Prije 29 godina u Bosni i Hercegovini održan je referendum o nezavisnosti. Odluku o odvajanju od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proglašenju nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine podržalo je 99 posto građana među onima koji su izašli na referendum.
Odluku o referendumu donijela je Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni organ glasovima Hrvata i Bošnjaka (Muslimana u ono vrijema, op.a.). Sjednicu je prije glasanja napustila većina srpskih zastupnika predvođena predstavnicima Srpske demokratske stranke. Njihov tadašnji vođa Radovan Karadžić, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđeni ratni zločinac, prijetio je sa skupštinske govornice kako će odluka o referendumu odvesti bošnjački narod na “istu onu autostradu pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska”.
-Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje – poručio je Karadžić 15. oktobra 1991. prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti RBiH, koji je prethodio odluci o referendumu.
Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH, reagirao je:
– Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi.
Bio je to uvod u rat i krvoproliće koje će trajati naredne tri i po godine u kojem je život izgubilo najmanje 100.000 građana Bosne i Hercegovine, dok je oko milion Bosanaca i Hercegovaca – neki dobrovoljno, a većina pod prisilom – napustilo zemlju. Oni koji su ostali svjedočili su razaranjima kakva nisu viđena na prostorima Balkana od kraja Drugog svjetskog rata, progonima, prisilnom raseljavanju, opsadi glavnog grada Sarajeva i genocidu u Srebrenici 1995. godine u kojem su na svirep način ubijena najmanje 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka.
Ratna razaranja zaustavio je Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu potpisan u Daytonu u Sjedinjenim Američkim Državama poznat kao Dejtonski mirovni sporazum.
Država Bosna i Hercegovina 29 godišnjicu nezavisnosti dočekuje s nizom otvorenih unutrašnjih i vanjskih pitanja. Određene politike unutar zemlje pokušavaju, uz pomoć vanjskih faktora kojima je stalo da državu oslabe, stvoriti imidž “nedovršene” i države “bez perspektive”.
Granice sa susjedima na istoku i zapadu, Srbijom i Hrvatskom, nisu definirane. Ispunjavanje uslova na putu ka članstvu u Evropskoj uniji, mada o tome postoji generalni konsenzus među vladajućim politikama, ide veoma sporo. Konkretnih pomaka u posljednje vrijeme skoro da nema. O članstvu u NATO paktu također nema zajedničkog stava politika koje upravljaju državnom, tako da se trenutno veoma stidljivo vode rasprave o temi “članstvo ili saradnja” s najvećom vojnopolitičkom alijansom na svijetu.
Komplicirano državno uređenje kamen spoticanja
Komplicirano unutrašnje uređenje koje je donio Mirovni sporazum potpisan u Daytonu 1995. godine, kamen je spoticanja, posebno što ga svi tumače onako kako im najviše odgovara.
Ustav Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio Mirovnog sporazuma iz Daytona, na snazi je iako su svi u BiH svjesni da zemlja sa takvim ustavnim uređenjem – dva entiteta kao teritorijalne jedinice sa vlastitim ustavima i brojnim prerogativima države, različito unutarnje ustrojstvo svakog od entiteta – centralizirano u Republici Srpskoj i decentralizirano u Federaciji Bosne i Hercegovine sa deset kantona, plus Distrikt Brčko – ne može biti funkcionalna.
Državni nivo vlasti nema sve neophodne nadležnosti kako bi djelovao u punom kapacitetu, i često se na ovom nivou vlasti prelamaju različiti interesi i politike dva entiteta, umjesto da on služi kao mjesto konsenzusa i rješenja koja će važiti za sve u BiH.
Bosna i Hercegovina u postdejtonskim godinama nije uspjela uspostaviti simetričan izborni sistem u kojem bi svi njeni građani imali jednako pravo da budu birani i da biraju. Presude Evropskog suda za ljudska prava kao što su “Sejdić i Finci”- donesena prije 12 godina, zatim “Zornić”, “Pilav” i “Pudarić”, koje bi otklonile diskriminaciju u izbornom pravu, nisu provedene.
Komplicirani politički sistem uzrokuje mnoge probleme građanima Bosne i Hercegovine.
