i velika revija na Sarajevo Fashion Week-u. Nikada neću zaboraviti koliko sam bio ushićen prilikom koja mi je pružena da budem dio Sedmice mode i predstavim svoju reviju. Zahvalan sam gospođi Ameli Radan sto je tada u mom radu prepoznala potencijal i dala mi šansu. Slike s moje prve revije su bile na naslovnicama časopisa, tada kad nije bilo interneta, to je bio zaista prestiž i velika čast. A poslije su se redale i kolekcije i revije.
Da li se bilo teško „probiti“ i izgraditi ime, kako na domaćem tako i inostranom tržištu?
– Nikada nisam shvatao svoj rad kao proboj i izgradnju nečega. Sve ove godine sam bio sretan raditi to što volim i što najbolje znam, a predanim radom rezultati su dolazili. Nisam imao plan gdje želim biti, ali sam znao i težio tome šta zelim raditi. Tako je i danas. Glorija na moj rad nije cilj, nego posljedica. Zahvalan sam na energiji koju imam i koju svakodnevno ulažem upravo u ono sto volim i na taj način društvo, ali i svijet činim boljim. Nakon toliko godina rada moja karijera je stabilna i u kontinuitetu i danas mogu raditi neke nove projekte i učiti nove stvari i to mi vraća žar da idem dalje. Mislim da bez mnogo rada, truda i učenja čovjek ne može biti sretan i zadovoljan i izgraditi se.
Vaše police krase brojne nagrade, koja Vam je najdraža?
– Moja najveća životna nagrada je moja porodica, moja supruga i moja divna djeca Kijan i Nađa. A sve ostale nagrade su drage, ali zanemarive. Kao nagradu doživljavam i to sto me moji klijenti i fanovi i nakon dvadesetak godina prate i podržavaju da idem naprijed. Mislim da je za dizajnera najveća nagrada da ga ljudi nose. Ja sam baš sretan jer svakodnevno gdje god da se okrenem vidim svoje radove kako ih oni kojima su namjenjeni upotrebljavaju, od sportske opreme, suvenira, radne opreme do mode. I to je nagrada, kada znate da oni za koje dizajnirate to i koriste. Najveći je onaj dizajner koga ljudi najviše nose. Zahvalan sam svojim klijentima na tome, na divnoj energiji koju mi vraćaju.
Za kakvu je ženu namijenjena kolekcija „Elizabeta Bosanska“?
– Odjeca koju ja dizajniram, pa tako i kolekcija “Elizabeta Bosanska” namjenjena je ženi koja vjeruje u život, samosvjesnoj, elokventnoj, ponosnoj. Ženi koja zna da ona modu čini živom. Kada dizajniram volim misliti ko će nositi baš taj komad odjeće. Ima tu neke magije, a dame koje biraju “Haad” da nose, one znaju ko su i imaju sebe u backgraundu izgleda. Moju modu uvijek su pratile realizovane dame i zbog toga sam sretan. Kada dizajniram uvijek mislim da će upravo moju odjeću nositi žena koja smjela korača kroz život i tačno zna kuda je krenula.
Kako ste se odlučili za ovaj naziv i gdje inače nalazite inspiraciju?
– Ja sam još davne 2008. godine našao moju, prilično stabilnu, inspiraciju u srednjovjekovnoj Bosni, a nazivi kolekcija su samo rezultat i lice mog rada i istraživanja. Moja moda je društveno aktivna i nosi poruku, postavlja pitanja i ima reakciju na društvo. Konkretno “Elizabeta Bosanska” kao koncept kolekcije i revije imala je za cilj promovirati ideju da smo mi kao bosanci kroz historiju dokazali da smo europski narod i da nas ne trebaju primati nego vratiti u društvo Europe. Reviju “Elizabeta Bosanska” je svojevremeno podržala Ambasada EU u BiH i to pod motom “Projekat od značaja za kulturnu baštinu Europe”. I moji naredni projekti na kojim vrijedno radim inspirisani su kulturnom baštinom srednjovjekovne Bosne.
Javnost je oduševljena činjenicom što ste dio filmske priče o Bosanskom vitezu, čovjeku koji na dirljiv način liječi svoje ratne traume. Možete li nam reći nešto više o ovoj saradnji?
