Category: Istaknute vijesti

 

Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 07. maj je proglašen Danom džamija. Ovaj datum je odabran jer je 07. maja 1993. godine u 03.05 sati srušena Ferhadija džamija u Banjaluci. Ferhadija džamija je sagrađena 1579. godine a dao ju je sagraditi bosanski namjesnik Ferhat-paša Sokolović. Bila je pod zaštitom UNESKO-a, a njeno rušenje sastavni je dio plana o uništavanju objekata duhovne i materijalne kulture muslimana.

mr. Nusret-ef. Abdibegović

Muftija banjalučki

U povodu Dana džamija i džemata

(Ferhadija džamija, 07. maj 1993. godine)

Uzvišeni veli:“Allahove džamije podižu oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje. Oni su sigurno na pravom putu.“ (Tevbe 18.) I Allah je vjernicima i vjernicama naredio i propisao podizanje, gradnju džamija kako bi se u njima Njegovo ime slavilo i veličalo.

„U džamijama koje se Njegovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime-hvale Njega, ujutro i navečer.“ (En-Nur 36.)

S Allahovim imenom počela je gradnja svake džamije, pa i gradnja svih banjalučkih džamija. Izgovaranjem i veličanjem Njegova imena, kroz čin gradnje, željelo se postići Allahovo zadovoljstvo, te potvrditi i iskazati ljudska potreba za spasom, srećom i usrećenjem na ovom i budućem svijetu.

Graditi džamije, zvijezde na zemlji, kako to veli naš Poslanik, znači dosegnuti, dokučiti visine i uzvišenosti kroz ispunjenje treptaja duše, te zaploviti nebeskim plavetnilom u čijim dubinama se zrcali Istina i gnijezde znakovi beskrajne Božije milosti.

Pogledom s nebeskih visina, svjetlost džamijskih kandilja sa Zemlje, doima se kao namigivanje Zemlje nebeskom prostranstvu. Time postaje jasno da je Zemlja osvijetljena Istinom, a njena tama je rezultat čovjekove laži i ljudske neprosvijetljenosti. Prirodna tama, noćna tmina, se pod snagom i jasnoćom jutarnje svjetlosti izgubi, istopi i nestane, dok ljudska zloba, tamna strana i neprijateljstvo se podhranjuje u dubinama ljudske slabosti, ograničenosti, šireći tako pustoš oko sebe.

Kako osvijetliti čovjeka, prosvijetliti njegovo biće sivila i pustoši osim istinom, ljubavlju, kajanjem i praštanjem. Pomirenje je put do mira, a mir ljudima donosi sigurnost i daruje radost. Zar sve religije svijeta ne pozivaju, naučavaju navedenim vrijednostima? Poznato je da život na Zemlji ovisi o četiri elementa; voda, vazduh, zemlja i vatra. Tako ljude treba podučiti i naučiti da ljudska zajednica i život zajednice ljudi, ovisi o istini, ljubavi, kajanju i praštanju. To je zbog toga što; istina svijetli i osvjetljava čovjekov put. Sa istinom čovjek nije u mraku i zabludi. Zna se da ljubav zbližava i približava ljude jedne drugima i učvršćuje njihove dostignute odnose, relacije i veze. Praštanje oplemenjuje onoga ko moli za oprost, kao i onoga, ko je spreman da daruje isti. Čin kajanja je izraz empatije, saosjećanja, solidarnosti i znak žaljenja za učinjenu nepravdu ili naneseno zlo. Kajanje je znak plemenitosti, pa i više od toga, znak viteštva.

II

Plemeniti izgrađuju, grade i tako oplemenjuju prostor, ljude i vrijeme. Za razliku od njih, oni drugi, ruše, razgrađuju i pustoše. Svako od njih izrađuje i gradi ram za svoju sliku na zidu povijesti. Povijest sve bilježi i pamti. Ona je notorni svjedok, bilo dobra ili zla, života ljudi i neljudi. Njenom oštrom oku pamćenja, ništa ne promakne. Vrijeme gradnje džamija se pamti, ali se u povijesti više govori i piše o njihovom rušenju i paljenju. Valjda je to tako od davnina.

Poznata je drevna mudrost, da onaj ko narušava i ruši svetost, ona ga prepusti zubu vremena. Zato je važno biti u blizini blagoslovljenog, svetog, jer njegova svetost blagosilja i samu okolinu. Zbog ljudi koji ne žele živjeti u tami i tmini treba, vrijedi, graditi i obnavljati porušene džamije, kao i sve bogomolje, Božije kuće. Tako se vjerom u Boga osvjetljavaju zemaljska prostranstva i otvore ljudima oči, vidici, čime se pruža mogućnost da budu upućeni i spašeni, jer zatvorenih očiju, čovjek vidi, samo mrak, tamu i neizvjesnost.

Na ovom svijetu, radi uspjeha, potrebno je gledati i očima duše, koje su progledale i gledaju još iz vremena Ezela. Sa time se nije šaliti, jer te oči nemaju suze, one za dunjalukom ne plaču i ni za čim ne žale. One nemaju mržnju jer ih je ljubav zaogrnula, obuzela. Njihov hod je čežnja za Istinom i hod ka Istini, koja ih sebi zove. One znaju za kime čeznu, tamo je njihov mir i smiraj. Sjena tog mira i smiraja, na ovom svijetu, istinski se može osjetiti i vidjeti samo u prostorima džamija, Božijim kućama. Zato se u njih i iz njih izlazi tiho, tiše, skrušeno i pobožno, da se talasi Božije milosti ne uskovitlaju i da ih olujni vjetar mržnje ne zatrpa grijesima ljudskih ruku. Svako će osjetiti i vidjeti djela svojih ruku.

„Onaj ko bude uradio koliko trun dobra vidjet će ga, a onaj bude uradio i trun zla vidjet će ga.“ (Ez-Zilzal 7-8)

III

Pored cilja organizovanog veličanja i slavljenja Allaha dž.š, džamije se grade sa intencijom okupljanja vjernika, očuvanja, zaštite i opstojnosti njihovog pojedinačnog i kolektivnog identiteta. Džamija Ferhadija je izgrađena sa iskrenom vjerom u Boga, obnovljena sa velikom ljubavlju i čežnjom iskrneih vjernika i zato je treba posjećivati i održavati u kontinuitetu.

Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 01.05.2021.