Ako živite i plaćate doprinose za zdravstvo u BiH, ne znači da možete koristiti svoje zdravstveno osiguranje na teritoriji cijele države. Limitirani ste, prvo, entitetom u kojem živite, potom ako ste u FBiH i svoje osiguranje možete koristiti samo na teritoriji kantona u kojem ste prijavljeni.
Iscjepkanost zdravstva i nepostojanje zdravstvene politike na državnom nivou, u velikoj mjeri doprinijelo je lošem upravljanju aktuelnom svjetskom pandemijom novog koronavirusa. Bosna i Hercegovina je među vrlo rijetkim državama svijeta koja nije započela vlastiti program vakcinisanja stanovništva niti je kao država kupila vakcine čije korištenje je u svijetu počelo još krajem prošle godine.
Posljedica složenog državnog sistema na planu vanjske politike i položaja Bosne i Hercegovine ogleda se u njenom odnosu sa susjednim zemljama – Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom, ali i u odnosima sa širom regijom.
Skoro tri decenije od proglašenja nezavisnosti, BiH nema definisanu državnu granicu sa Hrvatskom i Srbijom, a sa Crnom Gorom je taj sporazum tek nedavno postigla. Sa Kosovom, kao najmlađom državom koju su priznale ostale zemlje regije, osim Srbije, BiH nema uspostavljene diplomatske niti bilo kakve druge odnose. To u velikoj mjero otežava život 12.000 Albanaca među kojima je više od polovine Kosovara. Oni sa putnim ispravama i registarskim tablicama Kosova ne mogu u BiH. Na Univerzitetu u Sarajevu više nema studenata s Kosova, kojih je 2000. godine bilo oko hiljadu.
Stav vladajuće politike u entitetu Republika Srpska, da je potrebno pitanje priznanja Kosova i sva ostala vezana pitanja rješavati nakon konačnog sporazuma između Srbije i Kosova, koči sve ostale procese na polju priznanja Kosova.
Upravljanje migrantskom krizom također se nalazi između nesređene unutrašnje situacije i utjecaja vanjskog faktora na politike u BiH.
Istočna granica Bosne i Hercegovine, preko koje gro ilegalnih migracija dolazi, porozna je i bez izgleda da će uskoro biti bolje kontrolisana, a migranti vraćani tamo odakle neregularnim putevima ulaze u BiH. Vlasti entiteta RS ne dozvoljavaju čvršću kontrolu istočne granice, a migrante puštaju ka entitetu Federacija BiH. Sa druge strane, Unsko-sanski kanton, kao najzapadniji u FBiH uglavnom se vlastiti snagama uz vrlo malo domaće i međunarodne podrške bori s problemom ilegalnih migranata koji su tu zaglavili u nastojanju da pređu granicu s Hrvatskom i tako se dokopaju Evropske unije.
Situacija početkom 90-ih i odluke u BiH
Put nezavisnosti građani Bosne i Hercegovine odabrali su na referendumu na kojem je od 64 posto onih koji su se odazvali glasanju, na pitanje da li su za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, 99,44 posto glasalo je “za”.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti uslijedio je troipogodišnji krvavi rat i agresija iz susjednih država na Bosnu i Hercegovinu. Glavni grad Sarajevo tadašnja Vojska Republike Srpske držala je pod opsadom 44 mjeseca, od aprila 1992. do 29. februara 1996. godine. Bila je to opsada tri puta duža od opsade Staljingrada u Drugom svjetskom ratu. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio je nekoliko presuda za držanje u opsadi i granatiranje i snajpersku paljbu po Sarajevu. Prva presuda donesena je 2003. godine, ostale kasnije, a osuđeni su Stanislav Galić, Radomir Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić. U jednoj od presuda, sudac Patrick Robinson je rekao: “Nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu…Moglo se nastradati bilo kada i bilo gdje.”
U Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, u julu 1995. godine tadašnja Vojska Republike Srpske, predvođena prvostepeno osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, počinila je genocid na najmanje 8.372 bošnjačka muškarca.
Genocid je dokazan presudama Međunarodnog suda prave i pojedinačnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.
