U mnoštvu kandidata na predstojećim lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini iznimno je mali broj nositeljica kandidatskih listi i kandidatkinja za načelnice i gradonačelnice.
Tek je 29 ili 6,8 posto kandidatkinja za načelnice i gradonačelnice, što je jasan pokazatelj statusa žena u politici.
Godinama se u javnosti govori o nužnosti toga da se većem broju žena da prilika da obnašaju značajne političke funkcije. Zakon obavezuje da na kandidatskim listama mora biti najmanje 40 posto žena. Uprkos prethodno navedenom, žene u bosanskohercegovačkoj politici su marginalizovane. Rijetke su one koje su na bitnim pozicijama u politici.
Da su u sjeni dominacije muških kolega pokazali su i ovogodišnji izbori. Zastupljene su na kandidatskim listama, ali je mali broj onih koje su pozicionirane kao broj jedan, što bi bila velika prilika da budu izabrane u lokalna vijeća. Još je manji broj onih kojima je stranka dala povjerenje da budu načelničke ili gradonačelničke kandidatkinje.
Svojim primjerom o tome svjedoče stranke koje žele vlast u sarajevskim općinama. Doslovno se na prste jedne ruke mogu izbrojati kandidatkinje za čelnicu lokalne zajednice – četiri i to Sanela Prašović-Gadžo iz Saveza za bolju budućnost (SBB), Adna Pandžić i Elma Mujadžić iz koalicije Demokratske fronte (DF) i Građanskog saveza (GS) te Nejira Sarajlić iz Platforme za progres.
“Čuvarice konzervativizma i patrijarhata”
Nekadašnja državna parlamentarka DF-a i aktivistkinja Maja Gasal-Vražalica u izjavi za Klix.ba je govorila o razlozima (ne)zastupljenosti žena u domaćoj politici. Smatra da su žene postale, kako je navela, čuvarice konzervativizma i patrijarhata.
“Možda je vrijeme da se ostavimo generalizama i nazovemo stvari pravim imenom. Budući da žene u Bosni i Hercegovini prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine čine većinski dio populacije sa 50,9 posto, a kako smo mi te koje u bosanskohercegovačkom društvu po rodno nametnutnim ulogama u porodičnom okruženju odgajamo, dok u oblasti obrazovanja odgajamo i obrazujemo djecu, jer je to jedna od rijetkih oblasti u kojoj smo više zastupljene, onda bi ispravno bilo reći da smo mi čuvarice konzervativnog društva, pa i patrijarhata”, poručila je.
Ocijenila je da postoje žene koje je nazvala privilegiranima i istakla je gdje prave grešku.
“Mimo žena kojima treba kako novčana tako i svaka druga pomoć i podrška za djelovanje koje bi doprinijelo emancipaciji i izgradnji ravnopravnog i društva jednakih mogućnosti, postoji niz privilegiranih žena koje nažalost ne koriste svoju poziciju, onda kada je se domognu, kako bi sa tih pozicija gradile mostove i umrežavale se sa privilegiranim ženama iz svih sfera društva te u konačnici djelovale za dobrobit društvene zajednice. Tu prvenstveno mislim na žene koje su odlučile biti stranačke članice, pa i stranačke aktivistice te svoje vrijeme, energiju, novac, znanje i iskustva trošiti ili prenositi u stranačkim okvirima”, naglasila je Gasal-Vražalica.
Prema njenim riječima, većina žena koje djeluju u strankama, a kasnije u zakonodavnim ili izvršnim organima, nisu doprinijele da kao privilegirane žene izbore bolje politike i/ili strategije da bi se same bolje pozicionirale i podržavale one najbolje među njima koje se žele boriti za društvo jednakih šansi.
“A samim tim bi mijenjale i same stranke koje bi vremenom postale stranke koje ne prave razliku po spolovima, pa bi žene bile ravnopravne članice u političkim subjektima u okviru svih tema i događaja, počevši od kreiranja statuta stranke i pregovaračkih stolova za pozicioniranje stranačkih kadrova do onog najbitnijeg, a to je raspodjela novca koji se slijeva na račun stranke”, dodala je.
Uslov da se stanje promijeni
Smatra da su se, kako je istakla, članice uljuljkale u sistem netalasanja koji je okarakterisala kao jednostavniji put za napredovanje, ali kojim se i dalje njeguju konzervativizam i patrijarhat. Izdvojila je uslov za koji smatra da bi mogao doprinijeti da bude veći broj kandidatkinja za načelnice i gradonačelnice, kao i veći broj nositeljica listi.
“Kada bi u strankama na mjestima odlučivanja bilo više žena, ali ne žena koje su samo žene, već žena koje su iz interesnih organizacija žena prepoznate i podržane za predstavljanje ženskog političkog djelovanja unutar stranačkih organa, koje bi izborile jednak i ravnopravan status svih spolova u stranačkim organima, a kasnije kroz svoje djelovanje u zakonodavnim, izvršnim i predstavničkim organima na svim nivoima tu misiju širile dalje, tada bismo mogle očekivati veći broj kandidatkinja kako za načelnička/gradonačelnička mjesta, tako i na nositeljskim pozicijama na kandidatskim listama”, obrazložila je.