– Kostimograf sam filma “Bosanski vitez” i jako sam ponosan na taj projekat koji zavrijeđuje pažnju bh. javnosti. Veliki je to film već sada, a tek kako će biti značajan kad ga završimo, što se nadam da će se desiti naredne godine. Meni je jako inspirativno i izazovno raditi srednjovjekovni kostim ili njegovu modernu interpretaciju. Svaki minut rada na filmu zaista je uživanje i mogućnost da ugradim dodatnu vrijednost u sam film. To je film o nama, istraživanje vlastitog identiteta bez straha, spoznaja istine bez potrebe da je iskrivimo. Epsko putovanje u potrazi za samim sobom. Sead je protagonista filma, ali bih ja koncept filma “Bosanski vitez” podigao iznad priče o Seadu, jer uz ovaj film svako od nas može pronaći način da se suoči sa svojim identitetom i nađe način da voli domovinu.
izvor: index.hr
Imamović je nominovan u dvije kategorije – za najboljeg umjetnika Evrope i za najboljeg umjetnika te je tako postao jedini ovogodišnji takmičar sa dvije nominacije
Britanski magazin Songlines upriličio je dodjeku svojih godišnjih nagrada. “The Best of Europe” nagrada ove godine je otišla u Bosnu i Hercegovinu, a dobitnik je bosanskohercegovački muzičar Damir Imamović.
Imamović je nominovan u dvije kategorije – za najboljeg umjetnika Evrope i za najboljeg umjetnika te je tako postao jedini ovogodišnji takmičar sa dvije nominacije.
Online dodjelu nagrada vodila je čuvena Cerys Matthews, a program je uključivao govore zahvale kao i izvedbe dobitnika nagrada Songlinesa: Damira Imamovića, Liraz, Ayom, Bab’ L Bluz.
Damir Imamović se oglasio na Facebooku povodom nagrade te podsjetio da se prošle godine kada su nagrade za njegov tek objavljeni album počele pristizati, njegov otac razbolio. Kako kaže, sve što se oko tog albuma dešavalo bilo mu je u znaku njegove bolesti.
“Nije bilo vremena, ni snage za radost. Trčanje po doktorima u pandemijskim uslovima, sekiracija, užasan osjećaj bespomoćnosti. U bunilu zadnjih dana pred smrt, tata se naglo pridigao i upitao me: ‘Je l to svira neka stara sevdalinka?!’ Pomislio sam da mu se pričinjava od lijekova i vratio ga u krevet. A onda sam čuo da stvarno odnekud s ulice dopire zvuk harmonike onog starog čike negdje kod katedrale. Ovogodišnjoj nagradi ‘The best of Europe’ magazina Songlines odlučio sam se radovati uprkos svemu. Posvećujem je uspomeni na moga oca Nedžada, tog tihog i blagog čovjeka prepunog beskrajne i bezuvjetne ljubavi za sve nas. Svira, tata, svira neka stara sevdalinka još uvijek”, poručio je Imamović.
Muzička nagrada britanskog magazina Songlines ustanovljena je 2009. godine i nastavlja tradiciju prestižne muzičke nagrade iz oblasti “svjetske muzike” koju je dodjeljivao čuveni treći program BBC-a. Od 2016. godine nagrada se dodjeljuje po kontinentima sa kojih umjetnici dolaze.
Posljednja sezona “Top liste nadrealista” snimljena je prije 30 godina na Televiziji Sarajevo. U nastavku donosimo tekst Mirka Kostovića o snimanju posljednje sezone “Top liste nadrealista”, objavljen u Uni 1991. godine.
U našem regionu nijedna jedna emisija nije ostvarila tako veliki uspjeh kao Top Lista nadrealista, humoristični show koji i danas ima kultni status.
“U studiju Sarajevske televizije odavno nije bilo toliko prisutnih. Bit će da je veća gužva samo kada se emitira već legendarno-narodnjački Folk-filigran. Sada nije pjesma niti atrakcija. Naprosto, sarajevski mangupi snimaju treći put “Top listu nadrealista”, a mnoštvo se okupilo da čuje i vidi…”, navodi se.
Dalje u tekstu stoji da je sve šarmantnije na videosnimku nego uživo. Također se navodi da je scenarij napisan još u martu i mijenja se – “na licu mjesta”.
