Category: Istaknute vijesti

Priredio: Faruk Vele

U Višegradu se danas obilježava 29. godišnjica ratnog zločina nad Bošnjacima, koji su počinile srpske jedinice.

Ovo je prva godišnjica sjećanja na višegradske žrtve nakon izricanja pravosnažne presude osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, vojnom zapovjedniku bosanskih Srba koji je osuđen na doživotnu kaznu za genocid u Bosni i Hercegovini.

Kako smo pisali, u znak sjećanja na tri hiljade žrtava, bačeno je isto toliko ruža s mosta Mehmed-paše Sokolovića.

Porodice žrtava ponovno su od nadležnih u Bosni i Hercegovini i Srbiji zatražile da isprazne akumulaciju jezera kako bi pronašli posmrtne ostatke najbližih.

Godišnjicu zločina obilježavaju posjetom lokacijama najmasovnijih stradanja, među kojima su i mjesta poznata kao „žive lomače“. Zločine koji su se ondje dogodili Haški sud je označio kao najgore počinjene tokom rata u BiH.

Sjećaš li se Višegrada?

U ponedjeljak, 14. juna u Višegradu navršit će se 29 godina od zločina koji na najdirektniji način potvrđuju istinu o užasu genocida i agresije što su se sručili na taj grad i Bosnu i Hercegovinu.

Tog dana su pripadnici paravojne formacije “Osvetnici” (koji su, svakako, bili pod kontrolom srpskih vlasti na čelu sa Radovanom Karadžićem), na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

No, danas se Višegrađani sjećaju još jedne tragedije koja je svojim užasom simbolički rasparala nebo nad Bosnom.

Užas u “Vilinoj vlasi”

Tog dana skokom sa zloglasnog hotela “Vilina Vlas” ubila se 24-godišnja Jasmina (Mehmeda) Ahmetspahić.

Prema nekim svjedočenjima, zloglasni zločinac Milan Lukić je Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u “Vilinu Vlas”.

Otac Mehmed “nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mezimicu”.

Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009., Željko Lelek, pripadnik MUP-a Republike Srpske, osuđen na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu.

Jedna od tački njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće je prihvatilo svjedočenje svjedokinje M.H. koju je zločinac Lelek silovao u hotelu “Vilina Vlas”.

Svjedočila je i o prisutnim ženama Bošnjakinjama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M.H. i svjedokinja D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić.

Prema Lelekovoj presudi:

“I svjedok odbrane Mitrović Petar potvrđuje ove navode, kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani, a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog sa vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice”.

Mnoge djevojke su “Vilinoj Vlasi” silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja, čime je postala simbol očajničkog otpora zlu.

“Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta”, zapisat će Višegrađani.

Ime Jasmine Ahmetspahić nalazilo se na listi nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao takvo pomenuto je i u izvještaju međunarodnih eksperata iz 2008. godine o promjenama u etničkom sastavu u Opštini Višegrad od 1991.-1997. godine. Taj izvještaj je korišten u slučaju Milana i Sredoja Lukića.

Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godne kasnije, upravo tokom asanacije presušenog jezere Perućac, te su identificirani putem DNK analize.

Sumnja se da su tijela većine žrtava iz “Viline Vlasi” , poput Jasmine, bačene u Drinu, odnosno u vještačko jezero Perućac, zbog čega porodice ponovo traže pražnjenje akumulacije u potrazi za posmrtnim ostacima nestalih.

Silovanje i genocid

Haški tribunal (ICTY) je u više presuda presudio da je “u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje je korišteno u strategiji “protjerivanja putem terora”.

Silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”.

Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno vijeće u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je “silovanje oruđe rata”, predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s genocidom…

Pretresno vijeće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posledicom kampanje etničkog čišćenja”.

Sudije Tribunala su napomenule da iako “etničko čišćenje” nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno vijeće je zaključilo da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane ”etničkim čišćenjem”.

Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje genocida, jer su događaji u Potočarima bili uvod u naknadno počinjeni genocid.

Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora.

Procjene se kreću od 20.000 do 50.000 zlostavljanih žena.

Jasmina bi, kao svojevrsni simbol svih nevinih žrtava, morala dobiti spomen-obilježje, ulicu ili sličan trag u kolektivnom sjećanju.