Britanka, koja je prihvatila 21 dijete izbjeglo iz Bosne i Hercegovine tokom rata, povezala se s nekima od njih nakon gotovo 30 godina.
Clare Findlay (79), koja živi u Scottish Highlandsu, odgovorila je na poziv za pomoć 1992. godine, kada su izbjeglice bježale iz Bosne i Hercegovine, piše Daily Mail.
Ona se prvobitno složila da brine o dvoje djece, ali joj je onda rečeno da 21 dijete i četiri majke moraju dobiti adresu u Velikoj Britanij na kojoj bi mogle biti privaćene kako bi im se odobrio izlazak iz Bosne i Hercegovine. Findlay je odmah prihvatila da ih primi i da se brini o 21 djetetu, dok se ne nađe dom za sve njih.
No, priča dobija zaokret kada učenica lokalne škole, koja je govorila isti jezik kao i izbjeglice, komunicirajući s djecom otkrije da neka od njih nisu siročad kako se ranije mislilo.
Naime, njihove majke bile su smještene u izbjegličke kampove iz kojih im nije bio dopušten izlazak.
Findlay insistirala je da one budu prebačene u Veliku Britaniju i spojene sa svojom djecom.
Govoreći u BBC-ovoj emisiji “Saved by a Stranger”, gospođa Findlay je kazala: “Što se mene tiče, djeca nisu mogla napustiti moj dom sve dok njihove prave majke ne budu uz njih“.
Naime, gospođa Findlay odgovorila je na oglas, koji je u novinama objavila dobrotvorna organizacija BP Health Care Foundation.
U emisiji na BBC-u prisjetila se kako su izbjeglice došle kod nje: “Uvijek smo gledali vijesti u šest sati. Sjećam se da su ljudi bili protjerani iz svojih domova. Bilo je i male djece. Bio je oglas u novinama Sunday u kojem je rečeno da su potrebni hranitelji, koji bi na volonterskoj osnovi prihvatili jedno dijete iz ratne zone na tri mjeseca. Onda sam rekla, bilo bi slatko imati dijete, ili dvoje, brata i sestru.” Međutim, kada je pozvala dobrotvornu organizaciju, rekli su joj da ima “malih poteškoća”. Naime, dvoje djece koje je ona planirala prihvatiti nisu mogli doći dok i ostalih 19 djece i četiri majke ne dobiju adresu na koju mogu doći u Veliku Britaniju.
“Bila je to hitna situacija, morala sam brzo razmišljati. Pa dobro, rekla sam, OK“, prepričava Findlay.
Kazala je to svome mužu Andrewu, koji je u međuvremenu preminuo, a on je rekao: “Pa neka dođu svi“.
Kada su izbjeglice stigle, Findlay vjerovala je da su njih 13 siročad, dok je osmero djece bilo sa svojom majkama. Bila je preplavljena donacijama iz njene lokalne zajednice kako bi joj pomogli da brine o djeci.
Lokalni pekar ponudio je besplatni hljeb. Mesar je ponudio meso. Prije nego što su djeca došla, Findlay je na njihove jastuke stavila voćke, slatkiše i igračke.
Plan je, dakle bio, smjestiti siročad u hraniteljsku porodicu. Ali prvo je trebalo biti u mogućnosti da se komunicira s djecom i majkama. Findlay kaže da je u njihovom susjedstvu bila prestižna privatna škola Gordonstoun, iz koje su joj javili da jedna njihova učenica Petra, koja je tada imala 16 godina, govori jezik djece izbjeglica.
Majke su Petri ispričale da su bile prisiljene napustiti svoje poslove kada je počeo rat u Bosni. Također su opisale kako srpske snage biraju muslimanske kuće u gradu i blokiraju ih prije nego što ih zapale.
Petra je otkrila da nijedno dijete nije siroče.
“Bila sam euforična zbog toga – kazala je Findlay i nastavila: “Imati trenutak u životu poput ovoga, jedan momenat u kojem, Bog zna kako, kada vam je nejasna slika ispred vas, izaberete da učiniti pravu stvar. Vrijedilo je“.
“Petra zaslužuje da zna kako je ona spaslila ovu djecu od toga da nikada ne vide svoje roditelje“, kazala je Findlay.