“Nele Karajlić i Branko Đurić improviziraju ‘u hodu’, premda novi reditelj Benjamin Filipović (koji je nakon Davora Marjanovića i Miroslava Mandića naslijedio posao) insistira na još jednoj probi, ona se ne događa. Đuro i Nele izvedu tekst ponovo, ali na drugi način. Tako se umjesto probe događaju sve sami originali, a kasnije, s videovrpce, odabrat će se najbolje, što će gledatelji širom zemlje vidjeti u sedam subotnjih termina”, stoji u spisima.
Kad počne sirena
Prema scenariju prve epizode u stanu Uzeira Tahmiščića izvode taktičku vježbu postupka obitelji u mirnodopskoj svakodnevici života. Uzeir gleda na sat i u datom trenutku lupi Ćamila po glavi. Ćamil počinje zavijati kao sirena.
Nadrealisti će se i u najnovijem serijalu baviti svakodnevnicom na njihov specifičan način. Centralno mjesto radnje je televizijski studio, a okosnica fabule je borba – protiv mira.
“Kao što oni vele: ‘Ovdje se za rat pripremalo stotinama godina, a sada neki hoće da to dovedu u pitanje mir – otvorenim pokretima i sličnim… U ovo sve uskočio sam ‘na rez’”, kaže reditelj Filipović, koji je nakon svog debitantskog igranog filma “Praznik u Sarajevu” pred novom obavezom.
Sretna je okolnost što se s ekipom “nadrealista” poznaje već petnaest godina, to što su prijatelji, pa i ta činjenica da pripadaju istom načinu zezanja. Posao je težak, neka vrsta stabilizacije – stilizacije…
“Saznajemo da će gledatelji doživjeti određena iznenađenja, svi vjeruju, prijatna. Ono što su učinili u drugom serijalu s rediteljem Mandićem smatraju maksimumom i vjeruju da je teško ići iznad toga. Saznajemo: u okviru tretiranja TV medija više to neće biti parodija na sarajevski Dnevnik, već se stremi u više forme. Poput prvog YU-satelita Zastava 750 i slično…”, navedeno je.
No, ostaje kao najveći napor učiniti materiju što aktuelnijom. Konkretno, prvo će se nasnimiti oni opći univerzalni skečevi koji mogu ići u bilo koju od sedam epizoda. Tokom narednih sedmica u stilu Danas za sutra bit će rađeni komentari na aktuelne događaje.
“U to valja, ipak, sumnjati, jer družina iz Sarajeva već je pokazala da umije biti i obiteljska. Ko sumnja, neka se prisjeti koliko su događaji i stavovi iz njihovih prijašnjih emisija mnogim njihovim sudovima dali za pravo u događajima koji su uslijedili”, navodi se.
Zimska obuća ovih dana na je prošarana bijelim linijama, koje vlažna čista krpa ne može da otkloni. Ovaj trik bi mogao da pomogne.
Većina ulica posuta je solju, koju vidimo tek kada nam se na cipelama pojave bijeli slani tragovi, koji uporno ostaju koliko god ih mi uklanjali vodom.
Fleke od industrijske soli najlakše se skidaju ako se alkoholno sirće i hladna voda pomiješaju u jednakoj srazmjeri, a onda tom mješavinom čisti obuća. Čistu krpu umočite u rastvor i prebrišite cipele, a zatim višak tečnosti pokupite suhom krpom.
Kiselina iz sirćeta razgradiće so, ali neće naštetiti obući.
Izvor: N1
Sastojci
– 3 naranče
– 3 jaja
– 300 gr šećera
– 250 gr brašna
– 100 gr rastopljenog maslaca
– 1 prašak za pecivo
– 1 vanilin šećer
Način pripreme
Jaja i šećer dobro izmiksati.
Dodati rastopljeni maslac, dobro izmiksati.
Umiksati vanilin šećer i prosijano brašno pomiješano sa praškom za pecivo.
Naranče oguliti i izmiksati u blenderu, na kraju naranče umiksati u smjesu.
Manji lim za pečenje namastiti i pobrašniti, izliti smjesu za kolač u lim, poravnati. Peći na 180 stupnjeva dok ne porumeni.
Ohlađeni kolač izrezati i posuti šećerom u prahu.
Izvor: domacica.com
‘Otkriće je uistinu golemih razmjera i važnosti ne samo za Hercegovinu i Brotnjo već za širi prostor izvan okvira Bosne i Hercegovine, a možda i s velikom implikacijom na globalnu tj. svjetsku znanost o jednim od najmisterioznijih bića iz prošlosti na planetu – naših izumrlih rođaka neandertalaca”, napisao nam je dr. sc. Goran Glamuzina, diplomirani inženjer geologije.
