Ubijeni su:

Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Sinan Kovač imao je nepunih 18 godina kada je u masakru na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijena njegova majka Selima.

– Moja majka bila je mlada žena, imala je 41 godinu kada se desio stravični zločin na pijaci Markale, jedan u nizu zločina u ovom gradu. Ja sam imao nepunih 18 godina kada sam ostao bez majke – kaže za Anadoliju danas 47-godišnji Sinan Kovač, upravo na pijaci Markale, mjestu gdje je prije 29 godina posljednji put vidio svoju majku.

Prisjeća se tog hladnog februarskog poslijepodneva kada je, kako priča, zajedno s majkom došao do pijace, gdje su građani tokom opsade Sarajeva dolazili kako bi priskrbili nešto namirnica i borili se da prežive. Priča kako su uz porodičnu kuću imali malu baštu, u kojoj bi ponešto posadili te donosili na pijacu da zamijene za brašno i druge namirnice.

Prisjećajući se te kobne subote, Kovač navodi kako je bio neobično miran dan.

– Mi smo krenuli od kuće, bilo je mirno. Taj dan bio je naročito miran, nije se čuo ni metak. To jutro smo baš bili veseli, razmišljali smo kako ćemo kupiti brašna da imamo, napraviti tu pitu od riže. Nažalost, majka nije dočekala taj trenutak. Desilo se to što se desilo, stradali su mnogi građani Sarajeva – kaže Kovač.

S majkom se rastao nešto manje od dva sata prije nego je granata pala na Markale. Nakon što je odjeknula eksplozija, Kovač je čuo kako ljudi govore da je garanta pala na pijacu.

Bilo je stravično

– U prolazu sam čuo da je pala granata i da ima mrtvih. Došao sam ovdje (na Markale, op.a.), bila je to zaista katastrofa. Bilo je stravično. Ko tu nije bio i vidio, teško je opisati riječima. Krv je bila posvuda, djeca, kupili su ih – priča Kovač.

Na pijaci nije zatekao majku, jer je već bila prebačena na Koševo.

– Otišao sam kasnije u bolnicu zajedno s ocem, tada su nam doktori saopštili da je majka nastradala, nažalost kao i mnogi građani Sarajeva – kaže Kovač.

Selima je teško ranjena u eksploziji na pijaci, a preminula je nakon što je prebačena u bolnicu.

Ne zaboravite šta su monstrumi učinili

Na pitanje kako se osjeća danas kada prođe pored pijace Markale, Kovač odgovara kako nije nimalo jednostavno, te kako vrlo često zna i izbjegavati proći pored pijace.

– Teško je, opet kada dođem s porodicom prorade neki ponos i inat. Zasnovao sam porodicu, imam suprugu i dvoje djece, sina i kćerku, porodica mi je glavni oslonac. Otac mi je umro 2000. godine. Trudim se da sve to prenesem svojoj djeci, a to je i moja poruka svim građanima Bosne i Hercegovine, svima koji ovu zemlju smatraju domovinom, da ne zaborave ove stravične zločine koje su monstrumi počinili. Nažalost, mislim da se sve više zaboravlja. Ko je nekoga izgubio taj tugu i nosi. Međutim, svi smo dužni, taj zločin se ne smije zaboraviti, niti ja mogu oprostiti. Znam, ono se kaže da treba praštati, ali ja ne mogu – izričit je Kovač.

Poslije boli koja im je nanesena gubitkom njihovih najmilijih, porodicama žrtava po svemu sudeći najteže pada činjenica da se ne radi dovoljno na kulturi sjećanja. Kovač naglašava da mladi moraju izvlačiti pouku iz onoga što se desilo, da obrazovni sistem također na tome mora više raditi, te da država mora voditi više brige o porodicama žrtava.

Iako je u masakru na Markalama ostao bez majke, Kovač jasno i nedvosmisleno podvlači kako nikada nikoga nije mrzio.

– Grad Sarajevo je uvijek bio multietnički, u njemu žive sve nacije. U Armiji BiH bili su pripadnici svih konfesija. Da sad ne ispadne da mrzim nekoga. Mrziti nekoga je nešto sasvim drugo, ali Srbija, JNA, zajedno s četnicima, najodgovorniji su za ovaj zločin. Moja porodica i ja to ne možemo nikad zaboraviti niti oprostiti – poručuje Kovač.

Na pitanje kako kao sin žrtve masakra na Markalama reaguje kada čuje neprimjerene i potpuno neosnovane tvrdnje da je Armija BiH granatirala Markale, Kovač kaže kako je na takve besmislice najbolje ne odgovarati. Prema njegovim riječima, najbolji odgovor na to je prenijeti djeci činjenice i istinu o Markalama.

– Zato samo kažem da treba djecu učiti da se ovo ne zaboravi jer prvenstveno na njima svijet ostaje. To je naš najbolji odgovor. Jer atakuje se na našu državu non-stop, iz Srbije, negiraju se genocid i zločini – zaključuje Kovač.

Markale granatirane u dva navrata

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Izvor: Faktor