Pet minuta koje daju muškarci
Gasal-Vražalica je pri stavu da uglavnom postoje žene koje su, kako je potcrtala, dočekale svojih pet minuta da budu među 29 načelničkih/gradonačelničkih kandidatkinja ili nositeljicama listi, a koje nisu iznjedrile interesne organizacije žena unutar političkih subjekata, već rukovodstvo stranke koje čine muškarci.
“To rukovodstvo se bavi analizama i procjenama te kada ustanovi da je općina unaprijed izgubljena, tada kandidira ženu. One u većini slučajeva budu obradovane, zahvalne, imponira im što ih je stranka kandidirala, a u suštini su već unaprijed izgubile”, dodala je.
Vrijednim je istakla pratiti koliko stranke ulažu u kampanju kada je žena kandidovana za načelnicu/gradonačelnicu i kada je kandidovan muškarac. Za nju je to pokazatelj koliko interesne organizacije žena u strankama, kako je rekla, vape za reformom organiziranja i djelovanja. Dala je i nekoliko konkretnih prijedloga.
“Žene prvo treba politički opismeniti i pripremiti za političko djelovanje u Bosni i Hercegovini, kako ne bi bile samo kvota, terenske radnice i organizatorice stranačkih evenata na kojima one sve pripreme, a muškarci ušetaju kao pauni i vaze za govornicom. Nije valjda da žene nemaju svoje stavove, svoje viđenje rješenja i način provođenja po svim pitanjima, ne samo onim koji se moderno nazivaju ‘ženska pitanja’”, smatra.
Nepripremljene i gurnute u stranu
Prethodno navedeno je za Gasal-Vražalicu pokazatelj da je onoliko kandidatkinja za načelnice/gradonačelnice i nositeljica listi koliko i treba da bude, napomenuvši da neke od kandidatkinja u izbornu utrku ulaze nepripremljene dovodeći sebe u nezgodne situacije. Ocijenila je da se u takvoj situaciji dodvoravaju, kako je rekla, ustaljenim političkim narativima mržnje, netrpeljivosti, neravnopravnosti i nejednakosti.
Prema njenim riječima, poželjni politički predstavnici za građane, bez obzira na to kojeg su spola, su u strankama gurnuti u stranu. Kao svrhu interesnih organizacija žena u strankama je navela to da žene imaju kutak gdje će se, kako je rekla, ispričati a da ne zamaraju velike igrače.
Poručila je da ove organizacije postoje da bi organizovale humanitarne akcije, da same sebi govore o ženskim pitanjima, a da s druge strane muškarci bistre politiku i odlučuju koja od njih će biti potpredsjednica, kandidatkinja na listi. Smatra da je uglavnom riječ o kandidatkinjama za koje se pretpostavlja da neće talasati i da će znati cijeniti to što su izabrane na određenu poziciju, ali da će i dalje ostati politički neosviještene i politički neobrazovane.
“Zato, kada se i pojave žene na rukovodećim pozicijama u državnim organima, one nisu tu kako bi mijenjale stanje i emancipirale društvo, već su tu za izvršavaju. One su produžena ruka i vojnici za sprovođenje politika i strategija rukovodstva stranke. Ako se neka pak i usudi biti drugačija ili ne daj Bože nezahvalna, plesat će samo to ljeto. Druge žene je neće podržati, jer njenim odlaskom tim drugim ženama se smiješi fotelja, pa je valja ugrabiti. I tako u krug. Odijelo ne čini čovjeka, pa tako ni sam spol ne donosi društvene promjene”, naglasila je.
Lično političko iskustvo
Svoje iskustvo u politici je nazvala neprocjenjivim i istakla da je koštalo kao i svako drugo iskustvo. Potcrtala je da ne bi išla istim putem kojim je išla tada. Prisjetila se da je kao državna parlamentarka i članica DF-a u pet godina svašta saznala, svjedočila različitim situacijama, da su se neke osobe ogolile do kože i da danas s tim iskustvom i saznanjem vrlo teško može očekivati bilo šta.
“Prije tog iskustva sam bila više optimistična i u nekim osobama i politikama vidjela nadu, alternativu… Danas s ovim iskustvom sam manje optimistična i mislim da bi mi bilo lakše da sam ostala uskraćena za to iskustvo. Barem bih se nečemu nadala”, zaključila je Maja Gasal-Vražalica u izjavi za Klix.ba.
“Nije iznenađujuće”
Za Aminu Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC) je mali broj kandidatkinja za načelnice/gradonačelnice i nositeljica listi porazan i odličan pokazatelj da se još mora raditi na ravnopravnosti spolova, prije svega političkoj participiaciji žena.
Ocijenila je da bi na izbornim listama trebalo biti najmanje 50 posto žena, jer su od ukupnog broja stanovnika Bosne i Hercegovine 51 posto žene.
“Izmjena Izbornog zakona u pogledu povećanja kvote zastupljenosti žena i muškaraca sa 40 na 50 posto je jedna od preporuka UN Komiteta za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena”, napomenula je.
Istakla je i podatak iz “Narandžastog izvještaja” da nijedna stranka u svojim rukovodećim organima nema 40 posto žena te da nijedna parlamentarna stranka u entitetima i na državnom nivou nema ženu na čelu stranke. S obzirom na prethodno navedeno, za nju nije iznenađujuće da postoji ovako mali broj nositeljica listi i kandidatkinja za načelnice/gradonačelnice.