Izgubljena ilirska akropola Daorsa otkrivena kod Stoca Glamuzina piše kako je pronašao na tisuće kamenih artefakata od neandertalskog pračovjeka, neandertalca, u Kručevićima (Krućevići) općina Čitluk, u dolini Neretve. O ovome je otkriću detaljno pisao na svome portalu posvećenom prezentaciji, promociji i zaštiti prirodne, geološke i arheološke baštine u Hercegovini. ”Hercegovina je bila dom neandertalaca, a brojne nikad istraživane pećine i pripećci uz Neretvu, te kvartarne diluvijalne terase, južno od Mostara kriju nalazišta neandertalske kulture, njihovih kamenih alatki, a vrlo vjerojatno i fosiliziranih lubanja neandertalskog pračovjeka”, piše Glamuzina. ”Ta implikacija i tek naslućujući ogromni potencijal čitavog ovog prostora koji ide faktički odmah neposredno južnije od Mostara te dolinom Neretve do Metkovića i krajnjeg nizvodnog dijela toka, vidljiva je u postojanju ogromnog broja nikad istraživanih, niti opisivanih, čak niti registriranih, špiljskih formi upečatljivih špilja, potkapina, abrija i sličnih upadljivih speleoformi koje se nalaze uzduž okomitih vapnenačkih litica u kanjonu Neretve u zoni od Bune do Čapljine.
Ovo otkriće također pokazuje važnost tzv. slučajnih otkrića od ljudi koji ih prvi razotkriju, jer do ovog otkrića uopće se ne bi došlo da nije bilo prvotnog zamjećivanja i prepoznavanja neobičnosti kamenih formi od strane vrijednog Zdravka koji je prve kamene artefakte pronašao obrađujući svoju parcelu u Krućevićima (Kručevićima).
Nakon toga, uslijedila je prava rapsodija pronalazaka na čitavom području sela Kručevići, gdje je unazad godinu i pol dana pronađeno, prikupljeno te snimljeno najmanje 2,5 tisuće kamenih artefakata i obrađenih komada stijena koji potječu izvorno iz šljunčanog sedimenta rijeke Neretve, te znatnim dijelom i od karbonatnih sedimenata s bočnih litica u Kručevićima.
A ono što je najzanimljivije i što se zaključno može reći jest to, da unatoč vrijednosti i značaju ovog otkrića kao i unatoč golemom broju pronađenih artefakata starih i preko 100 tisuća godina, ovo otkriće predstavlja tek malo zagrebavanje po površini u sklopu cjelokupnog paleontološko-paleoantropološkog te arheološkog bogatstva koje zasigurno kriju neke od brojnih upečatljivih i nikad istraženih speleo-formi u kanjonu Neretve južno od Mostara”, navodi na kraju dr. sc. Goran Glamuzina, diplomirani inženjer geologije.
Bljesak.info
Elvir Maksumić i Mirsad Halilović spasili su krdo konja koji su ostali zameteni snijegom na obroncima planine Prenj. Kako na svome Facebook profilu piše Dino Kasalo, od sigurne je smrti spašeno krdo od 51 konja.
Trenutno su na sigurnom i smješteni su na Borcima iznad Boračkog jezera. ”Samo oni znaju kroz šta su prošli, koliko volje, hrabrosti, snage, odlučnosti, želje i ljubavi su dali da spasu konje od bijele smrti”, napisao je Kasalo na Facebooku. Jedan drugi posjetitelj je u komentarima napisao kako se ne radi o divljim konjima. Konji su vlasništvo jedne privatne tvrtke i svake godine kada nema snijega borave na Prenju pa se pred zimu spuštaju u niže krajeve. No ove je godine jedan dio njih odlučio ostati duže u planini gdje ih je uhvatio snijeg.
Mnoštvo posjetitelja komentarima je ispod objave na Facebook postu Dine Kasala iskazalo zahvalnost, podršku i poslalo riječi ohrabrenja ovoj dvojici ljudi koji su spasili konje.
VIŠE NA WEBU – Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/lifestyle/kucni-ljubimci/prenj-od-sigurne-smrti-spasili-krdo-od-50-konja/368156
Na današnji dan prije pet godina napustila nas je ikona romske muzike i velika humanitarka Esma Redžepova. Makedonka čiji je glas uspijevao doprijeti i do “najhladnijih” srca, iza sebe je ostavila zadatak koji će teško neko moći ponoviti.
