- i 25. septembra ove godine, u inat svim nedaćama prouzrokovanim koronavirusom,
u Zenici je po šesti put održan književni festival „Pero Živodraga Živkovića“ u organizaciji Kluba „Plava paleta“.
Na književni konkurs u okviru ovog festivala proteklih godina se prijavljuju mnogobrojni autori iz regiona, ali i Italije, što je i razlog da festival svih ovih godina bude podržan i od strane Ambasade Italije, kao i Ambasade Srbije.
Predsjednik Kluba „Plava paleta“ i organizator festivala, književnik Emir Sokolović ne krije zadovoljstvo urađenim u okviru festivala, kojeg je nazvao na samom zatvaranju „Festivalom inata“ jer korona je ostala iza vrata!
Ove činjenice govore o velikoj zainteresiranosti autora i autorica iz ovih zemalja za ovaj festival.
Zbog pandemijskih okolnosti ove godine na samim revijalnim večerima poezije uživo učestvovali su većinom pjesnici i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine, dok je autorima iz Italije omogućeno predstavljanje putem linka.
Srednjobosanski kanton predstavljali su autor i autorice:
Ensar Bukarić, pjesnik iz Gornjeg Vakufa- Uskoplja,
Vernesa Manov, književnica iz Bugojna,
Mirjana Jezildžić iz Busovače
i Sanja Strukar Križanac iz Viteza.
Ova ekipa pjesnika od početka 2020. godine predstavljala se u još nekoliko respektabilnih svjetskih i međunarodnih pjesničkih manifestacija i na taj način pokazala da umjetnost nadmašuje i granice i sve nedaće vezane za sadašnju pandemiju.
U toku dvije festivalske večeri, odražanih u divnom ambijentu restorana „Staro pozorište“ u Zenici, pored autorica i autora poezije, program su uljepšali svojim maestralnim izvedbama, direktor Filharmonije Banja Luka, Ivan Otašević, zadužen za fantastičan muzički dio programa prve večeri, te violinistica Lidija Bojinović iz Banja Luke koja je učinila prelijepom drugu noć festivala.
Treba napomenuti da ove godine festival nije bio takmičarskog, već revijalnog karaktera, uz poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera.
Za književnicu Vernesu Manov čija poezija, već četiri godine biva zastupljena u uže izbore, kaže da je posebna stvaralačka i svevremenska energija na festivalima zbog toga što je atmosfera među autorima i autoricama prijateljska i ugodna.
Svi učesnici su, po njenim riječima, svjesni da poezija pravi život živi jedino onda kada se čuje, kada dolazi do zaljubljenika u lijepe pisane riječi i uživa u njenom smislu i ljepotama poetiziranja..
Izuzetno joj je drago da je bila učesnica književne manifestacije održane uoči Međunarodnog dana jezika jer niko jezik ne slavi ljepše i dostojanstvenije kao pisci.
U nastavku objavljujemo dvije pjesme koje su Vernesa Manov i Ensar Bukarić predstavili na ovogodišnjem festivalu.
Na krhotinama
Ensar Bukarić
Na krhotinama tijela i uma
caruje svijet koji ne zazivasmo.
Grebemo po površini
naših lažnih dostignuća.
Nama su tragedije inih
simpatične i komične,
a bjelinu bojimo crnim bojama.
Prodajemo se
dodvoravanjem zlu i dvoličnjaštvu.
Ispred svega stavismo prefikse
manje vrijedne od istine.
Živimo gluho prestravljeni samima sobom,
a odnosi naši prerasli su samo
u simpatične emotikone svih vrsta.
Glumimo lažne istine
i grijehe sakupljamo na tuđim kostima.
Prelahki odgovori otežalih pitanja
Vernesa Manov
Krenulo je,
reklo bi se,
sasvim nesvjesno,
sa ustaljenim
misaonim, retoričkim smislom,
oblikovanim tvorevinom zapitanosti:
– „Zašto se sve ovo meni događa!“
Misli i retorika uma su bili zatečeni
ogromnošću lepeze ponuđenih odgovora
što stajaše kao oružani čuvari
Katarininog dvorca,
iz djela koje „gutah“ dušom dok još ne znadoh
u tim mladalačkim danima precijenjenost lahoraste sreće
i mistificiranje težine nesnosnosti bola.
Dalja uslijedjela pitanja,
i retorička, ali i ona za koje tražih od drugih
da mi, bar malkice, pripomognu u traženju
najboljih riješenja i formula.
Zauzvrat dobih ono
nonšalantno mahanje rukom,
kao kada izgovore se neke
nepovezane stvari sa umom,
i uz to blagi osmijeh ravnodušnosti,
kao da sama izazvim te borbe
u svojoj mašti,
sa nekim opasnim virusom,
lavom il’ vukom!
Samo, pomislih tada,
da mi ovakvi letarzi i bezdušni
ne unište želju za uživanjem
u leptirovom letu,
u tanahnom zvuku violine,
u smoot atmosferi nekog bara,
predivnom jazz varijacijom jer bez toga,
u meni vlada muk,
a to, da u odajama žića vlastitog vlada praznina,
bez radosti žuborljivosti živućeg.
Nije, čuješ li, hej, hej, nikako nije dobro,
ni zdravo, ni poželjno i gušeće je,
stajati pod težinom otežalih pitanja,
u tamnoćama onim muklim,
kroz koje ne protječu rijeke
sretnih arija, laganih zafrkancija,
dobro osmišljenih, neuvredljivih liskaluka,
produhovljenih
i moždanim vijugama ugodnih i plodonosnih,
humanizmom natopljenih inspiracija!
