Znanstvenik Andrej Gajić bavi se proučavanjem morskih pasa i izuzetno je uspješan u svom poslu. Voditelj je Shark Tales programa kojeg finansira National Geographic i šef je studija o ajkulama u sklopu Discovery Channela.
Ekspertni angažman pri National Geographicu, kao i Discovery Channelu, podrazumijeva život u putu, sa vrlo čestim mijenjanjem država i kontinenata.
Bilo da predajete na eminentnim kongresima, mnogobrojnim sveučilištima, rukovodite terenskim ekspedicijama ili pak prisustvujete raznolikim sastancima – vaš život je u konstantnom pokretu. Nažalost, nastala pandemija početkom prošle godine iz srži je izmijenila ovakav stil života i primorala istraživače na veliku plastičnost.
Tako, Andrej Gajić, magistar biologije, znanstvenik, autor, dubinski ronilac, ROV pilot i padobranac, sa publiciranih više od 60 originalnih znanstvenih radova i dvije monografije – koji je višegodišnji voditelj Shark Tales programa kojeg finansira National Geographic, šef studija Plastic Sharks, u sklopu EC Discovery Channela i CEO Centra za marinsku i slatkovodnu biologiju Sharklab ADRIA, bio je primoran rapidno se prilagođavati nastaloj situaciji u svijetu.
Andrej je jedan od odabranih učesnika projekta “30 ispod 30” u organizaciji agencije Represent Communications BiH i njenih partnera kojim se žele istaknuti vrijedni mladi ljudi, koji predstavljaju okosnice svojih kompanija iz različitih oblasti poslovanja. On je također dobitnik 10 nagrada i priznanja, uključujući National Geographic EC Leadership koji ga je svrstao među 15 najutjecajnijih naučnika svijeta mlađih od 30 godina.
“Još kao dijete koje je odrastalo u poslijeratnoj BiH, često se selilo i mijenjalo škole, maštao sam da jednog dana ostvarim karijeru u oblasti biologije mora – jer me je oduvijek taj čudnovati svijet posebno privlačio. Gotovo pa pola srednjoškolskih dana proveo sam uz računar šaljući stotine i stotine mailova u nadi da će neko prepoznati moje ambicije i volju za radom. I, baš tako, prvi angažman otpočeo sam još davne 2006. za Shark Trust (Plymouth, UK), a ostalo je sve istorija”, priča nam Andrej, prisjećajući se svojih početaka karijere.
Navodi kako terenska istraživanja najčešće sprovode u Mediteranskom moru, koje je danas jedno od ključnih područja za revitalizaciju i zaštitu mnogih vrsta ajkula i raža. Posao na terenu obavlja u kasnim noćnim satima, spuštajući se potpuno sam na 30 do 40 metara dubine gdje provodi oko sat na muljevitim staništima, u uslovima gdje vrlo rijetko vidljivost prelazi metar. Sasvim je jasno da su za ovakav posao neophodni jaka teoretska podloga, dobre praktične vještine kao i snažna psihofizička kondicija. Posjedujući to troje, imate najinteresatniji i najuzbudljivi posao koji nijedan dokumentarac niti članak ne može adekvatno približiti.
On ističe da je većinu znanja i vještina koje koristi u svome svakodnevnom poslu, a koje su ga uz čvrstu vjeru i entuzijazam, dovele na trenutne pozicije – stekao isključivo kroz neformalno obrazovanje, koje je u bh. društvu danas, nažalost, daleko važnije od onog nametnutnog formalnog.
“Moje studije zasnovane su prvenstveno na razumijevanju utjecaja zagađenja (poput mikroplastike, teških metala, otpadnih voda i sl.) i ratnog otpada (poput hemijskog oružja i osiromašenog uranija) na razvoj bolesti kod ajkula i raža (te drugih akvatičnih životinja), te razvoj i uspostava strategija za revitalizaciju i dugoročnu in-situ zaštitu pogođenih populacija. Ipak, ono što me lično najviše zanima jesu kognitivne sposobnosti životinja”, pojašnjava nam Andrej.
Koliko god bilo lijepo vidjeti nove citate na vašim radovima, objaviti rad u prestižnom časopisu – ono na što je fokusiran trenutno jesu pozitivne i mjerljive promjene u ekosistemima kojima se bavi, kao i motivisanje novih generacija naučnika. Smatra da mjerilo znanstvenika nije broj citata niti h-index koji on ima (ma koliko on istinski bio zadovoljan svojim statistikama), već isključivo impakt koji njegov rad ima na civilizaciju i prirodu. Ukoliko to nije mjerljivo, sve ono drugo je uzaludno.
“Plasirati se na svjetski nivo i ostvariti pozicije na koje aplicira desetine hiljada kandidata sa najprestižnijih svjetskih univerziteta iz države kao što je naša bio je iznimno težak i dugotrajan zadatak. Unatoč objektivno vrlo lošem obrazovnom sistemu u našoj državi, ali i regionu, mi ipak imamo mnogobrojna svjetski priznata imena u različitim oblastima znanosti. Iako su moje studije predominantno zasnovane na radu sa inostranim kolegama, ipak većinu studija koje radim na istočnom Jadranu uvijek obavljam i sa kolegama iz Bosne i Hercegovine poput profesora Suvada Lele i Hajrudina Beširovića – što mi je posebna čast”, govori nam naš sagovornik.
Kada smo ga pitali kako se javnost odnosi prema njegovom poslu i morskim psima, odgovorio nam je:
“Prije svega su to vrlo plašljive i znatiželjne životinje, koje pod vodom nerijetko žele ostvariti bliži kontakt sa vama. Posljednjih pola vijeka mediji su stvorili krajnje negativnu sliku o ajkulama, koje su vrlo često jedni od glavnih holivudskih ‘negativaca’ u filmovima strave. U realnosti, od gotovo 500 danas priznatih vrsta, nešto manje od njih 30 može biti potencijalno opasno za čovjeka, a gotovo pa 80% ukupnog diverziteta raste manje od metar i po dužine.”
Na pitanje koliko vrsta je do danas zabilježeno u vodama istočnog Jadrana, naš sugovornik pojašnjava: “U posljednjih 200 godina možemo reći da su u vodama Jadrana zabilježene 33 vrste ajkula i 22 vrste raža; svakako to nikako ne ukazuje na one vrste koje su u njemu autohtone i čije populacije u njemu konstantno obitavaju. Pored onih krajnje učestalih ajkula poput pena, kostelja i morskih mačaka – u Jadranu sporadično susrećemo i mako ajkule, psine lisice, velike bijele psine, kao i potpuno bezopasne gorostasne psine koje se hrane isključivo planktonom, a rastu do nevjerovatnih 15 metara.”
Kada vidi stvarna poboljšanja u životnim sredinama koje su rezorene isključivo našom greškom i nemarom – tad vidi svoj stvarni uspjeh.
“Iznimno velikim postignućem smatram mogućnost da svojim radom motivišem vrlo široke javne mase na pozitivan odnos prema sebi i okolini. Svaki e-mail ili poruka koju mi mlade osobe, ne samo iz regiona, već više od 50 drugih država svijeta, nerijetko napišu, daju mi dodatnu snagu da se borim i dalje”, za kraj zaključuje naš sagovornik.