Pored bogate karijere i hitova koji se prenose s generacije na generaciju, Esma je uspjela u najtežoj misiji – biti čovjek, i to onaj koji pomjera granice.
Teško djetinjstvo učinilo je još boljom
Siromaštvo koje je obilježilo njeno djetinjstvo pretvorila je u snagu koju je kasnije nesebično dijelila, pomažući onima s kojima je dijelila isti životni put da nađu “mirnu luku”.
“Moje djetinjstvo bilo je jako teško, ali iskoristila sam ga kao veliku školu”, rekla je u jednom intervjuu i prisjetivši se prvog razreda škole, priznala kako su je svi izbjegavali i zvali ‘cigankom’.
Ipak, vječno dokazivanje Esmi se na kraju i isplatilo, a svoju jedinstvenost iskoristila je na najbolji mogući način.
Učitelj i prijatelj za čitav život
S pjevanjem je počela sa svega 10 godina, a s 11 upoznaje Stevu Teodoskijevskog s kojim je zakoračila na vrata svoje velike karijere. Stevino ime neodvojivo je od Esminog, on je bio taj koji je prepoznao njen talenat. Bio joj je profesor, muzički mentor, kompozitor i životni pratilac.
Unatoč razlici u godinama (Stevo je bio stariji 22 godine), par se naposlijetku vjenčao, a nakon saznanja da ne mogu imati biološke djece formirali su veliku porodicu.
Usvojili su čak 47 djece kojima su pružili vječno utočište i podršku, a svi su bili uspješni muzičari koji su pratili majku na njenim koncertima.
“Kad smo saznali da ne možemo imati biološku djecu, on je rekao ti si moje dijete, a ja sam tvoje…”, objasnila je Esma.
Stevo je preminuo 1997. godine.
Put do zvijezda
Svojim glasom stekla je popularnost preko noći i uspjela pomjerati granice. Pjesme su joj odlikovale tradicijom i romskom muzikom, čime se naročito ponosila.
Prvu ploču snimila je 1961. u studiju Jugoton – današnji Croatia Records, a na njoj se nalazi i kultni hit “Čaje šukarije” kojeg je pjevačica sama napisala.
Iako je na romskom jeziku, pjesma je postala hit na području cijele Jugoslavije, ali i šire te danas rijetko koji Balkanac ne zna njegove riječi.
Pjevala je za neke od najmoćnijih ljudi svijeta – Indiru Ghandi, Josipa Broza Titu, Muhameda Rezu Pahlavija, Muammera El-Gaddafija, ali nikada nije zaboravljala one koji su bili u potrebi.
U Indiji, koju je sa Stevom posjetila tri puta, par je na muzičkom festivalu “Roma” dobio titulu “kralja i kraljice romske muzike”.
U 60 godina dugoj karijeri, održala je preko 22.000 nastupa i 8.000 koncerata diljem svijeta. Izdala je 580 pjesama te bila prva umjetnica iz Jugoslavije koja je nastupila u pariškoj poznatoj dvorani Olympia 1962.
Prestavljala je Makedoniju na Eurosongu 2013.
Nastupala je u uglednim opernim kućama i muzičkim dvoranama, a dobitnica je brojnih priznanja i nagrada.
Američki NPR uvrstio ju je na listu 50 najmoćnijih glasova svijeta – priznanje kakvo nije ponio niko sa ovih prostora.
Humanost kao drugo ime
Redžepova je dva puta nominirana za Nobelovu nagradu, a iako je nije dobila, za tim nije žalila.
“Vjerujem u Boga. Ako je nešto predodređeno, tako će i biti”, govorila je.
Mnogi će je pamtiti i po njenim haljinama u kojima je nastupala, a koje je sve redom prodavala na aukcijama i novac dijelila u humanitarne svrhe.
Esma je preminula dana 11. decembra 2016. godine u 76. godini.
Svojim odlaskom nakon borbe sa teškom bolesti, ostavila je iza sebe veliku prazninu, ali i neizbrisiv trag na svjetskoj i makedonskoj muzičkoj sceni.
Pokopana je na groblju pod nazivom Butel u Skopju, a da se njeno bogatstvo mjerilo dobrotom njenog srca pokazala je i nakon smrti – ostavivši svu svoju imovinu državi Makedoniji.