Samir Tahirović, radio je na poslovima novinara u Radio Donjem Vakufu od 1996. Godine. Tokom 14 godina koliko je proveo u ovom kolektivu iza sebe je ostavio dosta autorskih emsija, priloga, zanimljivih kazivanja i priča. Ostali su tonski zapisi u arhivi i našem sjećanju.
Prije svega bio je iskren prijatelj, druženje s njim bilo je protkano smijehom i komičnim scenama koje smo samo mi, njegove kolege, prepoznavali i smijali mu se do suza.
Naše druženje nije prekinuto ni nakon što je sa mjesta novinara prešao u Gradsku biblioteku gdje je radio kao bibliotekar do svoje smrti.
Sada i nakon 9 godina od kada nisi sa nama, sjedim na radnom mjestu, prostoru koji smo godinama dijelili….Sjećanja su jasna, svaki tvoj pokret, osmijeh, šala…Nekako kao da su prisutni među ovim zidovima…Sklapam oči i slike same prolaze.
Samir je otišao i ostavio nas, ali ostaje uspomena i sjećanje jer ljudi kao ti ne zaboravljaju se tako lako.
Šta još reći o Samiru Tahiroviću. Bio je to izuzetan čovjek, radni kolega.
Niko nije znao bolje razveseliti i nasmijati svoje radne kolege kao on. Niko nije znao biti dobar prijatelj kao on.
Bio je prava poetska duša, svaka njegova napisana pjesma a kasnije i priča, morala je biti prvo pročitana svojim kolegama i svi smo na kraju davali svoj konačan sud.
Samir nas je napustio iznenada, napustio nas je sa osmjehom i šalom, a taj gubitak i danas nakon 7 godina jako nam je teško prihvatiti.
Samir Tahirović pjesme je pisao od drugog razreda osnovne škole. Kao osnovac objavljivao je svoje prve pjesme u školskim novinama, a kasnije kao srednjoškolac za lokalni rok sastav pisao tesktove u kojima se prepoznavao njegov pjesnički talenat.
Kao pripadnik Armije RBiH, tokom ratnog perioda u izbjeglištvu u Bugojnu inspirisan situacijom i ratnim dešavanjima piše patrioteske pjesme, protkane optimizmom i nadom za povratkom u Donji Vakuf. Zajendo sa svojim saborcima i uz podršku Informativne službe donjovakufske brigade svjetlo dana ugledala je zbirka ratne poezije boraca 370 Sbbr sa nazivom „ Kako se kalio narod“. Knjiga je naslovljena po Samirovoj istoimenoj pjesmi.
Ko je dobro poznavao Samira, znao je da je on pišući pjesme posebno uživao, jer je na taj način pokazivao svoje emocije. Svaka njegova knjiga bila putokaz i jasan dokaz, njegovog sazrijevanja kao čovjeka i pjesnika.
Godine 2000. Samir izdaje svoju prvu zbirku poezije „Promjene“. Knjiga je razultirala njegovim dugogodišnjim pisanjem poezije te saradnjom sa urednikom časopisa Most i pjesnikom Alijom Kebom.
Alija Kebo je o Samirovoj poeziji napiso: „ Pjesnik Samir Tahirović iz Donjeg Vakufa pripada onoj vrsti autora mlađe generacije, koji je svoj stih nadahnuo finim tonovima, emocijama pronalazeći riječi adekvatne svojim nemirima“.
Knjigu „Promjene“ Samir je posvetio svojim roditeljima Sulejmani i Zinki.
Nakon toga, Samir objavljuje i svoju sljedeću knjigu poezije „Kuća na četiri vode“ i to 2006. godine. Recezent ove knjige bio je Isnam Taljić, koji je jasno prepoznao da je Samir je snažno nasloljen na tradiciju bošnjačke poezije, u kojoj se jasno vidi da je Samir na savremen način inspirisan Bosnom.
Posljednja objavljena knjiga Samira Tahirovića je sada zbirka priča, koja nosi naslov „Bilo jednom…“, koju je posvetio svom prijatelju te saradniku, Aliji Kebi.
Nakon, pjesama i poezije ovom knjigom Samir nam se predstavio kao pripovjedač, poklanjajući nam neke zaboravlje priče iz našeg grada, u kojima je oživljavao neke davne i zaboravlje ljude i događaje.
Danas, na sedmu godinu od njegovog odlaska sjećanja naviru, bude se ponovne one iste emocije koje se mjenjaju iz sekunde u seknudu, od smjeha do plača i na kraju do tišine.
Dragi naš kolega, neka ti vječni rahmet tvojoj plemenitoj i posebnoj duši.
Živiš svakoga dana zajedno sa nama, u našim pričama i sjećanjima…Živiš u svojoj djeci Ahmedu i Medini…U svakome od nas.
Tvoje radne kolege: Dijana Makić, Dijana Duzić, Munib Šabić, Samir Zahirović, Melisa Zulić i Ramiza Hadžić.