Do sada je osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, a izrečene su i četiri doživotne kazne. Bivši komandant VRS-a Ratko Mladić prvostepeno je osuđen na doživotnu kaznu, bivši predsjednik RS Radovan Karadžić je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora, ista kazna dosuđena je bivšem načelniku za bezbjednost glavnog štaba VRS-a Ljubiši Beari, bivšem pomoćniku komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove glavnog štaba VRS-a Zdravku Tolimiru, potpukovniku Drinskog korpusa VRS Vujadinu Popoviću. MKSJ je još 2001. godine dono prvu presudu u kojoj je zločin u Srebrenici okarakterisan kao genocid, bivšem generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću.
Zahvaljujući političkom establišmentu u entitetu Republika Srpska i svesrdnoj podršci koju imaju od glavnih političkih aktera iz Srbije u negiranju presuda i samim tim, počinjenog genocida, Bosna i Hercegovina nije donijela zakon o zabrani negiranja genocida, poput evropskih zemalja nakon Holokausta u Drugom svjetskom ratu.
Porodice žrtava i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.
Po podacima Međunarodne komisije za traženje nestalih, u BiH se i dalje oko 7.000 osoba vode kao nestale, najviše od svih država u regiji. Neizvjesno je da li će svi nestali biti pronađeni, a brojevi će zauvijek svjedočiti o težini rata vođenog na ovim prostorima.
Dan nezavisnosti kao praznik
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine. Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995.
Danas se 1. mart kao Dan nezavisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH – u entitetu Federacija BiH. U entitetu Republika Srpska, odlukom entitetske vlasti, 1. mart nema status praznika niti neradnog dana.
Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini Socijalističke republike Bosne i Hercegovine donesena je u vrijeme raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost.
U BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom Hagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. Praktično, to je značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.
Evropska zajednica je 16. decembra 1991. usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.
Referendum o nezavisnosti je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije. Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotstavljale referendumu, a mnogi od njih bili su i naoružani. Mediji izvještavaju o preprekama na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala. Na referendum su ipak izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima.
Najsvjetlija tačka u historiji BiH
Miro Lazović, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Lazović, koji je sve vrijeme opsade i rata ostao u Sarajevu, kazao je kako će “1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH”.
Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: “Mislim da možemo da kažemo da smo, ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.”
Samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. U predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu. Narednog dana, grad je osvanuo potpuno blokiran. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list “Oslobođenje” osvanuo je s naslovnicom “Barikade protiv Sarajeva”. Ovome su se protestima suprotstavili građani Sarajeva.
Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je 6. marta 1992. proglasila rezultate referenduma.
Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz općih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opći birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja važećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevažećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.
Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (“Službeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.).
Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, već prvih dana bh. nezavisnosti počeli su napadi na Sarajevo i cijelu BiH. Ratni pakao okončan je tri i po godine kasnije pregovorima u američkoj vojnoj bazi Right Patterson u gradu Daytonu, a potom potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. u Parizu.
Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine, ali i unutrašnje teritorijalno ustrojstvo sa dva entiteta – Federacijom Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republikom Srpskom (49 posto) i Brčko distriktom.
Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti mirovni sporazum: “U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići”.
Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je njegov sastavni dio, na snazi su do danas. Komplikovano državno uređenje, s 14 parlamenata i vlada na različitim nivoima vlasti, gomilanje administracije i višestruka podjela nadležnosti, značajna su prepreka ekonomskom i svakom drugom napretku BiH.
Proteklih godina bilo je i pozitivnih iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci dejtonskog Ustava. Među njima je odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Suštinski konstitutivnost sva tri naroda na području cijele države i u svim sferama nikad nije zaživjela. Iako su Ustavom kao službeni jezici propisani bosanski, hrvatski i srpski, bošnjačka djeca u entitetu RS susreću se s problemom nastave na maternjem jeziku. Pojedini političari u zemlji i van nje, umjesto naziva “bosanski”, koriste naziv “bošnjački” jezik čime krše pravo naroda na naziv maternjeg jezika.
Komplikovan sistem i rascjepkanost nadležnosti doveli su do neujednačenog sistema obrazovanja u različitim dijelovima zemlje, što urušava kvalitetu obrazovanja, zbog čega veliki broj mladih ljudi odlazi na studije izvan BiH.
Anadolija
